Ustade majka u ranu zoru,
jutarnja rosa lice joj mije.
Ugasi sviću na svom prozoru,
i žurno krenu priko avlije.
Dolaze đeca,radost se širi,
majka ko majka suzu sakriva.
Stidljivo na šor starica viri,
samo nek stignu zdrava i živa.
Od kad je bilo svijeta i vijeka,
uvik se njekud moralo poći.
Majka je ona što uvik čeka,
s molitvom bdije dane i noći.
Nikada njena duša ne klone,
niti presuše molitve njene.
Sa brigom noću u san utone,
na svaki žamor iz sna se prene.
Moli i posti svakome svecu,
i jedva čeka ovakav dan.
Kada će glit ljubiti đecu,
tada je njezin ispunjen san.
Mario Vinković 27.04.2019.