Bili su dotjerani, u lijepim kaputima i hlačama kakve je samo viđao u mjesečniku «Danici» i ili «Gospodarskom vjesniku» koje je njegov otac jednom mjesečno nabavljao iz Zagreba od nekog trgovca Mayera, kojemu je upravo i pošao u Zagreb. Još kao šesnaestogodišnjaku otac mu nazdravio čašicom kako želi sina trgovca. Kopao je i rukama i nogama ne bi li ga uspio poslati na školovanje negdje dalje od Slavonije gdje su ih manje poznavali. To mu je napokon i pošlo za rukom zahvaljujući spomenutom trgovcu. Njegov ga otac upoznao na Gospodarskom sajmu, prilikom kojeg je od njega kupio novi trijer. Nastalo veliko prijateljstvo, česte pismovne razmjene, susreti. Čak mu i konja poklonio, a o kulenu da se i ne priča. Znao je Mayer pisati kako mu treba kulen za doktora, pa za ovo, pa za ono itd. Nakon skoro četiri nepune godine konačno je prije tri dana stiglo jedno pismo.
Poštovani gazda Pavo!
Konačno sam obezbjedio mjesto u jednoj školi za Vašeg sina…čini mi se da ste pisali Andru. Bilo bi dobro da odmah dođe kod mene.
Škola počinje za tjedan dana, pa bi bilo zgodno da upozna grad. Znate nije ovo selendra, ovo je veliko mjesto. Pa vi znate zar ne?
Andro bi do podne išao u školu, a po podne bi mogao raditi kod mene, razumije se besplatno…znate za stanarinu.
Ako krene javite mi i po njemu pošaljite rakije i koji kulen da se umire glasine. Znate nije zgodno seljačko dijete…a učit za trgovca.
Vaš prijatelj cijenjenog imena Mayer!
Stari je gazda bio presretan, a Andro ozlojeđen. Trebalo je napustit Slavoniju, oca, majku. Napustiti stare prijatelje, sve djevojke, udovice i raspuštenice. Čak ga i tamburaši pratili do željezničke postaje, a gazda Pava častio ih dukatima svakih dvjestotinjak metara. Želja mu se ispunila.
Spremili Andru u najljepšu opravu koju su imali. Svi se divili njegovu izgledu i potajno šaputali kako će sad sigurno kad se školuje otvorit trgovinu u selu iako se skoro sva imovina pretvorila u društveno vlasništvo prepušteno „radničkom samoupravljanju“.
Opsjednut događajima proteklih dana, Andro se zadubio u svoje misli tako da nije čuo kako ga doziva njegova poznanica.
«Gospon…hej gospon!» – dovikivala je za njim. Okrene se lagano. Spazi ju kako stoji do vrata neke zgrade. Korpa koju je nosila na glavi sada je bila spuštena. Napravi tih nekoliko koraka do nje.
«Što gospoja…ne moreš dalje?» – upita
«Ne, ne radi se o tome…ja ovdje stanujem…ovaj radim!» -rekne malo tiše
«Radite tu?» – pokaže na široka vrata sačinjena od hrastovine k tome lijepo urešena raznim motivima.
«Čuj…ustvari služim…fini ljudi…on je doktor, a ona učiteljica!» – pogne glavu.
«Meni pripovidaš o ponosu i garderobi…a ti sluga…!» – zaustivši da još nešto kaže, u nakani ga prekine pojava sredovječne gospođe, koja je uz malo muke otvorila ogromna, teška vrata a očito čuvši njegove riječi upita žutokosu;
«Tko ti je Marija taj odrpanac…zar nema u gradu finih dečki!?»
Andriji je već bilo dosta pogrda, podrugljivih osmjeha i uvreda na njegov račun, njegovu garderobu, osobnost. Nitko ga nije cijenio u duši, mislio je, što svakako nisu ni mogli s obzirom da nije mnogo kontaktirao s ljudima tu i oko sebe, a osim toga tek je stigao u veliki grad. Plane;
«Nisam odrpanac…gazdinski sam sin…Slavonac sam i time se ponosim…gospođo …ako te mogu tako nazvati!!!» gubeći uljudnost s kojom je uvijek pristupao starijim i uviđavnijim osobama, završi rečenicu. Ponosno podigne glavu, isturi prsa te korakne stazom pun sebe.
Nije se ni pošteno zadihao, a već se bio našao na velikom raskršću s ogromnim trgom kojega su resile višekatnice obojenih fasada. Tu se kretalo mnoštvo prolaznika i raznih prometala koji su ih rastjerivali poput škanjca ptičara kada se sjuri na kvočku s pilićima. U ovom slučaju nije frcalo perje, ali zato jesu psovke i vika. Nitko nije obraćao pažnju na njegovu pojavu. Ova spoznaja natjera ga da sjedne na stup koji je odvajao minijaturnu prugu i cestu od širokog trga. Promatrao je prolaznike. Zaključi kako se ne razlikuje mnogo od drugih. Bilo je tu svakakvih šetača; prosjaka, gospode, lijepih dama, uredno i neuredno spremljenih čak i za njegovo poimanje. Spazio je nekoliko bogalja što su se vješto kretali na svojim štakama nehotimice mašući batrljcima osakaćenih udova.Još su uvijek nosili dijelove partizanskih odora. Smijali su se i šalili, nazdravljali nekakvom pijaćom umotanom u list novina.
Prene ga snažna zvonjava. Sa svih strana čula su se crkvena zvona. Odjekivalo je cijelim gradom. Pogledom je tražio zvonike. Desno od njega, preko višekatnice uoči dva tornja. Ustane. Zaputi se podignute glave prateći kako se približiti velikoj crkvi. Gurali ga i psovali. Samo je hodao dalje poput zombija. Imao je cilj u očima.
Upozorila ga majka da prvo kad dođe u grad obavezno se pomoli u crkvi; « Bit će ti lakše…Bog nek te vodi i čuva!» – znala mu je često govoriti, a pogotovu ova tri dana pred putovanje.
Opsjednut njenim riječima i sjetom na samu pomisao o majci osjeti kako su mu se usta osušila.Potegne rukom u svoju torbu.
Naježi se. Nije bila preko ramena. Mahnito se okrene. Pogledom potraži stupčić na kojem je do malo prije sjedio. Uoči kako ih je bilo sada mnoštvo pred njim. Trčao je od jednog do drugog misleći kako je tu negdje ostavio torbu. Nije ju našao.
Grozničavo počne razmišljati, gdje, kada, kako? Oštroumno se prisjeti kako ju je još na kolodvoru htio metnuti preko ramena. Odluči se vratiti. Uđe u ulicu iz koje je izašao prije nekih pola sata.
Na balkonu jedne kuće čuli su se tupi udarci. Pogleda gore. Njegova žutokosa poznanica, Marija kako se zvala, vješto je praćakala po tepihu istresajući prašinu. Njena oprava nije bila ni slična onoj u kojoj ju je upoznao. Sada ju je krasilo gradsko platno. Haljina blijedo-plave boje s tamnim okovratnikom i isto tako tamnim vezicama koje su čvrsto držale podignute rukave njene oprave iznad lakata. Ona se lagano pomakne stajući u blagi raskorak. Ugleda bjelinu njenih bedara sve do spoja na preponama. Postidi se, spusti pogled. Htijući produžiti prekine ga poznati glas:
«Tražite nešto gospon?» – reče veselo se nasmijavši. Prvi puta obratio je pažnju na njene snježno bijele zube koji zabljesnuše na suncu koje se već poodavno podiglo visoko, ali još uvijek stvarajući na njegovoj strani ulice debelu hladovinu.
« Ne…gospojo Marija!» – odrješito rekne, sklanjajući pogled u stranu kako ne bi odao svoju nevolju. Ona se na tren izgubi iza balkonskih vrata. Pođe na kolodvor, kad li ga smetnu povici;
«Andrija…Andrija!» – čuo je svoje ime, kako ga doziva onaj isti glas od maloprije. Nonšalantno i smireno se okrene. Kad ga nije strefila kap. Njegova torba visjela je u njenim rukama stavljajući ju u prvotni plan ispred nje. Zaklanjala joj je skoro cijelo tijelo. Samo joj se vidio dio struka i nogu. Kamen mu padne sa srca. Našao je što je izgubio. Nije ga zasmetala ni pomisao na seosku izreku: «Što izgubiš, ne traži…što nađeš ne kaži!». Pristupi pod balkon.
«Daj Marija…baci…samo pažljivo!» – ushićeno joj se obratio. Došlo mu da ju poljubi iz zahvalnosti.Bio se u tom trenutku spreman uzverati na balkon.
«Ne gospon Andrija!» -promrmlja, spuštajući torbu do svojih nogu.
«Gazdarica ne dozvoljava…dužni ste joj ispriku!» – samouvjereno progovori, likujući što opet može promatrati to mišićavo tijelo.
«Bilo bi zgodno kad bi mladi gospon pokucao na vrata!» – rekne, gubeći se iz njegova pogleda.
Andrija promotri vrata. Gore u visini njegovih očiju nalazio se oveći masivni komad metala u obliku lavlje glave naslonjen na isto tako metalnu ploču u obliku tanjura. Pristupi im. Podigne ruku. Uhvati lavlju glavu, te njom stane udarati po metalnoj ploči. Snažan zvuk, tup ali jasan odzvanjao je u njegovim ušima.
Kvaka vrata spusti se otvarajući zakačku brave. Iza široke hrastovine pojavi se pjegava glavica Marije. Vidjevši ju samu osokoli se. Zgrabi ju za mišice te protrese govoreći:
«Daj moju torbu !» – stegne ju jače, zaboravljajući kako joj tim postupkom pričinjava bol.
«Pusti ju seljačino…neotesana i neuka!» povikne gazdarica što se našla u holu na stepenicama. U rukama je držala pušku uperenu prema njemu. Shvatio je da ga je dobrano naciljala. Imala je stav lovca kada je spreman pucati u divljač. Znao je takve pokrete i odlučnost tih trenutaka, jer je prisustvovao lovu, te radoznalo proučavao trenutak u kom se pucalo.
Popusti stisak. Još uvijek jednom rukom zadržavao je Mariju kraj sebe. Ona mu je u ovim trenutcima bila zaštita, kako gospođa ne bi opalila.
«Ukrala mi je torbu!» – pribjegne laži
«Ma jel to moguće…lupežu…sve znam…sve mi je ispričala?!» samouvjereno rekne.
Postiđeno spusti glavu, preispitujući se zašto je lagao, a tako nije bio odgojen od strane roditelja. I zbog svoje iskrenosti bio je omiljen u cijelom selu. Sav onaj ponos kojim je bio pristupio gospođi kada se rastajao od žutokose pao je u vodu, zbog jedne jedine laži. Pusti Mariju. Spusti se uza zid, a glavu metne među koljena. Suze mu navru na lice. Plakao je tiho.Osjećaj nemoći nadvladao mu je razum.
Shvativši kako plaće gazdarica spusti cijev puške. Začuđeno pogleda prema svojoj služavki, te pokaže rukom na mladića dajući joj do znanja da ga povede gore. Ona nijemo kimne prateći gazdaričinu siluetu kako se gubi uz stepenice.
«Ustani…zašto plačeš!?» -rekne mu pomilovavši pramen kose smještene ispod okruglog šešira.
Nije se usudio podići pogled. Odgovaralo mu je ovo nježno dodirivanje kose.
Služavka ga uhvati za ruku i povuče. Uspravi se i lagano krene za njom, pazeći da se ne čuju metalne potkovice smještene na đonu čizama.Potkovice su sprječavale trošenje čizama, odnosno đonova. Ako ih se dobro lickalo i uređivalo takve čizme mogle su se nositi godinama. Međutim u ovom gradu sve je bilo popločano i taracano da gdje god bi se okrenuo i koraknuo mogao je ćuti svoje korake. U ovoj tišini spozna još jednu činjenicu zbog koje su ga čudno promatrali;
Prvo što ću napraviti…promijenit ću obuću kad se smjestim!» – pomisli u sebi, lagano gazeći stepeništem. Nađe se u širokoj prostoriji. Pogledom je brojao vrata; jedan, dva, tri…sedam vrata. Spozna kako se nalazi u velikoj gospodskoj kući. Sam broj vrata dovoljno je govorio o vlasnicima iste. Ili su bili ostatci buržoazije i kapitalizma ili komunisti. Novog soja ljudi koji su na sva usta govorili o jednakosti ljudi. Govorili su kako bogatima treba oduzeti, a siromašnima dati. To i nije zvučalo tako loše, kako je mislio, međutim oni su uzimali sebi, a siromašni su dobivali samo mrvice s njihova pladnja. Sjeti se kako su i njegovu obitelj tretirali bogatom.
«Al mi nismo otimali…sve je dado krvavo zaradio…a siromašnima, ako nisu mogli raditi još bi i dao!» – pomisli. Zabrine se za roditelje.
Žutokosa se izgubi iza jednih vrata. Lagano ih povuče za sobom ostavljajući ih odškrinutima. Ostane sam. Promotri.
U središtu prostorije nalazio se masivan elipsast stol, sjajan i uglađen. Nasred stola veliki četvrtasti šlingani stolnjak, čija su dva kraja visjela preko ruba istoga. Prepozna slavonske motive. Opipa ga. Njega je pritiskala široka okrugla kristalna vaza dopala napunjena vodom, a u njoj smještene mirišljive crvene ruže. Oko stola deset stolica. Svaka s visokim tapeciranim naslonjačem i rukohvatom, a sjedalo presvučeno kožom. Svečano su isticali ljepotu ove prostorije.Bila je uredno ožbukana i okrečena. Draž ovog ugođaja pojačao je veliki stropni luster, kakve je samo viđao u crkvama. U bezbroj stakalaca mogao je vidjeti svoj lik. Doduše malo iskrivljen, ali dovoljno jasan. Oštrim okom spazi vrata koja su vodila na balkon. Bila su odškrinuta. Pored njih komoda od orahovine isto tako sjajna i uredna bez trunke prašine. U blizini jednih velikih ostakljenih vrata nalazio se pisaći stol. Na njem uredno posloženi papiri, a do njih pisaća mašina. Znao je o kakvom se stroju radi. Sličan njemu imali su u matičnom uredu sela iz kog je dolazio. Na povišenom dijelu stola nalazila se lampa. Okrene se oko sebe, zadivljeno gledajući u raskoš kakvu sreće prvi put u svom životu. Poskoči. pokušavajući dohvatiti strop. Učini mu se kako mu je trebala još jedna dužina ruku poput njegovih da bi ga uspio dotaknuti. Veliki debeli tepih zatomi njegov doskok. Imao je osjećaj da su mu noge utonule u njega. Pomakne se u stranu kako ga ne bi uprljao čizmama na kojima se nalazilo nešto prašine.
Svo njegovo divljenje promatrala je gazdarica sa svojom sluškinjom. Smiješile su se jedna drugoj, gledajući njegovo oduševljenje.
«Jest sirovina…ali mislim da bi se dao dotjerati!» -rekne gazdarica nasmiješenoj služavki.
«Vidite te mišiće…da vas zgrabi polomio bi vam sve kosti!» – šapne služavka.
«Ju…Marija…pa ja sam udata žena!» – tobože odsječe gazdarica.
«Pa što i vi ste od krvi i mesa…osim toga vidjela sam vas kako očijukate s onim mladim doktorom!!» – nabaci Marija.
«Što si vidjela…drznice…reci?!?» – uhvati ju za mišicu, unoseći joj se u lice.
«Pa…ovaj…ispričavam se…ne znam da li smijem reći!?» – bojažljivo prišapne.
«Reci…tuko radoznala!»- rekne sijekući je pogledom.
«Znate…u Nedjelju…kad ste imali zabavu…gosn doktor je dobro popio, a vi ste ispraćali goste. Znate da je mladi doktor Babić otišao posljednji!» samouvjereno je počela govoriti; «On vas je poljubio… i vi ste mu uzvratili…niste se opirali. Tamo ste se ljubili!» – upre prstom pokazujući dolje na ulazna vrata.
«Dosta!!!» – zagrmi gazdarica.
Čuvši prijeteće riječi, Andrija stane kao ukopan. Oslušne malo, gledajući prema vratima balkona. Vrata se otvore cijelom širinom. Na njima se pojavi gazdarica.
Manirama uglađena gospodina posjetilac se naklone skidajući šešir s glave ljubazno htijući prihvatiti njenu ruku na cjelov.
«Dovoljan je naklon!» – pomjeri ruku hvatajući veliku stolicu spremna ju povući.
Andrija se uspravi, prihvati stolicu, povuče ju te pokaže rukom na sjedalo. Osmjeh joj zatitra na usnama te rekne:» Vidi, vidi…tko bi rekao!?» – a zatim pogleda na njega, te pokaže rukom govoreći: «Sjedite…gospon!» – u glasu joj se osjetio podrugljiv ton.
«I da čujem što se to dogodilo!» – rekne udobno se zavalivši u svojoj stolici. Osjećala se nadmoćno nad njim. Vidjela je kako mu drhte ruke, a nogama je nervozno treskao po podu.
Mladić ukratko ispriča svoju zgodu o susretu s njenom služavkom, pa sve do toga kada je primijetio kako mu nedostaje torba. Još k tome ispriča kako je u Zagreb došao na školovanje i nauk za trgovca kod gospodina Mayera.
«Kaj…delat ćeš kod Mayera…još mi i to treba da te srećem tamo?!» zaključi ona.
«Ma dobro…neka…nego rekao si da si iz Slavonije…tamo sigurno ima svega, ovdje je kriza!» – počne pomirljivijim tonom
«Je gospoja…svega;sira, mlika, rakije, masti, brašna, a bogme i kulina i slanine ovako debele…al, i nama nije sjajno!»- ispruži četiri prsta.
«A u torbi…što je u njoj…lijepo vonja!» – zagonetno upita, već znajući njen sadržaj.
«Svega gospoja…moji spremili za Mayera…dajte torbu da vam pokažem.
«Za Mayera…valjda će pošteni nalaznik dobiti nešto iz nje!?» – rekne nakon što se ustala.
«Marija…daj torbu!»
«Odmah gospođo…vama na usluzi!» – dovikne s balkona, noseći njegovu prtljagu. Dadne je u ruke svoje gazdarice, koja ju isprazni na stol.
«Gle…gle…dva kulena…luk,špek, dvije kobase, jezgra oraha…a…ima za sve i za Mayera a i za nas!?» uvrne pogled prema njemu.
«Vaša volja gospojo!» – uzme jedan kulen te joj ga pruži; «Uzmite…toliko mogu dati, a i kad dado sazna da nisam do sve gazdi…znam da ću se dobrano oznojit dok mu objasnim!» – počnu mu se znojiti ruke, a grlo steglo od suhoće.
«Mogu li dobiti vode?» – hrapavim glasom upita.
«Marija, daj našem gostu čašu vode…grlo mu suho!» – naredi
Ova se izgubi kroz vrata, te nemajući osjećaja da je nije bilo nekoliko trenutaka, pojavi se pred njim s bokalom vode u jednoj ruci i čašom u drugoj. Natoči čašu.
Zgrabi ju kao da je u pustinji te stane halapljivo piti. Iskapi. Zatraži još. Smijuljeći se Marija mu natoči drugu čašu. Pijući vidio je njenu gazdaricu kako je kupila hranu umećući ju u torbu.
Gazdarica ju gurne po stolu. Zaustavi se tik do njega. Bojažljivo kao da krade prihvati svoj zavežljaj. Prebaci ručke preko ramena, te lagano odstupi od stola.
«Ja bih pošao…možete mi reći kako da dođem do gospon Mayera!?» – brižno upita.
«Hodite na trg… skrenite desno…na samom ćošku kad ulazite u novu ulicu nalazi se njegova radnja!» – nastavi umiljato; «A ako ne budete pronašli…vjerujem da će te se znati vratiti ovdje…pokazat će vam ova moja djevojčica!» stane do nje te ju lupne po stražnjici.
«Da…ja mu mogu pokazati!» – pruži ruku pokazujući na vrata, spremna ga ispratiti na ulicu.
Spusti se niz stepenice. Nije više obraćao pažnju na služavku, što ga je pratila u stopu. Cilj mu je bio pobjeći odavde što prije. Dovoljno mu je bilo podrugivanja, sarkastičnih osmjeha, čudnih pogleda. Želio se naći na ulici što prije. Zalupi vrata za sobom. Sunčani kraci oslijepe ga na trenutak. Obnevidi te zastane. Protrlja oči, a potom posegne u unutarnji džep svog kaputića. Izvadi sat. Kazaljke su pokazivale deset sati.
….nastavlja se
