Njiska konja proparala je tišinu maglovitog proljetnog jutra, godine Gospodnje 1745. U vlažnom svitanju, dok je sumaglica lelujala iznad još nerazbuđenih slavonskih ravnica, stoljetni hrastovi šume Rastovice nijemo su svjedočili prizoru kakav još nisu vidjeli – čudna, šarena kolona gorostasnih konjanika, jahača na plamenim konjima, probijala se razglibitom cestom sa zapada, prema Županji Blatu.
Rasčupane glave znatiželjnih seljana promaljale su se iza zavjesa i nizkih prozorčića novopodignutih kuća. Te nove nastambe bile su rezultat naredbe carice Marije Terezije o ušoravanju – urbanističkom preuređenju sela u pravilne nizove. S pogledima punim čuđenja, a ponekim i straha, seljani su promatrali kako divovi na konjima klize kroz jutarnju maglu.
U koloni ih je bilo pedesetak. Nijedan ispod dva metra visine. Nijedan bez konja koji bi u običnoj četi bio smatran prevelikim. Nisu bili ni vojska, ni hajduci, ni čista soldateska – bili su nešto sasvim drugo. Momci od dvadesetak do dvadeset i pet godina, ravni i uspravni kao šumski hrast, širokih ramena, kvrgavih mišica i ponosnog hoda. Izgledali su kao da su iznikli iz tla po kojem su jahali.
Na glavama visoke crne kape, preko ramena crvene kabanice s kukuljicama i modri zobuni, a ispod njih crvene ječerme, usko kopčane i svezane širokim kožnatim pojasevima. Tko bi skinuo kapu, pokazao bi uredno obrijanu glavu, ukrašenu turskim perčinom – pletenicom vezanom crnim remenčićem. Na nogama plave hlače i kožni opanci, a uz bedra niz oružja – po četiri kubure, handžar, nož s urezanim natpisom: Vivat Pandur!, te zakrivljena sablja pasana uz bok.
Njihovi konji – pravi slavonski divovi – bili su širokih prsa, divlje naravi, širom otvorenih očiju. Mnogi su bili nepotkovani, kako bi tiše koračali u zasjedama, no svi su bili snažni, brzi, otporni – uzgojeni na plodnim slavonskim poljima i očvrsli na vjetrovitim proplancima i šumama Panonske nizine.
Na čelu kolone jahao je muškarac slična izgleda, ali nešto stariji – oko trideset i pet godina, tamna pogleda, ozbiljna izraza. S jedne strane jahao mu je satnik, a s druge natporučnik, koji je umjesto barjaka nosio „tug“ – konjski rep, simbol vojničkog autoriteta, često viđen u turskim redovima.
Četa se kretala novim, pravilno poravnatim šorom prema graničarskom čardaku. U daljini, sa drvenog tornja pored starinske crkve svetog Ivana, začu se zvono koje jeknu preko Save.
Straža se razletje, a već za tili čas ispred čardaka bila je postrojena kompletna posada – dvanaest graničara, u punoj spremi, spremni za dolazak glasovitog vođe – Franje baruna Trenka.
Harambaša granične postaje, pomalo nespretno u vojničkom držanju, pozdravi baruna i pozove ga u nisku nastambu pored tornja. U razgovoru mu, s ponosom, prenese kako se sve češće priča da će upravo Županje Blato uskoro postati sjedištem 11. satnije u sklopu 7. Brodske graničarske pješačke pukovnije, što bi moglo značiti i dozvolu za izgradnju novog, čvršćeg čardaka.
Dok su vođe u kućici dogovarale planove, Trenkovi panduri su rasteretili svoje vjerne konje, pustili ih niz obalu Save da pasu sočnu proljetnu travu, a sami posjedaše pod rascvalim šljivama i prionuše čišćenju svog oružja – najmodernijeg u to doba.
U selu je nastalo opće veselje. Graničari su iznijeli stolove i klupe. Zaklali su tri praseta i dvije ovce koje je velikodušno ustupio starina Mijo Pavičić, glava roda Pavičić iz Županje Blata. Filipovići su donijeli rakiju i mladi luk, dok su Oršolići u velikoj krušnoj peći pekli svježi kruh.
Kad je prva pečenka bila gotova, panduri poskakaše za stolove. Natporučnik Mato Verič iz Babine Grede – gorostas od 215 centimetara i 130 kilograma – sabljom je vješto komadao vruće meso. Panduri su skinuli svoje crne kape, bljesnule su obrijane glave i perčini, a onda svi uglas, skrušeno i pobožno, izmolili Očenaš i Zdravo Marijo, te se prekrstivši prionuli gozbi.
Gledajući ih kako jedu, šale se i prepričavaju zgode, teško bi itko rekao da su to najopasniji ratnici Europe. A bili su točno to – čuvena Trenkova pandurska legija. U osam godina svog postojanja imali su 119 bitaka – i u svima su pobijedili. Strah od njih širio se od Pruske do Bavarske, od Nizozemske do Francuske. Prešli su Europu uzduž i poprijeko, osvojili više od 20 utvrda, a brojili su jedva tisuću ljudi – svi redom Slavonci.
Ubrzo se iz nastambe pojavi barun Trenk u pratnji harambaše i satnika. Panduri ustadoše u znak poštovanja, ali im barun rukom dade znak da nastave s jelom. Sam sjede za jedan od stolova i znatiželjno odmjeri mladu crnokosu djevojku u bijeloj rubini koja je posluživala jelo. Kad mu pogledi susretoše, vragolasto zasuče brk i namignu joj. Djevojka odgovori stidljivim osmijehom.
U tišini koja je nakratko nastala, starina Antun Galović stane uz baruna pa ga upita:
– „Kojim dobrom, gospodine, u vaj naš kraj? Zar Turci opet oćedu priko Save?“
Barun se nasmije, pa narodnim jezikom objasni okupljenima da carstvo Marije Terezije prijeti nova opasnost. Prusi, Bavarci i Francuzi ne priznaju njezinu krunu. Rat je ponovo pred vratima, a on, barun Trenk, došao je novačiti nove pandure – slavonske momke koji će braniti čast Habsburške Monarhije.
Svi su razumjeli riječi, ali Antun nije mogao shvatiti zašto ti momci briju glave i ostavljaju perčin kao Turci. Ipak, posla unuka da dovede Josipa i Matu, ne bi li ih predstavio barunu. Do podneva se skupilo dvadesetak mladića iz Štitara, Županje i Bošnjaka. Satnik ih postroji, odabere desetoricu, a potom ih jednog po jednog ispita. Na kraju su samo trojica ušla u redove pandura: M. Galović, Š. Živković i M. Bušić. Oslobođeni su graničarske službe i upućeni sutradan u Požegu, gdje će primiti oružje i obuku.
Kad je novačenje završeno, započe veselje. Panduri izvadiše frule, bubnjeve i činele, a domaći gajdaši i tamburaši im se pridružiše. Ples i pjesma razlijegali su se ravnicom do duboko u noć.
U zoru, četa je uzjahala i krenula dalje – prema Iloku i Srijemskim Karlovcima. Iza sebe ostaviše usnulu Županju Blato… i nekoliko nasmiješenih djevojaka koje su im mahale s pragova.
Napomena: Ova priča je fikcija i povijesna rekonstrukcija zamišljenih događaja iz 18. stoljeća. Iako je povijesni lik Franjo barun Trenk doista pohodio mnoga slavonska mjesta gdje je novačio momke u legendarne Trenkove pandure koji su slavu stekli u brojnim europskim bojištima, povijesni zapisi ne bilježe njegov boravak u Županji.
Zoran Lucić.
