Njiska konja proparala je to proljetno, maglovito jutro, godine Gospodnje 1745. Stoljetni hrastovi šume Rastovice začuđeno su gledali čudnu šarenu kolonu divova koji su jahali na plamenim konjima, razglibitom cestom sa zapada prema Županji Blato
Rasčupane glave žitelja, promaljale su se iz niskih prozorčića novih kućica koje su tek bile sagrađene uslijed naredbe carice o „ušoravanju“ naselja, i pomalo u strahu vrtile se od čuđenja. .
U koloni je bilo 50-tak momaka, i nijedan nije bio ispod dva metra visine, svi do jednoga su jahali isto tako velike konje. A čudni su bili. Niti vojska niti hajduci.Momci, svi oko 20-25 godina, visoki, ispravni, širokuh pleća i kvrgavih mišica, baš kao hrašće iz šuma oko kojih su se rodili, ponosno su jahali i vedrim, otvorenim pogledom streljali sve oko sebe. Na glavama su nosili visoke crne kape, preko ramena crvene kabanice s kukuljicama i modre zobune, a ispod njih crvene ječerme.
Onaj koji bi skinio kapu pokazao bi pedantno obrijanu glavu koju je krasio pravi turski perčin povezan vrpcom ili kožnim remenčićem. Na nogama su se isticale plave hlače i kožni opanci. Od naoružanja nosili su četiri kubure. O kožnatom pojasu visili su im handžar i manji nož, na kojem su bili slika pandura i urezan natpis – Vivat Pandur! Preko ramena su bacali šarenu diljku, a o boku pasali krivu sablju. Svaki je momak jahao kao da je u sedlu rođen, a konji su bili golemi, divlji. Širokih prsa, divljih širom otvorenih očiju, mnogi nepotkovani zbog tišeg kretanja, brzi a snažni, uzgojeni u širokim slavonskim poljima i očvrsli na slavonskim njivama i šumama.
Na početku kolone jahao je slično odjeveni vođa te družine, sredina 30-tih godina, mrk, stasit, ozbiljan. Do njega je jahao njegov satnik s jedne strane, a sa druge natporučnik koji je umjesto barjaka nosio poput Turaka „tug” (konjski rep)…
Četa se novim, širokim šorom uputila prema Graničarskom čardaku, a sa drvenog tornja uz staru drvenu crkvicu sv. Ivana, zaječi zvono.
Ugledavši kolonu, straža sa Čardaka se razleti i za tili čas kompletna posada od 12 graničara bi postrojena i spremno dočekala najavljeni dolazak ove čete i njenog vođe – Franju baruna Trenka.
Harambaša granične postaje pomalo nevješto vojnički pozdravi barona Trenka i pozove ga u nisku nastambu nedaleko od tornja stražarnice, i ponosno mu govoreći kako se već svuda priča da će Županje blato za godinu dvije biti sjedište 11. satnije (kumpanije) u sastavu 7. brodske pješačke pukovnije, i tada bi mogli dobiti dozvolu za izgradnju novog Čardaka.
Dok su se vođe u kućici dogovarale, momci iz pratnje, tzv. Trenkovi Panduri, rasteretili su svoje vijerne konje i pustili ih na obalu Save da pasu mladu sočnu proljetnu travu, a sami posjedaše pod rascvale šljive i počeše čistiti svoje za to doba najbolje i najmodernije oružje. Graničari su se u međuvremenu razletili po selu prikupljajući velike stolove i klupe, zaklali su tri oveća praseta i dvije ovce koje im je ustupio za ovu priliku starina Mijo Pavičić, glava roda Pavičić u Županjem Blatu, i već su ih natakli na ražanj, Filipovići su se pobrinili za rakiju i mladi luk, a Oršolići su u svojoj krušnoj peći pekli dovoljne količine kruva.
Netom je prva pečenka skinuta sa vatre poskakaše svi kao jedan za stolove. Natporučnik Mato Verič iz Babine Grede, gorostas od dva metra i petnaest cantina, i sa 130 kila, sabljom je stručno komadao vruću pečenku. Panduri poskidaše svoje crne kape, bljesnuše ćele i crni perčini, skrušeno i iskreno izmoliše Očenaš i Zdravo Marijo i pobožno se prekrstivši stadoše jesti ponuđeno.
Gledajući ove momke kako zdravo jedu, i smiju se međusobno zbijajući šale i pričaju dogodovštine, teško je zamisliti da su to najbolji ratnici Evrope, da od spomena njihovog imena drhti cijela Pruska, Bavrska, Nizozemska i Francuska. Teško je zamisliti da su u svojih 8 godina postojanja imali 119 krvavih bitaka i u svih 119 izašli kao apsolutni pobjednici. Prejahali su popalili i porobili Evropu uzduž i poprijeko. Osvojili su preko 20 utvrda i gradova a bilo ih je svega 1000. I sve slavonci.
Iz niske nastambe koja je služila za graničarske potrebe izađe barun Trenk u pratnji Graničarskog Harambaše i satnika. Panduri kao jedan poskakaše od stolova u znak pozdrava, a barun im rukom da znak da nastave s jelom i sam zauzme ponuđeno mjesto za jednim stolom, pri tom mjerkajući od glave do pete mladu crnokosu ljepoticu u snježnobijeloj rubini, koja je vrckavo posluživala jelo. Kad su im se pogledi sreli, šeretski zasuče brk i namigne joj. Odgovorila mu je stidljivim smiješkom.
Iako je znao da je barun Trenk u zadnjoj bitci bio teže ranjen, i da ovo vrijeme prizdravljanja koristi za obilazak slavonskih sela za pronalaženje i novačenje novih pandura, seoski starina Antun Galović ga upita:
– „Kojim dobrom gospodine u vaj naš kraj? Zar Turci opet oćedu priko Save?“
Na to se Franjo barun Trenk nasmije i jednostavnim riječima počne pričati i objašnjavati okupljenom narodu da carstvu prijeti opasnost sa druge strane, da Prusi i Bavarci potpomognuti Francuzima ne priznaju mladu caricu Mariju Tereziju, i da je rat, i da on novači slavonske momke za svoje Pandure, i cijelu situaciju i novosti koje su se desile zadnjih godina.
Sve je to starina Galović razumio al nikako ne shvaća zašto momci brju glavu i ostavljaju perčin ko Turci, al ipak posla malog unuka da otrči kući po Josipa i Matu nebili ih predstavio baronu. I zaista do poslijepodne skupilo se 20-tak mladića iz Štitara, Županje i Bošnjaka, mahom dobrovoljno, koji hoće u Pandure. Trenkov satnik odmah ih je postrojio i odabrao desetoricu koji su odgovarali stasom, a zatim ih je jednog po jednog zvao u sobu graničarske nastambe i s njima vodio razgovor. Na kraju ih je ostalo trojica koji su upisani u redove Pandura. M. Galović, Š. Živković i M. Bušić osloođeni su graničarske službe i upućeni da sutra krenu u Požegu gdje će dobiti oružje i opremu i proći obuku.
Nakon novačenja nekoliko Pandura izvadi svoje frulice, bubanj i činele, i započe vesela svirka. Odmah im se pridružiše domaći gajdaši i tamburaši i započe sveopće veselje uz ples i pjesmu.
U jutro četa je krenula dalje put Iloka i Srijemskih Karlovaca ostavljajući za sobom usnulu Županje Blato i nekoliko nasmiješenih i sretnih djevojaka…
napomena:
ova priča je fikcija i rekonstrukcija događanja u tadašnje vrijeme. Iako je pohodio mnoga mjesta u Slavoniji, barun Trenk nije nikada bio u Županji.
iz “Priče o Županji” by Zoran Lucić