Na širokom stolu ostatci hrane; kruh, prova, kulen i slanina. Samo su djeca još po koji put zagrabili u tanjur.
Starica je prevrtala krunicu u ruci, a dvoje mlađih blijedo i zabrinuto su gledali jedno drugo. Njihovi pogledi govorili su više od riječi.
Djeca odstupe od stola. Najstariji, Andrija zadrži se još malo tu.
«Ja bi večeras u selo…ako date?» – trezveno upita. S obzirom kako je pala odluka da za tri dana napušta selo i ide u školu želio se oprostiti od prijatelja, a napose i od udovice koju je posjećivao.
«Može sine…nemoj da se brinemo.» – potvrde oboje.
Andrija zakorači na stepenice pa u trijem. Pazeći da se ne čuju koraci izgubi se u kuhinji, a potom u svojoj sobi. Otvori ormar. Izvadi najljepšu rubinu koju je imao, a zatim rajtozne koje je čuvao za kirvaje. Uzme i veliki vojnički remen. Sve to uredno posloži na krevet. Ode u kuhinju. Zatekne majku kako loži vatru u peći. Na njoj ista lončina, kao od jutros, puna vode. Dobrano se pušilo iz nje. Htijući izaći van susretne oca kako nosi veliko limeno korito. Pruži mu ga. Hvatajući, uvidi kako je na očevim brkovima zaigrao osmijeh. «Otkrio je moju namjeru.» – pomisli.
Dok je tako razmišljao mati se već ušuljala u njegovu sobu noseći rubinu preko ruke;
«Da ispeglam…bit će lipša.» – rekne pokazujući na veliku peglu što se nalazila uz rub peći. Shvati kako previše igraju oko njega, kao nikada do sada.
«Dado…mamo…pa neću ja u rat, ako idem u školu.»
«Neka sine…kad odeš tamo, siti se roditelja.» – rekne mati.
«Požuri mrak se spušta…a valjdak ne želiš gubit vrimena.» – podbode otac, te namigne.
Sin unese korito u sobu, naspe vodu. Spusti se u njega. Kako je bio kršan tijelom je ispunio kompletno korito tako da su mu noge visjele preko ruba. Osjećajući milovanje vode prepusti se sanjarenju. Željno je iščekivao večerašnji susret. Sapunom je klizio niz svoje tijelo osjećajući ga kao poljupce svoje dragane. Baci pogled na prozor. Jasno su se nazirali prvi sati noći. Ustane. Uzme pripremljeni ručnik te se obriše, a potom navuče hlače. Zađe u kuhinju. Dočeka ga uredno složena peglana košulja. Dohvati ju. Osjeti neki sladunjav miris.
«Dado mi reko da ju malo poškropim đurđicom…znaš onaj miris.» – rekne mati, apelirajući na miris koji su dobili na poklon od gospodina Mayera kada je posljednji put dolazio.
Andrija se odjene.
«Dado kako izgledam…jel dobro.?» – upita
«lipo sine…kako bi drukčije izgledo…ti si najlipši momak u selu.» – osokoli ga, te se privuče do njega šapćući:
«Andro pazi šta radiš…nemoj baš sad kad odlaziš da…»
«Znam dado.» – odvrati. Sagne se te dohvati kožne cipele, više su nalikovale na sandale zbog svoje izrade. Debeli široki đon posebno se isticao, nad njim kožni dio koji je sav bio izbockan, a gležnjeve su krasili kajščići koje zakopča. Sve kožno a k tome dobrano prošiveno.
Uspravi se. Dohvati kvaku vrata.
«Zbogom.» – pozdravi roditelje.
«Zbogom…i uvik bio s tobom.» – rekoše oboje
Andro se zaputi na ulicu. Na klupi ispred kuće sjedila su njegova dva mlađa brata. Oporavljeni Đuro objesi mu se oko vrata.
«Baćo povedi me sa sobom.» – rekne
«E da te na strpa pod suknju pa da te izgubim…kud bi ja.?» – našali se, gledajući najmlađeg brata kako se odmah uozbiljio.
Srednji brat Tuna, samo podigne ruku u znak pozdrava. Razumjeli su se dobro.
Krene niz sokak. Koraci su tupo odzvanjali na tek popravljenoj stazi. Mlađahni mjesec stidljivo je zavirivao u fenjerima obasjane prozore. Na klupama ispred kuća još su divanili starci. Osjećao je njihove poglede na svom zatiljku. Zaključi kako je ipak rano krenuo na svoje odredište. Nađe se pored kuće svoje udovice. U prozoru kalenica sa cvijećem. To mu je bio dovoljan znak kako je sama. Imali su svoje znakove, samo njima poznate. Osvrne se oko sebe. Htio je odmah zakoračiti u njeno dvorište, ali su ga radoznalci sumnjičavo pratili. Produži u birtiju.
Nalazeći se u njoj pogleda prisutne. Spazi dvojicu najamnika što su radili kod njih. Priđe im. Oni ga veselo pozdrave, te pozovu birtaša.
«Daj gazdi Andri nješta za popit…more.» – rekoše obojica
«Može…al ja plaćam.» – rekne birtašu što se bio u momentu stvorio do njih.
«Meni vino…a njima.» – rekne pokazujući na njih.
«Rakiju.» – odgovori vlasnik birtije, znajući što momci piju.
«Može.» – potvrde obojica
Gegajući se u hodu, birtaš se udalji do šanka.
«A jeste zadimili…sav ću smrdit na dim…a moram.» – započne Andrija.
«Moraš kod Janje.» – završe momci veselo se smijuljeći.
«Ši…ši…» – pokaže Andrija prstom na ustima.
«Ma da ti oš otić…vidi nas…čekamo.» – tiho nasijeku.
«Ne virujem dečki…nije ona taka…probajte kad odem.» – rekne braneći je, ali i osjećajući kako su mu ipak uspjeli ubaciti crva sumnje u njegovu glavu pri tom izazivajući ljubomoru.
«Izvolte…vino i rakija.» – obrati se birtaš koji se nakon nekog vremena pojavio pred njima, lijeno spuštajući tacu na njihov stol. Nezgrapnim rukama grabio je čaše s pićem mećući ih na stol.
Andrija nazdravi s prijateljima. Razmjeni još koju šalu, a zatim pogleda na stari zidni sat što se nalazio iznad šanka. Bilo je vrijeme da pođe. Veselo poskoči. Plati popijeno a zatim napusti birtiju. Kao vječnost činilo mu se onih desetak minuta koliko je trebalo da se nađe pred kućom svoje drage. Imao je osjećaj kao da nikada neće stići. Nešto ga je stezalo i sputavalo. Postane svjestan kako će još samo malo biti s njom, tek još večeras i možda sutra.
Nađe se pred njenom kućom.
Osjeti blage grčeve u stomaku, a srce brže zalupa.
Kao kradljivac lagano uhvati ulična vrata. Otvarao ih je tiho kako ne bi zaškripala. Šmugne u dvorište. Poput mačka zagrebe po kućnim vratima. Sačeka malo pa ponovi. Začuje lagani klik ključa, a potom se otvore vrata na kojim se pojavi silueta žene. Šuljajući se zakorači u kuću. Spretno dohvati ženu, a drugom rukom zatvori vrata. Nađu se u strasnom zagrljaju. Mješavina otkucaja srca i njihovi poljupci odjekivali su u malenom hodniku u kojem su se nalazili.
«Andrija lakše…past ću.» – upozori ga ona.
«Padni…al na mene.» – rekne tiho i promuklo.
«Gdje je ono fino ponašanje kom sam te učila?» – upita.
Andrija popusti. Prihvati njenu ponuđenu ruku te pusti da ga povede za sobom. U njenim rukama osjećao se sigurno. Pustio je da ga vode u sobu tik do hodnika. Pogleda oko sebe. Vidio je pripremljenu lužnicu na čijim bridovima bijahu poredane upaljene svijeće, a pored nje hoklicu na kojoj se nalazio neki sapun. U ogromnoj peći pucketala je vatra. Na peći velika lončina s vodom; skoro proključala. Do zida krevet sav u bjelini.
Videći njegovu znatiželju žena mu se obrati:
«Večeras želim da uživaš kao nikad do sada.»
«Nešto posebno?» – upita Andrija
«Da posebno…čujem da odlaziš…priča se po selu» – sa sjetom u glasu i tužnim pogledom potvrdi na njegovo pitanje.
Pomisao na odlazak i njeno upozorenje kako ona zna za to ostave ga nijemim. Ode do kreveta na koji se ispruži.Najmanje što je očekivao od nje bilo je to da će ona saznati za njegov odlazak prije nego joj on kaže. Zatvori oči, a u mislima proživi svaki trenutak proveden s njom. Postane svjestan kako ju je osjećao pod kožom u krvi. Bio je zaljubljen. Progovori ogorčeno:
«Janjo…znaš…od dana kada sam počeo dolaziti k tebi…znala si da će se ovo desiti…znala si da me možeš imati do tog trenutka, a poslije tko zna.»
Janja se ispruži do njega. Utisne mu lagani poljubac na usne, a potom pokaže prstom u znak šutnje. Željela ga je promatrati ovako, ispruženog. Spusti glavu na njegova prsa. U svom uhu osjećala je otkucaje njegova srca. Snažno je lupalo. Ustane od njega. Kretala se lagano poput listića na vjetru. Nalije vodu u lužnicu. Priđe mu te ga nježno uhvati za ruku, podižući ga.
«Dođi…želim te raspremiti.» – rekne.
Uhvati remen koji otkopča. Svojim ručicama lebdjela je njegovim tijelom. Vješto ga je raspremila. Pokaže mu da uđe u vodu.
Pokoravajući se njenoj želji, Andrija zakorači u lužnicu. Osjeti toplinu vode. Spusti se do dna tako da je sjedio u njoj, a samo su ramena i glava izvirivali iz vode. Sada je on promatrao Janju kako se skida. Uživao je u svakom njenom pokretu. Toliko elegancije i gracioznosti nigdje i nikada nije sreo. Vidio ju je kako jednostavno skida suknju i rubinu, kako raspliće kosu. Nije bila visoka, ali je imala skladno tijelo, nešto što se jako rijetko moglo vidjeti kod slavonke; bez trunke sala na bokovima i stomaku, snažnih mišica, lijepo oblikovanih čvrstih uzdignutih grudi koje nisu niti malo visjele. Držala je do sebe i svog izgleda. Blago dugoljastu glavu uokvirivala je duga crna kosa spletena u jednu debelu pletenicu. Na licu prćast, okrugao nosić ispod kojeg su se nalazile dvije sočne napućene usne. Imala je vedar i nasmijan pogled koji nije nestajao iz njenih crnih očiju niti kada je bila tužna.
Promatrao ju je ushićeno svaki put, ali je ovaj puta zračila posebnom erotičnošću.
Zakorači i ona u vodu. Spusti se do njega.
Dodirivali su se prstima. Svako od njih željelo je pamtiti ovu večer kao posebnu. Mirišljivim sapunom šarala je njegovim tijelom. Isto je i on njoj napravio. Međusobno su se kupali, dodirivali i mazili. Ponekad bi se i poljubili.
Snažnim rukama obuhvati ju te iznese iz vode. Ručnikom je obrisao svaku kapljicu na njenom tijelu, a ono malo na licu i grudima pokupio je usnama. Osjećao je njeno uzbuđenje. Ljubio joj je usne, grudi,vrat. Vrludao stomakom i bedrima izmamljujući uzdahe. Utonu u postelju koja se poslušno uvijala pod naletom njihova tijela. Nespremnost na ovakvu navalu nježnosti učini ga obazrivijim, uspori.
«Andrija…što je?» – upita Janja
«Ništa…samo da malo uživam gledajući te…ne mogu a da te ne gledam…vrijeme leti.» – zaključi
«Pusti vrijeme…ostani cijelu noć…bar sad kad odlaziš.» – rekne
«Hajde povedi i mene sa sobom…bit će ti ljepše tamo.» – nastavi ona
«Znaš da bi te poveo, al ni ja ne znam di ću točno spavat.» – odrješito rekne.
«Moram ti nešto reći…zaljubila sam se u tebe…ne znam kako ću kad odeš…ti si mi sve…ni pokojnog muža nisam voljela kao tebe sada…molim te povedi me.» – klekne nad njegovo tijelo. Zamišljeno ju pogleda; sve na njoj nije odavalo da je starija jedanaest godina od njega. Ono što ga je opterećivalo bilo je to da nije djevojka za seljačku kuću, pa makar bila i udovica. Znao ju je kao nježnu i otmjenu. Nije želio biti njenim krvnikom. Osobom koja će sve njene čari ugušiti seljačkim životom.
«I ja sam zaljubljen u tebe…najljepše trenutke mog života ti si mi pružila…učila si me znanju…ljubavi…neizmjerno si me činila i činiš sretnim…u tebi sam imao sve svoje ideale i spoznaje.» – završi sklapajući oči, ne bi li zatomio suze koje su se caklile u njima.
Ona se ponovno smjesti do njega. Promatrala je njegovo tijelo. Željela je zapamtiti tu mladost koju je posjedovala. Odluči ponovno voditi ljubav s njim. Uvidjela je kako kraj sebe ima pravog muškarca. Muškarca koji nije skrivao osjećaje, niti se sramio suza u svojim očima.
Vrijeme je letjelo. Noć prolazila. Samo je u jednoj kući još fenjer gorio. Pijetlovi su kukurikali iz dvorišta budeći prve ranoranioce.
«Andrija, Andrija…ustaj…zora će.» – tiho ga pozove Janja
On protrlja oči. Kraj njegova tijela sjedila je ona s kojom je proveo prvu cijelu noć. Poljube se, a potom se spremi. Na malenom stoliću kraj kreveta dočekala ga je skuhana kava.
«Popij…topla je…okrijepit će te.» – mazno mu se obrati, još uvijek željna njegovih dodira.
Gledali su se zaljubljenim pogledima.
Svako od njih proživljavalo je ove trenutke na svoj način. Razmišljali su kako bi još izrečenih riječi bilo suvišno. Bojali su se da ne povrijede jedno drugo.
Andrija popije kavu. Prva prava i to od njene ruke, mislio je.
«Janjo…moram poć…hvala ti.» – rekne
Ona se primakne do njega. Poput balerine propne se na prste. Lagano mu ovije ruke oko vrata te ga stane ljubiti.
«Na čemu hvala…zar se za ljubav to može reći…shvati…tvoja sam i samo tvoja…ako me želiš.?» -blago se uvijala uz tijelo. Osjeti kako su joj obrazi vreli. Gorila je željom.
«Ako te želim…zar ti to nisam dokazao noćas?» – upita
«Da…ali se ljubav mora dokazivati stalno…i opet iznova…neka samo dijelom zakaže kidaju se lanci i pucaju…ostaješ sam sa svojim željama.» – dadne mu još jednu pouku iz ljubavi, a onda se odlijepi od njega gledajući ga u oči. Prozbori:
«Pođi…vrijeme je…nego smijem ti još nešto reći.?» – upita
«Reci lutko…reci garavušo moja.»
«Katkad mislim da su oni koji se vole, osuđeni da nikada ne žive zajedno.» rekne. Glas joj je podrhtavao pod naletom te misli. Njeno iskustvo neprestano je potvrđivalo tu teoriju. Osjetila je to već davno na svojoj koži.
«Ne znam…ti si mi najveća ljubav.» – uhvati kvaku vrata htijući krenuti.
«Vidimo se sutra.? – prozbori.
«Da kao i uvik…dogovoreno.» – potvrdno odgovori. Zakorači van. Okrene se još jednom u njenom pravcu. Donja usnica poigravala je na njenom licu. Šakom je pritiskala bradu. Niz obraze su joj potekle suze.
Osjeti njenu nemoć.
Krene niz sokak. Proklinjao je sam sebe. Sve mu se učini ništavnim; škola, prijatelji, djevojke. Neprestano mu je njena slika igrala u očima. Nađe se kraj roditeljskog doma. Tu zastane. Sjedne na klupu pred kućom, a noge podvuče pod sebe tako da ih je osjetio pod stražnjicom. Grozničavo je razmišljao.
«Andro…Andro…ajd unutra.» – začuje očev glas.
«Mater ti ne spava cilu noć…di si dosad.?» – rekne zabrinuto, nadvivši se nad njega.
Osjeti njegovu ravnodušnost.
«Jel te povridila…ona…?» – nježno ga pomiluje po glavi.
«Ne dado ni me povridila…ona me voli.» – rekne spuštajući glavu na očev dlan u čijem je dodiru osjetio sigurnost.
«A ti nju?» – upita
«Da i ja volim nju.» – ustvrdi, povjeravajući se ocu.
Ovaj ga zabrinuto pogleda. Došlo je i to vrime, mislio je;
«A škola…oš ić u školu…il da šaljem Tunju namisto tebe, a osim toga mislim da Janja ni zate.?»
«Pusti me dado…ne mogu razmišljat.» – rekne spoznajući kako mu je otac ispotiha naznačio da Janja nije za njega mlada.
Otac ga uhvati ispod mišice i podigne. U njegovim žuljevitim rukama osjetio je roditeljsku sigurnost i blagonaklonost. Povede ga u kuću.
Za stolom, oslonjena na laktove, sjedila je mati. Samo ju pozdravi.
«Faljen Isus mamo.»
«Lipo sine…baš lipo od tebe…di si dosad…sinoć nisam spavala, a evo i noćas…di si.?» – saspe mu mati salvu ukora.
Pogleda oca. Očekivao je da će stati na njegovu stranu. Kako nije dobio podršku, pokunjeno spusti glavu.
«Evo mamo…tu sam…bio sam prid kućom…jel dado.?» – rekne molećivim glasom.
Trebala mu je očeva podrška.
«Je Eva bio je prid kućom.» – rekne otac, a potom nastavi;
«Sidi sine…a ti Eva skuvaj nam kave.» -naredi.
Eva se udalji. Nervozno je čeprkala po vatri, a Pava i sin Andrija razgovijetno su divanili:
«Ondak Andro…oš u školu i bit gospodin il ćeš dovika bit sluga svoje nepromišljenosti…sve sam ti reko…na tebi je da odlučiš?.» – zaključi otac
Sin ga je gledao. Borio se sam sa sobom. Želio je ispuniti očevu želju, a želio je imati nekoga pored sebe kao otac što ima njegovu majku. Nakon nešto promišljanja sa sjetom progovori:
«Idem dado u školu…a ona…ako me voli čekat će na mene ko što si i sam kazo.»
Roditelji se pogledaju. Oboma im lakne. Imali su jedan teret manje.
«Na popij kavu…idi lezi…danas i večeras ostani doma…želimo da budeš s nama još vo malo vrimena…jer sutra putuješ.» – zaključe oboje.
Nakon što su ispili kave, bez imalo pogovora odvuče se Andrija u svoju sobu. Onako ne raspremljen ispruži se u svoj krevet. Zagrli jastuk. U mislima je grlio svoju dragu. Tako zaspi.
Netom probuđena brača sa čuđenjem su gledali u najstarijeg od njih. On je spavao ali mrmljao u snu:
«Volim te…volim te…da ti si mi sve…volim te.»
Srednji brat Tunjo dosjeti se, te prišapne najmlađem:
«Meni su rekli, kad netko bunca u snu…treba ga uvatit za nožni palac…moš ga sve pitat i on će ti odgovorit…ajd uvati ga.?» – podgovori ga.
Bez imalo razmišljanja Đuro spipa brata za stopalo pošteno pritiskujući i uvrćući palac na nozi.
«I šta da ga pitam?» – rekne Tunji
«Pitaj ga…pitaj, kako mu se zove cura?» – odreže s malo premišljanja.
«Baća…reko Tunjo da te pitam kako ti se zove cura.?» – izdere se na sav glas.
Kao hipnotiziran Andrija poskoči i uhvati Đuru za ruku, a drugom zalijepi šamarćinu srednjem bratu.
Preplašeni pobjegnu u kuću tužakajući se roditeljima.
«Dobro…dobro…a šta ste ga dirali…tek je zaspo.» – smijali su se roditelji u nevjerici kad su saznali što su napravili.
…nastavlja se
