Davor Miličević, igrom sudbine i glasačkih listova, županjski gradonačelnik mogao bi biti zadovoljan. Ulice i trgovi se za njegova mandata obnavljaju, pločnici ponovno popločavaju, semafori kao i ulične svjetiljke posvuda se koče načičkani, šetalište na Savi polako uvećava svoje uređene metre – grad ovako nije bio umiven valjda još od onih prvih nanosa asfalta na njegove blatnjave šorove i sokake. Uz sve to i županjski Graničar zadnjih godina nekako bolje igra, a i grintavi župnik ne buni puk protiv vlasti, baš suprotno… Kada je k tomu Ivo Sanader u izbornoj kampanji 2007. godine pred egzaltiranom svjetinom, za tu prigodu dovezenom šarenim autobusima, našemu Davoru onako, kako je samo on to znao samouvjereno i šeretski doviknuo “Davore, samo zovi, ako ti bude što trebalo…”, stvar je napokon izgledala upravo savršeno. Ali, avaj!
Baš kada je poneseni gradonačelnik-graditelj htio u miru uoči Dana grada pročitati svoj novi intervju u Županjskom listu počeše se na obzorju pomaljati nezvani kišni neblaci. Usputno, onome tko zdvaja – uvijek se to zna dogoditi nekako oko Krstiteljevog dana, zaštitnika grada. Ni gotovo besprijekorno uglancani tekst, ni svi ostali plodovi mukotrpnog zalaganja ovoga neimara nisu izgleda bili dovoljno snažni da dadu željenog učinka. Zlih jezika svejedno je bivalo na sve strane, nezadovoljnika za tako mali grad i previše, zavidnika napretek! Te Miličević (među bliskim znancima češće oslovljavan i znan nadimkom Ćelo) na dogradnji županjskog vrtića uzeo proviziju od 100.000 eura, te isto to učinio i prilikom ugovaranja gradnje pločnika u centru grada i parkirališta na tržnici, ali u ponešto skromnijem iznosu – ipak je riječ o sićušnih 250.000 kuna. Zlobnici se pritom snebivaše kako je Ćelo, hvaleći se ulogom od čak 150 milijuna kuna u gradske investicije, dobio prošle lokalne izbore, umjesto da je zbog te enormne cifre ni manje ni više nego kažnjeno gonjen. A gradski proračun, tome dodaju, pod teretom kreditnih obveza diše u zadnje vrijeme tako da mu je sljedeći udah jedva uspjelo osigurati 18 milijuna kuna koliko se utržilo od prodaje jed(i)ne dobrostojeće gradske firme. Ali ne zadugo – kažu zluradi, trpajući revno u isti koš i brojne dokaze koji bi trebalo eklatantno ukazivati na sukob interesa prvog čovjeka grada. Navodno ne samo u slučajevima gdje se pojavljuje zajedno sa svojim bratom, predsjednikom Općinskog suda i (su)vlasništva nad jednom županjskom tvrtkom. Kao da navedeno ne bi bilo dovoljno, još spominju niz sitnih malverzacija i ucjena kojima naš gradonačelnik bahato izlaže svoje sugrađane u poslovnim susretima s njima, i to u situaciji kada županjska ispostava Zavoda za zapošljavanje mlatara u javnosti s najvećom brojkom nezaposlenih još od krize izazvane posljedicama rata i propašću Županjske banke. Je li moguće da se sve to skupa čovjeku podmeće dok basnoslovna poduzetnička zona “Sječine” zjapi gotovo prazna, a investitori na nju gledaju zainteresirano koliko i one snene ptice na obližnjim žicama?!
Sluša to sve naš Davor i ne vjeruje vlastitim ušima. Sve nezahvalnik do nezahvalnika, misli si. Da barem još uvijek može iskoristiti onaj Sanaderov poziv koji se iz ovog stiješnjenog kuta sada čini upravo u dlaku onoliko daleko koliko mu se Remetinec, kao i njegovom bivšem stranačkom šefu, čini uznemirujuće u svojoj blizini – toliko da mu se iz okrilja ne može više oteti. Kao u najgorem košmaru. A i oni spomenuti semafori, k’o za vraga, sve češće i sve duže pokazuju crveno. Ne pomaže čak ni poslovičan odgovor da se za dobrim konjem prašina diže. Županjo, dobar ti dan!
Panj
