“Odvajanje od obitelji na neko duže vrijeme većini petnaestogodišnjaka se čini kao noćna mora, udaljavanje od toplog obiteljskog gnijezda i odlazak u nepoznato – većina bi rekla ne, hvala.”
Dolazim iz Županje, malog gradića smještenog nedaleko Vinkovaca te polazim prvi razred Tehničke škole Ruđera Boškovića u Zagrebu i to smijer “tehničar za računalstvo NSK” a smješten sam u Učeničkom domu Maksimir u Zagrebu.
Moja priča započinje još na početku 8. razreda kada sam uz veliku poptoru roditelja odlučio srednju školu pohađati u Zagrebu, a s obzirom da sam oduvijek volio tehniku pa čak i od malih nogu sam rastavljao sve što bi mi došlo pod ruke, pa neuspješno ponovno sastavljao odlučio sam upisati neku tehničku školu, a s obzirom da volim računala izabrao sam gore navedeni smijer.
Većini mojih školskih kolega moja zamisao da pohađam srednju školu izvan Županje se činila smiješnom no ja sam čvrsto odlučio da ću im dokazati suprotno, što naposlijetku i jesam učino…
I dan danas se sjećam kako mi se lice ozarilo kada sam pročito da sam sam primljen u dom, to mi je bio najsretniji dan u životu nakon kojega je uslijedilo odbrojavanje dana do odlaska u dom. Na početku sam bio presretan al s vremenom, kako se približavao moj odlazak iz obitelji i odvajanje od prijatelja postao sam pomalo optimističan. Tek tada sam shvatio da sam napravio veliki korak u životu odlučivši da ću se tako mlad i neiskusan odvojiti od obitelji i otići u nepoznat grad gdje nikoga ne poznajem. Bilo je mnogo neprospavanih noći koje sam proveo razmišljajući o tome kako bi bilo najbolje da zaboravim tu priču o Zagrebu i da ostanem tu gdje jesam iako sam znao da sam još prije 10 mjeseci odlučio ići putem bez povrataka… No predpostavljam da je to faza koju će svako proći kada donese tako veliku odluku u životu dok je mlad, na svu sreću mene je ta faza prošla vrlo brzo i samim time povratilo mi se samopouzdanje da ću uspjeti u svojemu naumu…
I napokon je došao taj dan, dan kada cijelu noć nisam sapvao a osjećao sam se tako odmorno i ushićeno… U 15 sati sam ušetao u ustanovu gdje ću provesti slijedeće 4 godine života. Odmah na početku sam bio vrlo zbunjen svim tim hodnicima, desecima novih lica kojima nikako nisam moga upamtiti imena i različitim naglascima, o Bože gdje sam ja to došao!? No već sutradan je situacija bila mnogo bolja, većinu ostalih učenika sam upoznao ali sva imena nisam ni do sada zapamtio.
Na početku su svi kao i ja dijelili isti problem, privikavanje životu u domu, buđenje u 7 sati i spavanje u 22 sata, 3 sata obaveznog učenja i točno određeno vrijeme kada se objeduje i kada se smije izaći iz doma. No nakon malo više od tjedan dana sam se već priviknuo na kućni red i sa zadovoljstvom mogu reći da su se sva moja očekivanja vezana uz dom ostvarila, pored toga što sam upoznao na desetke novih ljudi naučio sam podosta o njihovim običajima i njihovom načinu života… Daleko najteži dio boravka u domu jest dogovaranje sa cimerima gdje nikada niti jedan dogovor nije moga zadovoljiti sve strane ali i tu se navikneš da nekada budeš u gubitku a nekada u dobitku.
S obzirom da sam društven moj proces adaptacije u novu okolinu je bio vrlo brz, pričajući sa ljudima o različitim temam jednostavno sam i zaboravio gdje se zapravo nalazim. Nakon 2-3 dana provedenih u domu prošao sam i to čudnovato „krštenje“, ovdije moram naglasiti da to nije ništa strašno niti ima fizičkog obračuna jednostavno moraš raditi smiješne stvari a naposlijetku ćeš se i sam sebi smijati.
Naravno iako sam ovdje stekao mnoga prijateljstva te pronašao najboljeg prijatelja, iako mi je ovdje monogo bolje nego li u voljenoj mi Županji fali mi obitelj i tamošnji prijatelji. No uvijek će u meni postojati nešto što će me vući nazad u Županju.
SVAKAKO BIH SVIMA KOJI IMAJU PRILIKU OTIĆI U UČENIČKI DOM TIJEKOM SREDNJOŠKOLSKOG OBRAZOVANJA SAVJETOVAO DA TO UČINE JER ĆE TIM POSTUPKOM UČINITI VELIKI KORAK U ŽIVOTU, STEĆI ĆE MNOGO PRIJATELJA A I SAMA ATMOSFERA U DOMU JE UVIJEK POZITIVNA JER UVIJEK SE NAĐE NETKO TKO ĆE ZABAVLJATI DRUGE, A STRAHA NE TREBA BITI JER S VREMENOM SVE DOĐE NA SVOJE…
Ukoliko imate nekakvo pitanje, slobodno mi se obratite na mail: ivan.trlin2000@gmail.com
Ivan Trlin, dopisnik Redakcije
Udruge srednjoškolaca Hrvatske,
Učenički dom Maksimir
