«Znam…znam… ta odavno nije okusila mlado meso…vidio sam kad je otišla tebi!»
«Onima je na brzinu pokupila lovu…samo im je sise pokazala, a tebi?» – upita radoznalo.
«Meni je pokupila snove!» rekne, misleći o tom kako je vodio ljubav s njom a mislio na svoju najljepšu seljanku, svoju voljenu Janju. Isprsi se te u malenom ogledalu ugleda veliku modricu iznad lijeve strane grudi. Opipa ju. Pod pritiskom osjeti bol.
«Grize, a…ta je ko mačka…divlja mačka!?» – primijeti Mayer.
Andrija odšuti na njegove riječi. U mislima je proživljavao svaki trenutak proveden s njom. Tražio je sličnost sa svojom djevojkom. Zaključi kako su sve žene podjednako slične, ali i različite. Sve više mu se dopadala neznanka s kojom je proveo prvu noć u velikom gradu.
«Odgodili su školu…nema dovoljno prostora.» – prekine ga u razmišljanju gazda.
«Uređuje se jedna zgrada…pa namještaj…obećali su za desetak dana da će ju pustit u pogon.» – govorio je o školi, kao o tvornici koja je trebala proraditi.
«Dotad evo…moš radit kod mene…imaš novca…treba kupit koju čitanku i teku…nije to ko kod vas…drvena pločica i kreda i hajmo piši i briši.» – brzo je ispitivao usputno uspoređujući školovanje u gradu s onim na selu. Kasnije će se ispostaviti kako je bio u pravu.
«Hajmo…idem te upoznat s robom i kako se trguje…nego nisam ti pokazao…dođi!» – povede ga prema jednim vratima. Andrija letimično baci pogled na plahtom prekriven portret. U prostoriji koju mu je gazda pokazao nalazilo se lijepo uređeno kupatilo. Ogromno i duboko metalno korito što je imalo nekakve noge bilo je smješteno do zida, a u njegovom kutu peć s velikim ložištem iz koje se izdizao sjajni kotao. Jedna uzana cjevčica vodila je do korita.
«To je za toplu vodu…a ovo ovdje je hladna…kupaš se jednom tjedno, a umivaš se ovdje…samo u hladnoj vodi.» – objasni,pokazujući na metalni umivaonik iznad kojeg se isto tako nalazila cjevčica s nekom ručicom. Oduševi se spoznajom kako će se moći okupati. Volio je uvijek biti čist i dotjeran. Odluči kako će urediti taj prostor.
Trebalo je samo obrisati prašinu i okrečiti zidove. Na jednom zidu vidjelo se veliko ogledalo. Mayer mu priđe. Uhvati malenu zakačku što se nalazila na desnoj strani okvira i podigne. Ogledalo se pomjeri stvarajući rupu dovoljno veliku da se moglo nesmetano kroz nju proći. Kroz otvor ispred kojeg se nalazilo ogledalo sada je Andrija gledao u sobu i ležaj na kome je spavao. Osvrne se oko sebe. Bilo mu je zanimljivo vidjeti nešto tako; ogledalo vrata koja su k tome vodila u sobu u koju ga je smjestio domaćin.
«Ako smijem reč…ja bi to uredio!» – rekne zvirlajući u sobu pa u kupatilo.
«Možeš…ako oš da ti je lipo i ugodno!» – progovori Mayer otegnuto, pomalo šokački. Nije mu bilo teško oponašati naglaske s obzirom na njegov posao. Sretao se sa svakakvim ljudima, svih vjera i nacija. Prošao je uzduž i poprijeko zemljom koja je od njegova rođenja mijenjala četvrti državnički ustroj.. Još za trećega pokušao se dočepati Izraela. Nakana mu je uvijek propala. Zahvaljujući ljudima dobre volje preživljavao je skrivajući se od režima koji je desetkovao njegov narod. Ni drugdje u Europi ne bi bolje prošao.
Četvrta država, FNRJ, deset godina nakon krvavog rata ništa nije promijenila. Čak što više svu židovsku imovinu pretvarali su u državne ustanove. Kako su oduzimali pojedinim hrvatskim bogatašima zemlju i trgovine i nacionalizirali ih tako su i od preostalog židovskog naroda otimali sve što su imali. Bio je jedan od još pet preostalih privatnih trgovaca u Zagrebu.
Sjeti se kada je 1946 godine boravio u Cerni.
Odnekud došla kolona partizana za sobom vodeći dosta bijedna i izgladnjela svijeta.Jedni su išli pješice, a drugi se vozili na kolima koja su vukli volovi i pokoji konj. Nudili su ljudima kuće i sve što se zateklo u njima. Bilo je tu i židovskih kuća. Netko je poželio kuću u kojoj se nalazila pekara.Imala je svog vlasnika, bolje reći vlasnicu. Na brzinu su je strpali u podrum i pozvali narod da razgleda kuću. Nagurivali su se i pljačkali, ništa im nije bilo sveto. Seljanka, bosanka koja je doselila s mužem i četvero djece još 38 da službuje u Cerni prekinula je tu otimačinu. Bjesomučno se usprotivila svim ljudima. Dobro je pamtio riječi:
«Ako vjerujete u Boga i Isusa ne uzimajte ništa…oteto prokleto…a vidite zemičku…još je topla…i bijela kava…još se puši iz nje…tu ima živi ljudi!» – vikala je iz sveg glasa.
Masa je pokunjeno napuštala kuću, a tek nekolicina ponijela sa sobom ono što su držali u rukama. Ova im je i to istrzala iz ruku. Poslije je saznao kako je kolona odvedena u Jankovce. Većina se tamo zadržala.
On je preživio. Žena umrla, a tek vjenčana kćerka zajedno sa svojim mužem završila je u jednom od vagona koji nikada nije vraćao putnike. On se snalazio. S nešto ušteđevine ponovno se vratio u Zagreb. Tražio je da otvori trgovinu u istoj zgradi koja je bila njihov dom. Dozvolili su mu. Morao je plaćati veliki danak da opstane. Prateći političke prilike znao je kako ni to neće biti duga vijeka. Sve se nacionaliziralo, a na pojedince gledalo obazrivo, ispod oka. Uvelike je ponovno razmišljao o odlasku u zemlju svojih pradjedova, Izrael.
«Ajde Andro…dosta za sada…ima se posla…drugi put razgledaj!» – prasne domaćin u smijeh shvativši da ovaj gleda oko peći i ložišta. Debeli podvoljak drmusao se u ritmu smijeha.
Ovaj krene za njim.
Našavši se u trgovini spazi Dragu kako je služio neke kupce. Manirom vješta trgovca nagovarao ih je da kupe robu koju ovi očigledno nisu tražili niti trebali. Nelagodno su odbijali, a onda na kraju kupili.
«Dobar je on…samo je ostario!» – rekne Mayer tiho, a zatim stane pokazivati robu. Svakoj je znao porijeklo, brojčano stanje, za što služi i sl. Andrija je poput učenika slušao i tek pokatkad nešto upitao.
Mayeru se svidi ovakav pristup; došljak je pažljivo slušao, a samo ono što mu baš nije bilo jasno za to bi upitao.
«Vidiš…sad što si zapamtio ja ne ponavljam više…a ti Dragec bavi se kasom dok je on tu…ja odoh u grad!» – zgrabi svoj sako sa pulta, a potom se iskrade van.
Prolazilo je vrijeme a s njim i dani.
Andrija se dobro uklopio u posao. Vješto je trgovao, išao po robu i nabavljao ju. Ništa mu nije bilo teško. Kad god bi išao na željeznicu po naručenu robu morao je proći pored kuće u kojoj je službovala njegova poznanica Marija.
Kao da je isparila. Često je pogledao na balkon s kojeg mu je pokazala izgubljenu torbu. Vidio bi oprano rublje, posteljinu, preko ograde prebačene tepihe, ali nikada nju. Nedostajala mu je. Mislio je kako će ju češće sretati.
Negdje pred sam početak nastave, još dok je radio u trgovini pojavi se njena gazdarica.
«Dobar dan…prosim vas gospon litru petroleja!» – rekne, dok joj je bio okrenut leđima a k tome još stajao na ljestvama brišući prašinu s polica.
«Samo tren gospođo…niste na redu!» – nonšalantno odgovori kad je prepoznao njen glas. Nije se pokušao niti okrenuti. Nastavi brisati i preslagivati robu.
Na njegov odgovor ova se stane obazirati oko sebe, misleći kako je još netko u trgovini.
«Vi to mene…zaj…zamajavate!» – skoro nekulturno odbrusi kada je uvidjela da je jedini kupac.
Čuvši to neumjesno pitanje i njen povišen ton spusti se dolje. Polagano se okretao. Svakako je prije očekivao da će se pojaviti Marija, a ne njena gazdarica.
«Ti seljačino jedna…ma gdje mi je pamet bila…rekao si da ćeš tu biti!» – stane vrijeđati.
«Evo vašeg petroleja…još nešto prosim milostiva!?» – postane ljubazan, svjestan kako je malo pretjerao.
«Ispričavam se ako sam bio neljubazan…inače ne razgovaram tako sa starijim gospođama!»
«Što neljubazan…drzak i bezobrazan…i nisam stara kako misliš…imam samo četrdeset sedam?!» – zapjeni se.
Samom sebi morao je priznati kako je zaista dobro izgledala za svoje godine. Pokuša ju usporediti sa njenim vršnjakinjama iz svog sela. Za razliku od njih koje su bile debeljuškaste, izborane i neukusno odjevene za građanske pojmove, ova je bila blistava lica s tek jedva vidljivim podočnjacima, lijepo dotjerana, namirisana i uredno počešljane kose. Tek malo izbačen stomak dao je naslutiti kako njegova vlasnica spada u kategoriju sredovječnih gospođa.
«Bila bi manja od makova zrna da si na selu!» – promrsi sebi u bradu
«Molim?»
«Nisam ništa vama rekao…računam!» – snađe se. Htio je pitati za Mariju. Učini mu se kako sada ne bi bilo zgodno, jer i da je pitao vjerovao je kako ne bi dobio odgovor već samo poruge i poniženja. To si nije htio više dozvoliti. Dograbi komad starih novina, te umota petrolej, a zatim ga spusti u ceker koji je pružila prema njemu.
«Jedan dinar molim!» – zatraži da plati
«Pozdravi gospon Mayera…to mu je za ono…zna on već!» – odmahne rukom i zaputi se van.
Gledao je za njom i pitao se kako njegov gazda preživljava. Knjiga dužnika i veresije bila je puna. Jedva da se moglo još koje ime napisati, a onih koji su tek onako nosili robu samo uz pozdrav bilo je isto tako bezbroj. U razmišljanju ga prekine dolazak starca Drage koji je ovaj put išao po robu. Prije ga je čuo nego vidio. Zvuk kolica na kojima se dovozila roba urezao mu se dobrano u uho. Pođe mu u susret. Preuzevši kolica od njega ovaj se polagano ispravi. Posljednji dani ljeta bili su topli tako da se starac dobro oznojio.
«Čujem da je bila gospođa Hanžek…a!?» – upita, a na usnama zaigra osmijeh. Kao po običaju k tome je još gladio svoju bradicu.
«Gospođa Hanžek…ne znam tko je to!»
«Ona što je kupila petrolej maloprije!» – starac pokaže rukom niz ulicu. Andrija pokuša u mnoštvu prolaznika prepoznati gospođu koju je maloprije uslužio, no njoj nije bilo ni traga.
«Da, jedna je uzela petrolej, ali nije platila…ne znam kako se zove…nije rekla!» – konstatira.
«Budalo jedna ona ne plaća…ona je doktorova žena…ubuduće pazi kako s njom razgovaraš…požalila se meni na tebe…bolje meni nego Mayeru!» – nervozno je objašnjavao i upozoravao Andriju.
«Neću više…čika Drago…ali morate znati zašto!» – pokuša se obraniti.
«Ajmo unutra…uzmi paket…pa mi tamo pričaj!» -odrješito rekne.
Andrija posluša. Raspremivši paket i posloživši robu zatraži od Drage da sjedne. Počne od svog dolaska u grad. Potanko do u detalje pričao je o svemu što se dogodilo. Ovaj se smijuljio, cerekao i čudio. Pažljivo je slušao sve detalje njegove priče.
* * *
Našavši se u neposrednoj blizini svoje zgrade, gospođa Hanžek ugleda starog trgovca koji se patio vukući kolica s paketom. Godine su ostavljale trag na njemu; povijena leđa, hod spor, a oči bez sjaja. Znala ga je već dugo. Takvog trgovca nigdje nije srela kao njega. Kad bi se ona našla u radnji on joj je znao pokazati nove tkanine, stolnjake, razne marame. Uz ono što je inače kupovala uvijek bi joj prodao još nešto; nek se nađe, govorio je.
Odluči ga zaustaviti.
«Dragec…Dragec…hej tu sam!» – dozivala je i mahala trgovcu koji se okretao na sve strane ne bi li vidio tko ga doziva. Krene prema njemu.
«Dragec…to sam ja Hanžekovica!» – uhvati ga za mišicu slobodne ruke.
«O gospojo…ne vidim daleko, a i ne čuje se više…ostario sam!»
«Ma dajte…još bi vi kakvu babu oborili s nogu!» – našali se.
«Neg Dragec…onaj Slavonac kak je bezobrazan…toliko me naljutio.»
«Ma dajte…kaj je bilo cijenjena gospoja?» – znatiželjno upita s obzirom da je imao izuzetno lijepo mišljenje o svom pomoćniku.
Gospođa mu detaljno ispriča sve, a još uvelike i nadoda. Mislila je kako će svojim izmišljotinama utjecati na to da se otpusti slavonca.
«I mož’te mislit…kad me izvrijeđao još me na izlasku štipnuo za stražnjicu!» – završi s pričom.
Starac Drago zastane. Osjeti kako nešto u toj prići ne štima. Radio je zajedno s Andrijom i svo to vrijeme nikoga nije uvrijedio niti ponizio, štoviše on je bio taj kojeg su vrijeđali i ponižavali. Zagleda se u doktorovu ženu.
«On vas štipnuo za guzu…ma dajte…sad ste preveć pretjerali gospođo!» – energično odbije njenu tvrdnju.
«Da…ako ne vjerujete… žalit ću se Mayeru!» – ostane pri svom.
«Dobro, dobro…ja buš vidil s njim zakaj je to učinil milostiva!
«Njemu treba dat otkaz…nek ide doma napasat krave…ni ovi nemaju posla!» – pokaže na prolaznike čvršće stežući starčevu ruku. Ovaj se pomakne. Hanžekovica popusti stisak. Znala je kako nije uvjerila Dragu. Htijući zakoračiti preko ceste skoro bi udarila u tramvaj da ju starac nije zadržao. Kako ju je naglo povukao za ruku tako joj ispadne torba s kupljenom robom. Oboje su gledali u bocu omotanu novinama kako se kotrljala nogostupom dok se nije razbila o metalni stupčić koji se tu našao. Miris petroleja širio se ulicom.
«Evo sad nemam ni petroleja!» – vikne na njega, ne razmišljajući kako joj je upravo spasio život.
«Pošaljite služavku…onu malu što radi kod vas!» – rekne
«Vraga…ni doma…sutra dolazi!»
«Onda sutra… kaj je bitno danas!?» – ustvrdi starac. Dohvati ručku kolica spreman krenuti. Gledao je kako se ova udaljava. Marširala je poput vojnika; glavu podigla prema gore, ramena isturila, a rukama brzala naprijed-nazad Duga haljina tresla se u ritmu hoda ovijajući noge. Činilo se kako će poletjeti.
Zamisli ju kako je sjela na metlu od vrbove šibe i poletjela; lebdjela je niz ulicu, a potom u visine i oblake, onda ju ponovno ugleda kako se spušta vješto izbjegavajući sve prepreke koje su se našle pred njom sve dok nije udarila u ogromna vrata svog prolaza do stana. Vidio ju je kako se spustila niz metlu priljubljujući svoj nos na tvrdu hrastovinu. Okrene se prema njemu, nije imala zube, tek dva očnjaka, a ostale polomljene držala je u šaci. Niz nos i usne tekla je krv. Sijevala je očima prema njemu.
Shvati kako se zanio mislima.
Po svom običaju, koji je prešao iz navike, protrlja sijedu bradicu, a nju spazi kako je upravo na drugoj strani otvarala vrata svoga doma. Bila je prava, ona istinska s kojom je do malo prije razgovarao. Nasmiješi se misleći kako su ljudi postali opaki, kao da im nije bilo dosta zlobe. Svatko im je smetao. Ponašali su se poput životinja, a čovjek i jest najveća i najkrvoločnija životinja koju Bog stvori, zaključi. Otpuhne u njedra. Stane se lagano vući ulicom. Nesiguran korak dovoljno je govorio o njegovoj dobi, iako se u srcu osjećao poput mladića. Pokatkad je znao zastajati, promatrati mlade; divio se njihovoj živosti, snazi i ljepoti. Uspoređivao je sebe s njima, a onda bi zaključio, kako je nažalost njegovo vrijeme prošlo. Ostalo mu srce i glava kojom je maštao.
Maštu mu nitko nije mogao oduzeti.
…nastavlja se
