Političari su na zlu glasu. Nekima, „običnim ljudima“ je to čak i drago. Međutim takovo držanje neće nam pomoći. Ono još više kvari politiku a osim toga umanjuje spremnostžena i muškaraca da se posvete ovoj doista teškoj zadaći. Politika nije nekakva nedjeljna zabava za nekolicinu privatnih ljudi, nego izuzetno težak posao, ako ga se pošteno obavlja, u interesu općeg dobra. Svi smo mi pozvani pronalaziti muškarce i žene koji bi preuzeli tako tešku zadaću o kojoj čak i ovisimo. Stoga je nužno posvijestiti si pitanje: „Što je uopće politika i što ona može?“. Tko očekuje više nego što politika može ne smije se čuditi da su politika i političari tako slabo ocjenjeni, da su na tako, rekao bih, ružnom glasu.
Politika je institucionalizirana svađa
Iz politike se ne smije izvriježiti svađa koja u njoj vlada. Politike, bar u jednom demokratskom društvu, nema bez svađe. Naravo da se u politici svađa i onda kada nije nužno, iako bi bilo bolje da se konačno dogovore. Međutim svjedoci smo da poneka svađa, pogotovo ona između političara suprotnih stranaka, prerasta u nepomirljivi jaz između političara, pa i kada napuste parlament ili stranačku centralu. To ne bi nipošto smjelo biti. Političari se moraju svađati kao demokrati, ali ta svađa mora uvijek biti takova da se na njenom kraju mora naći djelotvorno rješenje za dobro zajednice. Radi se o dogovaranju, o koaliranju mišljenja a prema tome i zajedničkom vladanju a ne o jednostavnom blokiranju dobrih odluka pa makar one bile i plod kompromisa.
Politika je, tako bismo mogli reći, institucionalizirana svađa. Bit demokracije sastoji se uporavo u tome da nitko od nas nije samo za sebe „iznajmio“ ili „kupio“ istinu ili znanje glede pravilnih odluka. To bi bilo prenošenje moći odlučivanja na jakog čovjeka ili na mudraca. A da to ne ide bar dva puta smo se u našoj novijoj povijesti veoma impresivno osvjedočili i na vlastitoj koži osjetili. Moramo shvatiti da se u svemu ne slažemo. Stoga se domokracija sastoji upravo u tome da omogući rješenja, iako se mi ne slažemo. A da bi to funkcioniralo sami smo izradili pravila igre: biramo, stvaramo reprezentativne gremije koje nazivamo parlamentom, koji onda većinom glasova odlučuju i brinu se da se unatoč različitim mišljenjima može vladati, da se omogući odlučivanje i vladanje a ne da ih se spriječava.
Politika u demokraciji
Demokracija ne znači odricanje od odlučivanja i vladanja, nego ona znači odlučivati i vladati na određeno vrijeme i to pod kontrolom. Politika dolazi na zao glas upravo zbog toga da ne odlučuje dovoljno brzo. „Obećali ste nam još prošle godine, a niste napravili ništa“, čuo sam upravo sinoć u jednoj TV emisiji hrvatske televizije, koja me je i natjerala da pokušam odgovoriti na naslovno pitanje. Rezignacija glede politike sigurno i u ovome ima svoje uzroke.
Gledanje političara na raspoloženje birača prema njima i fiksiranje na demoskopska ispitivanja dovodi do toga da se zanemaruje ono što je nužno ili da ga se jednostavno izgubi iz vida. U takvim situacijama birači s pravom političarima predbacuju samo vlastite interese, samo želju za što dužim vladanjem i ne vjeruju im kad ih žele uvjeriti kako oni rade sve za dobro naroda („Sve za Hrvatsku“ bio je jedan takav slogan). Takvi političari imaju straha od raspoloženja građana i mišljanja iz redova birača i to više nego što je potrebno jednoj uspješnoj politici. Političari moraju imati odvažnosti građanima i biračima posredovati i nepopularna rješenja, ukoliko su ona po njihovom mišljenju doista ispravna, pa makar to osjetili na ljestvici svoje popularnosti. Nije bolji političar onaj koji čini samo ono zašto već postoji većina. Zapovijed politike je biti hrabar glede stvaranja većine za ona rješenja za koja smo uvjereni da su prava, pa makar javno mnijenje u tom trenutku bilo protiv tih rješenja. Kad tad će to i birači uvidjeti i političaru honorirati.
Politika se dakle sastoji i od odlučivanja za rješenja glede kojih nemamo i posljednju sigurnost. U jednoj takovoj situaciji izbjegavati odluke jednostavno je krivo. Takav će političar zauzeti neodlučni stav, jer se ne želi opredijeliti za ovo ili ono rješenje, i vjerovati da će tako izbjeći donošenje rješenja što se u realnosti nikada ne dogodi. I izbjegavanje donošenje odluke je odluka i to sigurno ne najbolja.
Politikom se mora baviti i onda kad se ne može nikako ili ne potpuno nego samo djelomično postići ono što se želi. U demokraciji je kompromis neminovan (isto kao i u braku). Njega se ne smije odreći. Čak bi rako da je kompromis u demokraciji vrlina. Demokracija i politika bi dospjele u opasnost političke nesposobnosti ako ne bi više bila u stanju odlučivati. Dakle zahtjeva se hrabrost za akciju i za donošenje odluka. Političare se često pita:“Da li ste sasvim sigurni?“ Ako bi političar otvoreno dao naslutiti da je nesiguran tada bi mu morali odgovoriti: “Onda ostavite taj posao!“ Prijašnji gradonačelnik Štutgarta Manfred Rommel, sin poznatog generala Romela, je jednom rekao:“Budući da je u diktaturi sve moguće, neki misle da je demokracija tek tada obistinjena kad više ništa nije moguće.“
Točno je, da je danas daleko laške nešto spriječiti nego realizirati. Ali kad nismo sasvim sigurni, kad se bojimo, onda ne trebamo donositi nikakve odluke. U Americi postoji jedna agitacijska parola koja glasi:“Confused? Many are. Play save. When in doubt vote no.” Drugim riječima: ”Nesiguran si? Budi oprezan. Ako se dvoumiš glasaj sa ne.“ To znači odricanje od odluke ako nije uklonjena i posljednja nesigurnost i dvoumica.
Uzmemo li samo politiku glede zaštite okoliša kao primjer, onda su nedonesena i nerealizirana rješenja stari teret sutrašnjice. A čekanje na još bolja rješenja koja će donijeti budućnost uvjetuju da se ako ne baš savršena ali itekako akceptabilna današnja rješenja ne mogu ostvariti. Ako bi sada pitali nekog ozbiljnog političara, da li je siguran, on bi sigurno rekao da nije, ali da je posve siguran da je odgađanje rješenja nakon temeljite analize još veći riziko.
Pitanje je da li su političari uopće spremni saglasiti se s nekim kompromisnim rješenjem. Da li će im uspjeti da ostanu politički sposobni? Bez kompromisa se u politici ne može. Tko kod svakog pitanja, ma kako da ono bilo važno, uvijek najprije misli kao da se radi o pitanju biti ili nebiti, o životu i smrti, taj se odriče političkog djelovanja u politici kao mogućnosti koja ima itekako smisla. A ja tu vidim opasnosti.
Zašto je politika postala teška?
Nedugo poslije ujedinjenja Njemačke bio sam u Berlinu i pročitao na jednom zidu u blizini parlamenta grafiti:“Vama svima ništa nije jasno“. „A“ u riječi „svima“ napisano je veliko i u obliku znaka anarhizma.
Ova očita rezignacija spram stranaka i politike nije sigurno samo posljedica krive politike pojedinih političara, nego i reakcija na borbu oko vlasti. „Mi će mo to već urediti“ bila je u to vrijeme jedna od parola jedne velike stranke koja je htjela doći na vlast. Nitko se ne usuđuje priznati da je upravo to vrijeme bilo vrijeme velikih izazova i problema, koje je trebalo riješiti. Još su se osamdesetih godina održavale predavanja na temu „Da li je ugrožena politika u demokraciji?“, „Što se može učiniti protiv rezignacije spram politike i političkih stranaka?“, „Da li smo s politikom na kraju?“
Vjerujem da je to posljedica krivih i nerealističnih očekivanja od strane građana i lakovjernih obećanja od strane političara. Posljedica krivih proračuna političara u sprezi s krivim, utopijskim očekivanjima uvijek je to, da konkretna politika s njenim mogućnostima dođe na loš glas.
Da je politika postala teškim poslom vidimo i na sve češćem akcionizmu političara. Akcionizam umiruje građane a kod političara smanjuje pritisak kojeg su mu nametnuli građani. Da li je ovo doista rješenje problema, ne treba komentirati. Mark Twain je rekao:“Nakon što su cilj izgubili iz vida, udvostručili su svoja nastojanja da ga nađu.“
Otvoreno reći što politika može a što ne
Da li je politika postala za aktivne ljude u njoj prezahtijevna? Očekuju li građani od političara dosita realističan profil? Moj odgovor glasi: ne.
Svi se moramo truditi doći do trijezna ocjene mogućnosti koje stoje na raspolaganju. Političari bi građanima morali otvoreno reći da je jedan dio razočaranosti politikom i demokracijom posljedica prevelikih očekivanja. Često puta građani ali i političari krivo ocjenjuju mogućnosti politike pa se onda ne zna što je realno što utopija. Prateći diskusije oko problema hrvatske poljoprivrede zapalo mi je u oči, kako najodgovorniji čovjek, ministar poljoprivrede, još seljacima nije otvoreno odgovorio na njihova pitanja i zahtijeve. A ja vjerujem da to nije nimalo teško, jer očito resorno ministarstvo nema dovoljno novca da seljacima plati onolike poticaje koliko su prošle godine obećali. Da je on to rekao možda bi seljaci bili malo smireniji, zadovoljni ne bi bili sigurno, i možda onda ne bi izlazili traktorima na ceste i prijetili Zagrebu.
Politika se svela na natjecanje zahtjeva. Problemi ostaju nerješeni. Cjelovita rješenja trebaju za svoju realizaciju puno vremena, njihova realizacija nije jednostavna i često puta dolazi do granica preko kojih ne ide.
Jako je rašireno mišljenje, da se političari trebaju okrenuti svojim konačnim zadaćama i donositi pravila rješenja i tako na brzinu riješiti sve probleme. Pri tom zna svatko, tko u jednom mirnom trenutku malo napregne svoj mozak, da se problemi nezaposlenosti, poljoprivrede i zdravstva ne mogu riješiti brzo i jednostavno. Mi se često ponašamo kao gledatelji nogometnih utakmica koji s visokih tribina gledaju na političko „igralište“ i misle, da se jednom odlukom može riješiti „utakmica“ a da pri tom ne moramo mijenjati naš način života. Međutim istina je da bi svi, gledatelji i „igrači“ zajedno trebali razmisliti kako želimo živjeti.
Pitati se kritički kako bi htjeli živjeti
Bar se u Njemačkoj dugo vjerovalo, da se na uzlaznoj crti napretka može sve postići. No to se krivovjerje konačno otrijeznilo. Posljedice onoga što se činilo, ali još više nuzposljedice o kojima se nije vodilo računa, sada su skoro nesavladivi problem. Puno sadašnjih problema posljedica su naših vlastitih djela. Čovjek je svoju sudbinu uzeo u vlastite ruke i sada sve više dospjevamo pod žrvanj našeg vlastitog djela.
Nije to samo slučaj kod opterećenosti prirode, rastućih brda smeća i otpada, cestovnog prometa nego i glede posljedica našeg vlastitog socijalnog ponašanja. Deficitarne strukture braka i obitelji, koje su sve češće, sobom nose probleme koji se očituju u odgoju, školi i općenito u socijalnom ponašanju. Te se probleme prebrzo „odlaže“ politici ali socijalni problemi se ne mogu tako jednostavno riješiti promjenom organizacije, kako pokazuju iskustva čitave vojske školskih psihologa, socijalnih radnika i terapeuta. Bar bi se smjelo moći pitati što je s uzrocima da su djeca sve nervoznija, nekoncentriranija, nedoličnog i upadljivog ponašanja pa čak i nasilna. Neki dan čitam u novinama:“Moj muž i ja“, priča jedna srdita žena, “imamo malo vremena da bi se mogli brinuti o našoj djeci. Bar bi smjeli očekivati od škole da ispravno odgoji našu djecu.“ Što na ovo reći? Da je odgoj primarna zadaća roditelja ova je majka zaboravila, ako je uopće znala. Sve se ipak ne može kupiti. Ako plaćamo porez onda time nismo kupili osobnog pedagoga koji mora odgajati našu djecu. U Njemačkoj je ovo već veliki problem, no ni Hrvatska nije imuna niti na takav razvoj niti na takve posljedice. Nasrtaji u školi kako na djecu tako i na učitelje sve češće puni novinske crne kronike. Krađa, pljačka, silovanja nisu više nekakvi egzotični problemi trulog zapada, nego nam se događaju pred kućom.
Zaboravili smo živjeti s konačnosti
Koliko je slaba opuštenost građana prema politici vidi se i po tome, da se izražava principijelna sumnja prema našem obliku demokratske politike, ukoliko se svi problemi ne riješe odmah. Politika nije spas i ne može ponuditi spas. To me u politici, kao kršćanina, posebno zaokuplja, jer se na tome sve više vidi kako je čovjeku teško živjeti s konačnošću i ograničenošću svijeta, ukoliko nema nikakvog odnosa prema transcedentalnom, ukoliko se nigdje ne spominje Boga. „Ukoliko nam nije jasno mjesto Boga, onda će za čovjeka teško biti ostati čovjekom” – rekao je njemački filozof i teolog Odo Marquardt.
Pričao mi je jedan moj profesor teologije o njegovom razgovoru s profosorom Richardom Löwentalom kratko prije njegove smrti, kada je rekao:“Ja sam nevjerni Židov, tako nešto kao transcendencija mi ne stoji na raspolaganju.“ I dodaje:“Upravo ako je to tako, onda se hrabro moramo upustiti u svijet i njegovu konačnost kakva ona jeste. Ono što je u našem vremenu loše je da odbacujemo transcendenciju i vjeru u Boga, da prema njemu nemamo nikakav odnos, pa ipak vičemo na svijet zato što je konačan.”
Ako konačnost stvarno ne priznajem onda ne smijem psovati svijet zato što je konačan. Mi tako i tako moramo akceptirati ograničenost svijeta a time i nesavršenstvo politike. Ne može se na jednoj strani pokušavati izaći na kraj bez Boga a na drugoj strani prema državi, društvu i političarima upravljati bezkonačna očekivanja.
Negdje sam pročitao: „Hipertrofija – ‚trebalo bi’ uvjetuje zagorčavanje bivstvovanja“. Tako je i u politici. Političari često obećavaju više negoli mogu realizirati. Nažalost u očima mnogih građana su pravi zastupnici naroda oni, koji se borbenim formulacijama i kezkompromisnim zahtijevima prividno čine odvjetnicima interesa naroda. Međutim niti mi, građani, ne smijemo od njih zahtijevati više negoli mogu učiniti. Ni promjena „momčadi“ u izborima ne može učiniti čudo, jer i moguća riješenja imaju granice koje leže u prirodi stvari.Teško je novoj vladi nakon izbora početi od nulte točke. Ako političar ne riješi neki problem onda to ne mora značiti da je zakazao.
Čitao sam u biografiji jednog njemačkog političara, svojedobo ministra okoliša, kako je na pitanje:“Možete li nam potvrditi da su prijašnji rudnici soli u Gorlebenu sigurni za nuklearni otpad? Odgovorite mi kratko da ili ne.“ On je na to odgovorio:“Jednostavni odgovori u pravilu nisu istiniti a istiniti odgovori nisu jednostavni.“ Na ovome vidimo da su vidljive granice već pri definicija problema. Stalno predbacivanje drugoj stranci, kako su tu ili tamo zakazali, ne pomaže nam dalje. Takve optužbe su čak i neistinite, jer su poteškoće koje se javljaju pri rješenju problema često u naravi problema a ne uvijek u političaru. To znači da nam moraju biti jasne granice mogućnosti. Jedni drugima predbacuju kako su zakazali, a u biti niti jedan točno ne zna, kako na primjer riješti problem velike nezaposlenosti.
Neki iza ovakvih nagađanja vide neki novi oblik utjehe zagrobnim životom. Ali to nije to. Radi se o traženju točke u polju napona između obadva „bijega“ – na jednoj strani utjeha zagrobnim životom a na drugoj ukočenost ovoga, materijalnog života. Upravo bi angažirani kršćani u politici morali imati za cilj, u ovom smislu, smanjivati očekivanja od države i politike. Kršćani u svim političkim strankama glede ovoga imaju veliku i posebnu odgovornost.