Najprije tri opsake na temu:
Mnogi znanstvenici sumnjaju, da li je globaliziranje uopće nešto novoga. U kapitalizmu je uvijek postojalo svjetsko tržište. To i Marx spominje u „Komunističkom menifestu“ kad kaže:“ Velika industrija stvorila je svjetsko tržište koje je prethodilo otkriću Amerike. Buržoazija brzim poboljšanjem instrumenata proizvodnje, kroz beskrajno olakšanu komunikaciju uvlači sve u civilizaciju, pa i barbarske narode… Ona prisiljava sve narode da se prilagode načinu proizvodnje buržoazije, ukoliko ne žele propasti. Jednom riječju, ona si stvara svijet na svoju priliku.“
Unatoč toga Marx je razradio razlike i to veoma točno, recimo: proizvodnja roba nije samo odlika kapitalističkog načina proizvodnje. „Ali, biti robom je vladajući i određujući karakter njihova proizvoda.“ I „ drugo što odlikuje kapitalističku proizvodnju je stvaranje viška vrijednosti što je direktna svrha i određujući motiv proizvodnje.“ Ja mislim da ako višak vrijednosti stvoren u poduzeću nema taj određujući karakter nego taj karakter pripada kursu akcije, ako je to motiv rentabilnosti, onda se radi o jednom novom momentu u kapitalizmu, koji je usidren u globalizaciji financijskog tržišta.
Ignacio Ramonet, glavni urednik „Le Monde Diplomatiqe“ misli da smo nakon sloma sustava istočne Europe doživjeli drugu kapitalističku revoluciju i to na tri područja:
- U tehnologiji: kompjutorizacija svih područja, uvođenje digitalne tehnike znatno su i duboko promijenile rad, izobrazbu, slobodno vrijeme.
- Nove tehnologije olakšavaju širenje financijskog sektora. One unapređuju poslove koji se obavljaju bez stanke, na svjetskom planu, s momentalnim učinkom i bez materijalne prezentnosti. To na pragu 21.stoljeća predstavlja glavnu pogonsku snagu, čijem utjecaju se ne može oduprijeti niti jedna država.
- Ove dvije promjene dovode na društvenom planu u pitanje tradicionalne vrijednosti nacionalnih država a time i stare koncepcije političkog reprezentiranja i vladanja. Moderni demokratski sustav počiva na dva glavna stupa: napretku i socijalnoj koheziji (slozi). Ova dva stupa sve više zamjenjuju druga dva: komunikacija i tržište. Time se karakter sustava po sebi znatno mijenja. Obilje komunikacije – tako Ramonet – potiče novi oblik otuđenja, koji ne vodi ka oslobođenju nego u novo porobljavanje čovjeka.
Ipak je tržište najveći neprijatelj socijalne i ukupne svjetske kohezije, jer logika tržišta svako društvo dijeli na financijski sposobno i financijski nesposobno. Ovi drugi ga malo zanimaju, oni nisu „u igri“. Tržište proizvodi nejednakosti.
„Velika promjena u svijetu dogodila se skoro neopaženo, u svakom slu- čaju iza leđa politički odgovornih kako oni nebi mogli biti svjesni svoje odgovornosti. Smiju li i građani mirno gledati kako se demokraciji pljačka smisao“?.. pita Ignacio Ramonet.
Moja se druga opaska odnosi na novinske članke od 22.listopada 1997. u Frankfurter Rundschau. Privredni odjel sindikata metalskih radnika (IG Metall) objavio je u tim novinama rezultate jednog ispitivanja iz kojih proizilazi: čista dobit metalske industrije, dakle čisti profit nakon odbijenog poreza, narasla je od 1993. godine za ca. jednu milijardu DM na 16,8 milijardi u prošloj godini. Udio plaća radnika i namještenika u ukupnom prometu nalazi se na povijesno najnižoj razini, 22-23 %. Unatoč ogromnoj zaradi, unatoč tako niskoj stopi plaća broj je uposlenih u metalskoj industriji u jednoj godini pao za 110.000 na 3,4 milijuna. I tijekom 1997. godine više se radnih mjesta ukinulo nego što se otvorilo novih.
Teza poslodavaca, da je današnji višak sutrašnja investicija, pokazala se i ovoga puta krivom. Tako ocjenjuje IG Metall. No istoga dana, 22.listopada, objavljuje se „Lajpciški manifest“ kongresa CDU-a (kršćansko demokratska unija), koji „principijelno zahtijeva spremnost za više rada uz istu plaću“ kao i „smanjenje troškova rada i moderatnu politiku plaća“. Ove dvije vijesti samo jednoga dana, moraju stvoriti dojam da živimo zaista u ludom, pobrkanom svijetu. No ta ludost ima metodu. Ona izvire iz logike tržišta kapitala. Ne moramo li se dakle pitati, da li za ovo uopće postoji alternativa koja bi počivala na nekoj drugoj gospodarskoj logici?
Na primjer: „općekorisno gospodarstvo“ koje počiva na samoiskustvu i samoupravi; jedan demokratski stvoren općekorisni gospodarski plan koji polazi od potreba ljudi a ne stope profita.
Kasnije će kroz mehanizam komunikacije tržište odlučiti, koja će se roba prodati, kako bi kapital uložen u proizvodnju stvorio profit. Zar ne bi bilo moguće da se najprije utvrde potrebe ljudi, i to ne samo materijalne nego i društvene kao: izobrazba, zdravstvo, zaštita okoliša i t.d., a tek onda ulože raspoloživi resursi?
Treća opaska: Očito da i Joschka Fischer, jedan od ideologa stranke zelenih, osjeća, da s ovim gospodarskim uređenjem nešto nije u redu. Zbog toga predlaže, da se pri sjedištu Europske Centralne Banke u Frankfurtu osnuje „School of Economics“. Ona bi se trebala orijentirati na iskustva poznatog Instituta za socijalna istraživanja u Frankfurtu 30-ih godina. No već je Max Horkheimer, koji nije bio samo finansijer nego i voditelj toga instituta, u svojem članku „Tradicionalna i kritička teorija“ (1937.) objasnio: da je samo društvo predmet kritičkog ljudskog ponašanja (dakle ne samo ekonomija). A to kritičko ponašanje „ne postoji samo zbog toga da odstranjuje nepovoljnosti. Te mu nepovoljnosti izgledaju nužno povezanim s društvenim ustrojstvom.“ To znači da se radi o drugom društvu. No očito je to Joschka Fischer zaboravio jer on želi da u toj strukturi nešto bolje funkcionira, dok je Horkheimer ustanovio da nepovoljnosti proizilaze iz tih struktura jer su one za njega neminovne.
Prije negoli prijeđemo na temu „Ideologija globaliziranja“ ili „Zamke globaliziranja“ utvrdimo jednu čudnu činjenicu: Postoji jedna krajnje moćna internacionala. No to nije internacionala radnih ljudi. To je internacionala kapitala, čije zapovijedi prihvaća sve više zemalja. Internacionalna solidarnost radnika tek se nekako jedva počima nazirati.
U knjizi „Zamke globaliziranja“ njeni autori Martin i Schumann, reporteri „Der Spiegel“ ovako opisuju posljedice globaliziranja:
Internacionala kapitala čupa svojim kandžama iz sidrišta čitave države i njihovo socijalno uređenje.
Sloboda, demokracija i jednakost nikada nisu zbog toga bile ugroženije noga danas.
Puka je ludost vjerovati, da je diktatura svjetskog tržišta prirodno stvoreni proces. Ipak u to vjeruju mnogi.
Danas nastaje višestruko rascjepano društvo. Rastu kursevi akcija i njihove zarade, srednji stalaž nestaje. Sve veći broj ljudi dospjeva u „zaleđe“ (ofside).
Može li pod takvim uvjetima još biti „demokracije“, pitaju se ovi reporteri „Der Spiegel“?
Svi smo mi bar nekada čuli od političara izjavu:“ U središtu naše politike stoji čovjek.“ Danas međutim izgleda da u središtu stoje strojevi i profit. Više nije mjerilo dobit zarađena u poduzeću, nego spekulativna vrijednost akcija na burzi. Na primjer: Siemens-koncern je sa svojih 380.000 uposlenih širom svijeta više zaradio spekulacijama vlastite banke nego produktivnim radom svojih poduzeća. Svjetski poznati „burzovac“ George Soros, koji je 1992. godine spekulacijama protiv engleske funte zaradio milijardu dolara, došao je do saznanja: „Ukoliko ljudi kao ja uspiju dovesti u nered monetarni sustav jedne države, onda s tim sustavom nešto nije u redu. Stoga moramo otkriti što s tim sustavom nije u redu i kako ga promijeniti.“
Pokušajmo pronaći odgovore na slijedeća tri pitanja:
- Kako izgleda realnost globalnog kapitala?
- Kako se možemo oduprijeti njegovoj navodnoj naravnoj nužnosti?
- Ima li durštvene alternative?
Počnimo s „inventurom“ svjetskog gospodarstva onako kao to proizilazi iz Izvješća o razvojnom programu UN-a.
Na prvi pogled ispada da taj program potvrđuje mišljenje neoliberalnih „ideologa“, dakle teoretičara globaliziranja. Što to znači? Slobodno, neukroćeno tržišno gospodarstvo s njegovom svjetskom konkurencijom će na koncu svim ljudima zemaljske kugle donijeti prednost. Točno je da se u periodu od 1960. do 1993. prihod po glavi stanovnika u svijetu utrostručio. To je značajan učinak. Međutim istovremeno je došlo do nečuvene polarizacije. To znači da su siromašni postali još siromašnijim, bogati mnogo bogatijim:
porasla je nejednakost u podjeli prihoda. Najbogatije zemlje svijeta su 1960. bile „samo“ 30 puta bogatije od najsiromašnijih. Ali 1991. posjedovale su 61 puta više.
u većini zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza se od 1990. do 1993., dakle za samo 4 godine, s preuzimanjem kapitalističkog „slobodnog tržišnog gospodarstva“, prihod po glavi stanovnika smanjio za trećinu.
u bogatim zemljama OECD-a, to je 15 zemalja Europske Unije plus USA, Kanada, Australija i Japan- prosječni godišnji dohodak iznosi doduše 30.000 DM (kod najsiromašniji 400 milijuna ljudi taj je dohodak samo 315 DM!!!). Međutim u tim zemljama, u kojima prosječni godišnji dohodak iznosi 30.000 DM, ima 30 milijuna nezaposlenih, 5 milijuna beskućnika, 100 milijuna onih koji u najbogatijim zemljama svijeta žive ispod granice siromaštva.
ali iz navedenog Izviješća UN-a proizilazi još jedna veoma strašna činjenica: neto vrijednost bogatstva 358 milijardera ( u US dolarima) jednako je velika kao ukupan neto dohodak 2,3 milijarde najsiromašnijih ljudi na svijetu.
Pitat će mo, kako je s moći tog kapitala na svjetskom tržištu? Dohodak i bogatstvo ne moraju automatski značiti gospodarsku ili čak političku moć.
Početkom devedesetih godina 37.000 transnacionalnih poduzeća s 170.000 ispostava držalo je svjetsko gospodarstvo čvrsto u svojim rukama.
Konačna moć koncentrirana je u rukama „200 giganata“. Oni su se fuzijama ili preuzimanjem drugih firmi, pa čak i neprijateljskih kao što je slučaj sa Krupom i Mannesmannom, mogli konstantno širiti i jačati.
Zemljopisno se ovih „200 giganata“ koncentriralo u samo devet zemalja: Japan 62, USA 53, Njemačka 23, Francuska 19, Velika Britanija 11, Švicarska 8, Južna Koreja 6, Italija 5 i Nizozemska sa 4 poduzeća.
No važno je da udio transnacionalnog kapitala u svjetskom bruto proizvodu od 17% sredinom šezdesetih godina, narastao na sadašnjih 32%. Ovih „200 giganata“ operiraju kako u primarnom tako u sekundarnom i tercijarnom gospodarskom području. To znači u industriji i poljoprivredi, u trgovini i uslužnim djelatnostima te na financijskom planu (Mac Donalds na primjer zapošljava na čitavom svijetu 212.000 ljudi – samo u SR Njemačkoj 43.000 u 750 filijala – a preko firmi s njegovom licencom 1,5 milijun ljudi).
Prije se u Francuskoj govorilo da 200 najbogatijih obitelji vlada zemljom. Danas se može reći: 200 vodećih gospodarstvenika upravlja ovom planetom.
No s kojom konsekvencijom? Da svuda i u svim gospodarskim područjima padaju realne plaće, da se ukidaju radna mjesta, zatvaraju poduzeća a čitave grane privrede sele. Samo u visokorazvijenim gospodarstvima ima 41 milijun nezaposlenih, čiji broj stalno raste.
Ukupno zaduženje svih poduzeća, vlada i privatnih domaćinstava istovremeno je snažno poraslo. Ono iznosi oko 33 bilijuna dolara ili točno 33.100 milijardi dolara (u DM 36.000 milijardi). To je 130% ukupnog svjetskog bruto proizvoda, dakle svih zemalja svijeta.
Dobit 500 najvećih poduzeća je porasla za 15%.
Francuski gospodarski znanstvenik Frederic Clairmont se pita: „da li će magnati moći održati svoje totalitarne strukture vladavine i izrabljivanja?“ Njegov odgovor glasi:“ U jednom konačnom (za razliku od beskonačnog – opaska autora) svijetu nema neograničenog rasta; bar ovaj zakon vrijedi za sve, pa i za megakoncerne. Nitko ne može proreći, gdje će i kada koncentracija kapitala doseći svoje granice. Ipak socijalna i politička pustošenja već sada pokazuju znatne pukotine“ (Le Monde Diplomatiqe“, travanj 1997.).
Te se pukotine vide u rastućem otporu protiv socijalnih pustošenja koja dolaze od „global players“, od zastupnika globaliziranja koji operiraju na cijelom svijetu. Pukotine se vide i u političkim neuspjesima koje su pretrpjeli njihovi konzervativni zastupnici – kako u Velikoj Britaniji i Francuskoj, tako i u Meksiku i Argentini.
Ali, kako izgleda u zemljama koje nam se uvijek prezentiraju kao uspjesi globaliziranja ili preporučuju kao primjeri za radnu disciplinu, učinak i patriotizam prema poduzeću?
Počnimo od USA: Tamo je plaća 125 milijuna zaposlenih danas 14% manja u odnosu na 1981.godinu. No ovi se radnici smiju tješiti time, da je kroz tih 16 godina profit poduzeća narastao za 34%, a kursevi akcija za 68%. (Kod posljednjeg crasha na burzi mnogi od ovih akcionara izgubili su 600 milijardi dolara ili oko 1000 milijardi DM).
Međutim kakve su bile socijalne posljedice takozvanog „Jobwunders-a“ u SAD, koji se uglavnom temelji na tome, što su nezaposleni pretvoreni u radnu vojsku s većinom skraćenim radnim vremenom. To doznajemo iz pastirskog pisma američkih katoličkih biskupa, koji kažu:“ Više od jedne petine naše djece, djece jedne od najbogatijih nacija zemaljske kugle, odrasta u siromaštvu. Nazaposlenost, glad i beskućništvo tlače nas još uvijek. U posljednjih 10 godina je broj ljudi koji nisu u stanju hraniti vlastitu obitelj, unatoč potpune zaposlenosti, sve veći. Momentalno njihov udio od 18% predstavlja skoro jednu petinu svih zaposlenih. Siromasi i srednji stalež se sve više konfrontira s rastućom gospodarskom nesigurnošću. 44% afroameričke i 36% djece hispanika odrasta u siromaštvu. U posljednjih 15 godina je jaz između siromašnih i bogatih sve veći.“ Tako kažu američki biskupi.
A Velika Britanija? Margaret Thacher, u kojoj su mogi gledali kultnu figuru velikog kapitala, jer je sindikatima priredila veliki dizaster, ta je dakle dama zajedno s njenim vjernim nasljednikom John Majerom ostavila „novom laburisti“ Tony Blairu teško nasljeđe:
Polovina stanovnika Velike Britanije dobiva u najrazličitijim oblicima socijalnu pomoć, jer su im niske plaće. Udio socijalnih izdataka u ukupnom nacionalnom dohotku od jedne četvrtine, je dvostruko veći nego je bio za vrijeme „socijalističke dobrobitne države“ („Der Spiegel, 16/96).
Prema izviješću UN-a u Velikoj Britaniji je po prvi puta nakon II.svjetskog rata „postignuto to, da je jaz između siromašnih i bogatih, dakle u jednoj industrijski razvijenoj zemlji, dublji nego u Jamajki, Sri Lanki ili Etiopiji, i može se uporediti jedino s Nigerijom. 40% stanovništva s niskom plaćom posjeduje samo 5% nacionalnog bogatstva. Ovaj je postotak manji jedino u Rusiji.“
No puno je onih koji misle da će Tony Blair – „novi laburist“ – i sam isprobati neki oblik „thacherizma“. No što bi mu se u tom slučaju dogodilo, može vidjeti u Novom Zelandu, u zemlji koju i kancelar Kohl preporučuje kao primjer. Tamo je jedna mala skupina vladinih visokih činovnika i Labour Party, potpomognuta sindikalnim vodstvom, počela prakticirati „neoliberalizam“. Skoro sva državna poduzeća su privatizirana kako bi bila „eficijentnija“. Slijedili su masovni otkazi. Danas su telekomunikacije i željeznice u rukama Amerikanaca, šume u posjedu Japanaca i Amerikanaca, gospodari banaka su Australci a zračne luke vlasništvo su Australaca i Britanaca.
15.svibnja 1991. stupio je u toj zemlji na snagu zakon o radnim ugovorima. On je ukinuo sva prijašnja prava sindikata. Pravo na štrajk je “regulirano“ kako se to lijepo kaže, kada ga praktički više nema, socijalno zakonodavstvo izjednačeno je s privatnim pravom. Nakon toga sindikati gube 45% članstva, Labour Party se cijepa, na vlast dolazi konzervativna vlada a poslodavci svoju pobjedu slave 1. svibnja!
Serge Halimi svojem je izviješću o novozelandskom dizastru (Le Monde Diplomatiqe, od 18.4.97., str.18/19) dao naslov:“ Kako se kolje socijalna država – nova svjetla staza konkurentnog društva.“
Ali kako stoji s tako visoko hvaljenom Nizozemskom, u kojoj je 37% svih radnih mjesta s skraćenim radnim vremenom ( u Njemačkoj 16%) a stopa nezaposlenosti, zbog toga, samo 6,7%? Predsjednik odbora biskupske konferencije za Crkvu i društvo, biskup Muskens van Breda alarmira. Javno govori o njegovoj velikoj brizi glede rastućeg siromaštva i o „diktaturi tržišta“, globaliziranju i posljedicama. Kritizira „neoliberalnu misao“ u Europi koja kao virus podjeda čitavo društvo. U Nizozemskoj, tvrdi on, živi 100.000 milijunera čija imovina vrijedi više od 250 milijardi guldena. Stoga predlaže, da se tim milijunerima uzme samo 25% njihova bogatstva i podijeli siromasima. Bogati bi unatoč toga i dalje mogli „zadržati svoje bazene, vile i jahte“ kaže biskup Muskens. Ako bi sada investirali u to „da ljude u siromašnim dijelovima gradova ponovno integriramo u društvo, investirali bi u ljudsku sreću“ kaže ovaj biskup i dodaje: “Nakon nestanka političke alternative kao što je bio komunizam, ostala je jedino još Crkva ta, koja se može suprotstaviti neoloberalnoj misli…“
U zadnje je vrijeme i paradni model Jugoistočne Azije dospio u krizu. „Pet malih tigrova“ i ne samo oni, zadobili su kroz crash na burzi teški udarac, ako ne i „knock-out“ iako su ih mnogi „veliki svećenici“ i gurui u Njemačkoj – počam od predsjednika Herzoga do poglavice industrijalaca Olafa Henkela – zbog njihovih moralnih vrijednosti hvalili na sva usta. Ah, tamo žive tako marljivi, skromni ljudi spremni učenju, vezani uz obitelj i svoje poduzeće, koji gospodarski rast svojih zemalja, ali ponajprije kurseve na burzi tjeraju u visine,- što nam se želi predstaviti primjerom.
Počevši s Tajlandom, globalnim financijskim tržištem hara jaki hurrikan u Singapuru, Malejziji, Indoneziji, Filipinima, Južnoj Koreji, Tajvanu, da bi u Hongkongu na tamošnjoj burzi izazvao veliki val panike, koji se osjetio u „najsvetijim mjestima kasino-kapitalizma“ u Europi i SAD-u, ali i u Južnoj Americi.
Teško je reći, koliko je spekulativnog novca ovim „crashom“ uništeno. Ako je samo u SAD-u ta „šteta“ iznosila 1000 milijardi dolara i u malom Hongkongu oko 120 milijardi, onda bi procjena, da se radi o oko 2000 milijardi DM, dakle dva bilijuna, mogla biti realistična.
Da je uzrok ovoga bila inozemna špekulacija protiv hongkhoškog dolara već je zbog toga navjerojatno, jer je sve počelo u Tajlandu. Tamo je došlo do sloma ogromnih špekulacija s građevinskim zemljištem, hotelskim i uredskim tornjevima, “neproduktivnim investicijama“, do sloma fantomske tvorevine osnovanoj na lošem gospodarstvu i korupciji. U svakom je slučaju sve poteklo od mase prisutnog spekulativnog novca koji je tražio investicijske mogućnosti.
Evo jednog njemačkog primjera: „Samo je osiguravajuće društvo Allianz – Münchener Rückversicherung, koje samo na premijama osiguranika dobije preko 100 milijardi DM, najveći „bazen kapitala“ u Njemačkoj. To sobom donosi probleme, jer novac želi ulaganje s profitom, želi „raditi“ na povećanju bogatstva.
Prema vlastitim izjavama Allianz mora dnevno „zbrinuti“ 150 milijuna DM. K tome dolazi još 50 milijuna od Münchener Rückversicherung. Godišnja svota uloženog kapitala iznosi oko 50 milijardi DM. Dosadašnja tendencija: uzlazna! Kod ovog se ulaganja radi o različitim oblicima ulaganja kapitala: novčana ulaganja u bankama, ulaganja u akcije, ulaganja u kojekakve investicijske fondove i konačno ulaganja u nekretnine. Allianz ukupnu vrijednost svog kapitala procjenjuje na 282 milijarde DM, Münchener Rückversicherung na 120 milijardi ili ukupno 400 milijardi DM što pokazuje, da Allianzu pripada već dobar komadić ove republike“ (Fred Schmid: Deutsche Macht-Allianz, ISW Report, Nr.31, S.3).
Zar ne bi smjelo čuditi da niti jedan od šest vodećih gospodarskih instituta Njemačke, niti jednom riječju ne spominje opasnost od „crasha“? Rolf Dieter Schwartz ove institute naziva u Frankfurter Rundschau od 29.10.1997. „slijepim promatračima“ koje je „ u njihovim gospodarskim tornjevima od slonovače oluja na financijskom tržištu kasno zahvatila“. Na ništa se više ne može osloniti „u tom novom vremenu internacionalne ekonomije“ tvrdi Rolf Dieter Schwartz.
Sada pitanje, koje si moramo postaviti, glasi: postoji li uopće otpor prema navodno naravnim nužnostima globaliziranja?
Ovaj otpor raste na dvije razine: teorijskoj i praktičnoj. Pođimo s teorijom: Francuski sociolog Pierre Bourdieu u svom intervjuu u „Der Spiegel“ (broj 59/1996) okrivljuje šefa Njemačke Narodne Banke Titmayera, da logika njegove politike smjera samo na to, „ da siromašni dobiju samo ono što zaslužuju, pa mogu i krepati.“
Kada bi Titmayer ovako nešto rekao, ne bi više niti jednoga dana ostao u službi, kaže „Der Spiegel“. Na to odgovara Bourdieu.“ Analizirajte samo njegovu retoriku. Bilo bi prelijepo kad bi on tako nešto otvoreno rekao. On samo podvlači, da financijska tržišta vladaju svime, da trebaju fleksibilnost i deregulaciju. Jasno rečeno: trebaju više otkaza a manje socijalne države.“
Profesor Mathias Greffroth, Nijemac, zahtjeva od sindikata i njihovih saveznika, „da stvore plan novoga društva protiv neoliberalne vizije o društvu, koje se raspada u grumen onih sposobnih za svjetsko tržište, lanac lokalnih producenata i trećinu društva, koja je nepoželjna i samo je se mora vući.“ Za ove „prekobrojne“ CDU političar Claus Haefner predlaže „stvaranje separatnog društva“ u obliku „socijalnog geta u kojem ljudi stanuju u jeftinim stanovima i dobivaju hranu i odjeću“, kaže Prof.Greffroth. Kao „krunu“ glede eliminiranja „prekobrojnih“ on citira šefa ekonomistu Njemačke Banke Norberta Waltera koji kaže:“ Mi se opet moramo više približiti religiji“ (Le Monde Diplomatiqe, prosinac 1996.).
Dakle narodu opet treba ponuditi vjeru kao „opijum“ da bi mogao izdržati svo zlo kapitalizma na zemlji i tješiti se rajem na drugom svijetu.
Međutim taj šef ekonomista Njemačke banke sigurno ne zna, da je Marx rekao da je religija opijum naroda (ne za narod), jer je religija „ uzdah ugrožene kreature, narav jednog svijeta koji je bez srca“. Marx još dodaje da je čovjek najveće biće za ljude, dakle u kategoričkom imperativu, koje je spremno promijeniti sve odnose u kojima je čovjek poniženo, porobljeno ili napušteno biće“ (MEW, Bd.1, S.378/9).
Možemo li očekivati da bi gospodin Walter, koji savjetuje „približiti se religiji“ bio na strani onih koji bi pokušali promijeniti neolibarlani svijet u kojemu je čovjek kroz nezaposlenost i siromaštvo poniženo, napušteno i prezreno biće? Vjerojatno ne, jer je neoloberalizam kojemu su roba, profit a ne religija, i tržište idoli.
Franz Segbert, voditelj evangelističke akademije, pozabavio se neoliberalnim predodžbama koje zastupa Norbert Bolz i David Bosshart. Za njih je kako tvrde u knjizi „Kult-marketing – novi bogovi tržišta“ kapitalizam postao najjačom religijom. Autori jednostavno kažu i to odobravaju, da je „kapitalizmu uspjelo uzdignuti robu na razinu bogova“ (S.248). „Kultni proizvodi, dakle roba koju obožavaju kupci, ne tješe drugim svijetom nego probleme rješavaju tu i sada.“ Orijentiraju se na svakodnevne želje, brige i potrebe. Kada kupujete Sheba (hranu za mačke) dobivate za uzvrat ljubav vaše mačke. S Kelvin Kleinom postižete vječnost (parfem ove firme zove se „eternity“-dakle vječnost). C-klasa Mercedesa vam omogućava rukovanje osjećajima“. Sve su ovo doslovni citati.
Franz Segbert, teolog, kaže o toj knjizi, koja kapitalizmu želi dati karakter religije, kritički slijedeće: “Ja sam gospodin, Bog tvoj, osim Adidasa ne smiješ imati drugih patika.“ Pa i ortodoksni ateisti se moraju naježiti kad Franz Segbert analizira tekstove svekodnevnih reklama. Otto Kern vrbuje za svoju novu jeans kolekciju scenom s Isusove posljednje večere. Ista firma prikazuje Adama i Evu gole u raju, ali nakon istjerivanja oboje nose traperice Otta Kerna. A podnaslov plakata glasi:“ S Adamom i Evom i mi želimo da čovjek svoj raj stvori na zemlji.“
Vrhunac bogohulnosti postiže Benetton. Ova firma reklamira s scenom, u kojoj se Isusa pribija na križ. Rimski vojnici ispod križa na kojemu visi raspeti Krist, nose odjeću marke Asolo, jer se ona ovako vjerojatno bolje prodaje.
Sve to pokazuje da je današnji moral neoliberalizma duboko pao, da se i Isusa smije nekažnjeno zlorabiti u reklamne svrhe robe, koju se uzdiže na razinu „naših bogova“. Mora se priznati da među pravim kršćanima, posebno teolozima, ima više kritičkog antikapitalizma nego među vođama sindikata i lijevim političarima.
Ima li uopće revolta protiv fatalnih posljedica globalizirajućeg kapitala? Postavljanje ovoga pitanja dolazi od toga, što su unatoč revolucije na području sredstava komunikacija, izvješća o otporu jedva prisutna, a i ta rijetka su sporadična i ne objašnjavaju pozadinu. Ta su izvješća kvalitativno lošija od onih o studenskim nemirima prije 30 godina. Samo kratko nabrajanje protestnih i štrajkačkih pokreta u 1996. godini pokazuje, njihov značaj:
Masovne demonstracije u Italiji protiv poreske reforme koja bi manje pogodila superbogate sa svim njihovim trikovima izbjegavanja poreske obveze, a više radnike i srednji stalež.
Masovni pokret uposlenih u javnim službama Španjolske protiv novoizabrane konzervativne vlade koja je htjela smanjiti plaće.
Geleralni štrajk protiv upravo izabrane „lijeve“ vlade u Grčkoj, povezan s barikadama koje su napravili seljaci jer vide ugroženost svoje egzistencije.
Masovne demonstracije u Turskoj protiv „mafiozne“ vlade.
Jednodnevni protestni štrajk u Belgiji protiv nesposobnog i korumpiranog sudstva, koje nije razjasnilo ubojstvo seksualno zlorabljenog djeteta.
Štrajk željezničara Francuske protiv planirane privatizacije željeznica. Štrajk vozača kamiona, koji su granicu za dobivanje mirovine od 60 uspjeli smanjiti na 55 godina, iako je konzervativna vlada tu granicu htjela povisiti. Istovremeno se pokazalo kako su proučene metode automobilske industrije, koja svoju produkciju seli tamo gdje može jeftinije proizvoditi ali je ovisna o dijelovima koji se trebaju isporučivati „just in time“. Francuski su vozači kamiona svojim štrajkom lako mogli zaustaviti rad automobilske industrije. Volkswagen je već bio primoran pojedine dijelove isporučivati avionima. Konačno je i pobjeda na izborima ljevice, stvaranje vlade iz redova socijalista, komunista i zelenih posljedica skoro neprekidnih pokreta demonstracija i štrajkova, koji su doveli do mobiliziranja masa.
Spektakularni štrajk u Južnoj Koreji, koji nisu mogli zaobići čak ni njemački mediji, jer je „Južna Koreja“ bila batina kojom se ovdje prijetilo, time što se radnicima kao uzor pred nos gurala konkurencija kroz jeftin rad i radnu snagu „svjesnu učinka“.
Generalni štrajk u Ekvadoru koji je doveo do smjene šefa vlade Bucara. Njega su proglasili „neuračunljivim“ jer je na brzinu proveo samo jedan „program štedenje“ propisan od Svjetske banke.
Jednodnevni masovni štrajk u Izraelu protiv namjera konzervativne vlade Netanjahua, koja je sabotirala mirovni proces s Palestincima, o privatizaciji. Ovaj se štrajk ponovio 1997.
Štrajk i masovne demonstracije „međunarodno potpomognute“ pod parolom: „Marširamo, jer ništa više ne ide“ protiv zatvaranja visokih peći i renaultovih pogona u Clabeegu, u Belgiji.
Štrajk rudara u Rusiji koji nisu dobili plaću i štrajk željezničara u Čečeniji.
A u Saveznoj Republici Njemačkoj ? Uvijek se iznova tvrdi da u Njemačkoj nema dovoljno ljudi spremnih za borbu, da nema ljudi koji bi se oduprli liberalnom duhu vremena. Ali kako onda objasniti činjenicu, da uvijek, kad sindikati čine ozbiljne napore da mobiliziraju i motiviraju članstvo, ono u masama dođe i time potvrdi svoj otpor? Zar ih nije došlo 50.000 na poziv sindikata HBV (trgovina-banke-osiguranja), NGG (prehrambena industrija – gastronomija) i DAG (njemački sindikat namještenika) na demonstracije u Bonn, iako je vodstvo sindikata očekivalo tek 20.000? Nije li ih došlo 300.000 na demonstracije DGB (savez njemačkih sindikata), iako je predsjednik IG Metalla Klaus Zwickel sumnajo da bi ih moglo doći 200.000? Zar se nije „dogodio“ spontani prosvjed i to baš od „radničke aristokracije“ koncerna Daimler-Benz, za obranu 100%-tne plaće za vrijeme bolovanja? A što je bilo s demonstracijom radnika industrije čelika koji su se po prvi puta u njemačkoj povijesti usudili dignuti protiv „svetinje kapitala“, protiv Njemačke Banke u Frankfurtu? Ili, što je bilo s demonstracijom rudara koja je prešla u „građanski neposluh“ kad su se po uzoru na studentske demonstracije 1968. „drznuli oskvrnuti“ vladinu četvrt u Bonnu?
Istina je, da je par tjedana poslije svih tih događanja izgledalo sve po starom. Istina je, da sindikalni stratezi nisu analizirali niti uzroke tih pokreta niti njihovu učinkovitost. Oni se stalno boje prigovora da sprečavaju „tako nužnu modernizaciju“. Možda se boje i toga da se uspostavi, da bi politizacija ovih pokreta bio značajan doprinos sindikata ne samo promjeni sadašnje vlade, nego i „neoliberalnog totalitarizma“ kako ga već nazivaju vodeći francuski znanstvenici.
Da je poraz meksičke vladajuće stranke PRI na izborima 6.srpnja 1997., ali i poraz argentinskih peronista jasan znak protesta protiv strašnih posljedica koje je tim zemljama nanijela neoliberalna gospodarska politika, više je nego očito.
Subkomandant capatijske nacionalne obrambene vojske u Chiapsu (Meksiko), Marcos, objašnjava u jednom zanimljivom dokumentu, da je 4.svjetski rat već počeo. Jer neoliberalizam kao svjetski sustav samo je novi teritorijalno osvajački rat.
Nesmijemo prešutiti ni Euromarš protiv masovne nezaposlenosti, kojeg je organizirala mala skupina ljudi i to skoro bez ikakvih financijskih sredstava. Ipak taj je marš uspio okupiti 50.000 ljudi iz svih zemalja Europe, od Finske na sjeveru, do Grčke na jugu, na demonstracije u Amsterdam.
Začuđuje činjenica, da još ima političara i znanstvenika koji nas žele uvjeriti da će mnoge ove probleme, počam od milijunske nazaposlenosti pa sve do turbulenci na burzi, riješiti zajednička europska valuta „Euro“. Pri tom se sasma otvoreno objašnjava, da bi „Euro“ kao konkurencijski instrument mogao poslužiti kao oružje u borbi protiv SAD-a i Japana. Bilo kakve socijalne garancije ili mjere u borbi protiv nezaposlenosti i za očuvanje socijalnih dostignuća, Europska unija nije niti predvidjela. Međutim ako je „Euro“ samo borbeni instrument na svjetskom tržištu, kako onda znati tko će biti pobjednik a tko pobijeđeni i kako će onda tom pobijeđenome biti?
Prof.Rudolf Hickel, član radne skupine „Alternativna gospodarska politika“ je na pitanje, da li će „crash“ u Hongkongu utjecati na „Euro“, odgovorio: „Strahujem da će taj crash koristiti kao ispriku za forsiranje projekta europske monatarne unije. To je neodgovorna politika i zbog toga što je očito, da već sada trebamo znatno bolju kontrolu tržišta kapitala i novca. Ako toga ne bude, „Euro“ će uvijek dolaziti u velike poteškoće.“
Kako bi mogao izgledati europski sindikalni akcioni program već je poznato. Ne želim ga stoga ponavljati. Ali u kontekstu „crasha na burzi“ veoma je nužno potsjetiti se prijedloga Prof.James Tobina, dobitnika nobelove nagrade za gospodarsku politiku. Budući se danas svakodnevno na burzi trguje ali i putem kompjutora tamo amo gura dva bilijuna dolara – to je 3.400 milijardi DM -, Prof.Tobin predlaže porez od po pet pfeninga na svaki 100 DM, za svaku od ovih operacija. To ne samo da bi omogućilo kontrolu nego bi donijelo tisuće milijardi, s kojima bi po cijelom svijetu mogli financirati nužne socijalne projekte, – koji tako i tako nisu zanimljivi privatnom kapitalu zbog niske zarade -, mogli bi osigurati otvaranje milijuna novih radnih mjesta, na primjer: u školstvu, zdravstvu, ekologiji i t.d.
Meni se posebno sviđa prijedolg američkog stručnjaka Harry Magdoffa, koji zajedno s Sweezyem izdaje uzvrstan časopis „Monthly Review“. Na svoj pragmatski američki način Magdoff drži apstraktnu diskusiju o tržišnom socijalizmu besmislenom i postavlja slijedeće pitanje: „ Koji od društvenih ciljeva želimo realizirati? Tek nakon te odluke možemo vidjeti koliko trebamo tržišta a koliko planiranja.“ On navodi četiri prioritetna cilja:
- trebamo – tako kaže on – gospodarsku politiku koja misli na siromašne, diskriminirane i napuštene. Pođimo od stanova. Da li je moguće i pametno graditi plative stanove svima, ako je zemljište roba, a time i objekt špekulacije, koja može biti kupljena i prodana?
Moglu li slums doista nestati ako je cijena građevinskog zemljišta objekt špekulacije? Ne. Zemljište mora postati općom društvenom imovinom koja pripada zajednici, koja ga daje na raspolaganje za gradnju stanova, dječjih vrtića, parkirališta ili sveučilišta. - trebamo moralno društvo. SAD, koje čine samo 5 % svjetskog pučanstva ne smiju i dalje trošiti 20 % ukupnih resursi svijeta i to onih resursa, koji se ne mogu obnoviti. One ih moraju podijeliti sa „Trećim“ i „Četvrtim“°svijetom i prepustiti im pošteni dio. U SAD-u ima 700 automobila na 1000 stanovnika. Nipošto se ne smije reći da je iz ekonomskih razloga nemoguće smanjiti njihov broj. U II.svjetskom ratu zakonom je zabranjena proizvodnja automobila i to ad hoc, kako bi se moglo proizvoditi oružje. To je plaćeno porezom. Zašto se danas društveni interesi, na primjer sredstva javnog prometa umjesto produkcije osobnih automobila, na isti način ne bi mogli jednako tako financirati?
- gospodarstvo mora harmonirati sa zaštitom prirode. To se ne može postići tržišnim mehanizmima.
- trebamo otvorene granice. Jako bi puno stajalo svakom emigrantu osigurati stan i pokriće ostalih nužnih životnih potreba. Da li bi socijalističke SAD mogle ganjati emigrante iz Meksika policijskim psima, ili US-mornarica izbjeglice iz Haitija tjerati nazad u more, kako to danas čini? Određene skupine stanovništva s visokim standardom srednjega staleža, morale bi to sve financirati. Neke bi to i bolilo. No većinu treba uvjeriti da je to potrebno, da se samo tako može. Alternativa bi bila – propast čovječanstva.
„Mi na našoj planeti ne možemo preživjeti, ako se prirodu nastavi uništavati – kako se to danas čini – i ako stotine milijuna ljudi mora gladovati“ objašnjava Harry Magdoff i dodaje: „Oni koji govore o tržišnom socijalizmu vjeruju jedino u visoke stope rasta gospodarstva. Od nas zahtijevaju povećanje učinka, inovacije, više konkurencije u našem globaliziranom kapitalizmu. No koji se cilj time postiže? Proizvoditi više automobila, više plastike, više papira, više prihoda od poreza, više odvjetnika, više špekulacija zemljištem, više bezskrupuloznih burzijanera.
Zašto ne manje truda glede učinka, manje radnih sati, više slobodnog vremena, više stanki na poslu iscrpljenom radniku? Mi smo bogata zemlja“, argumentira Magdoff, „koja posjeduje ogroman potencijal kojim bi mogli poboljšati život nama svima, ako se odreknemo želje za standardom gornjeg srednjeg staleža, kojim neprestano težimo“.
Manje radnih sati, više slobodnog vremena?
Nije li to utopija? Ali, ako je istina da bi – kako tvrdi reporteri „Der Spiegela“ Martin i Schumann- „20% radno sposobnog stanovništva svijeta u narednom stoljeću bilo dovoljno za proizvodnju sve robe i stručnih usluga koje si svjetsko društvo može priuštiti, onda bi dakle samo tih 20% aktivno participiralo na životu, zaradama i konzumu“, što će biti s ostalih 80%? Trebali ih zadovoljiti kruhom i igrama? Ili bi možda bilo bolje sjetiti se prijedloga starog Aristotela? Ovaj je grčki filozof, koji je stoljećima utjecao na kršćansku, židovsku i muslimansku misao, još prije 2400 godina izrekao ovu prekrasnu rečenicu: „Ako ima mehaničkih robova koji mogu raditi sve prljave poslove, onda nam nisu potrebni ljudi kao robovi. Tada se svi ljudi pa i današnji robovi (u Grčkoj) mogu posvetiti višim poslovima.“ Aristotel navodi: politiku, umjetnost, znanost, upravu ali i sport.
Ako zamislimo da će moderna tehnologija sve nužne poslove svesti na minimum, onda bi imali više muze i više vremena za život. To bi nam omogućilo da od našeg vremena više naučimo, ali bi kroz drugačije odnose u poduzećima i društvenim ustanovama vladavina čovjeka nad čovjekom polako odumirala. Možda bi kroz sve to rasla kreativnost čovjeka a time i stvaralačka snaga ukupnog društva.
Da li je ovo samo lijepa utopija? Ja mislim da postoji samo jedna utopija, a ta je: vjerovati da SVE MOŽE OSTATI KAKO JE SADA.
Recimo sada nešto o najvećim „svetinjama“ globaliziranja, o:
kapitalizmu kao posljednjoj religiji ovoga svijeta,
tržištu kao „svetinji“
tržištu i vlasti,
razvlašćenju politike koje znači razvlašćenje demokracije,
novacu koji upravlja svijetom – i o tome tko upravlja novcem?
novacu koji sve pretvara u robu,
totalnom tržištu koje stvara „novoga čovjeka“ – tržišnog čovjeka,
mitu totalnog tržišta,
religiji u konkurenciji totalnog tržišta.
- nastavak slijedi –