Tih godina u selu Đurići živjela je obitelj Anne Antonniutti, čiji je muž gradio u selu crkvu. Imali su sina i kćer. No obiteljska idila nije dugo potrajala. Sin se odao poroku pića, dok se kći razboljela i u svojoj desetoj godini podlegla bolesti te napustila zemaljski svijet. Annin život se uruši. Od svakodnevnog plakanja uskoro oslijepi. Obišli su mnoge tadašnje zdravstvene ustanove no lijeka nigdje ne nađoše. I kada se već počela miriti sa sudbinom jednu večer je usnula Gospu Šumanovačku, koja joj je u snu kazala da kod sedmog hrasta (a u to vrijeme u tom dijelu šume bilo je više od 400 golemih hrastova) iskopa bunar, opere u njemu oči i vidjet će kao i prije. Anna je te 1905 g. to i učinila te istog trena i progledala.Radnici koji su joj pomagali pri kopanju su popadali na koljena. Sam događaj se brzo širio ovim krajem a i šire, te su hodočašćenja u Šumanovce brzo postajala sve masovnija.
Annin sin se ostavio pića i postao fratar.
ČUDO ŠUMANOVAČKOG BUNARA
Nekadašnji Alšan, danas Šumanovci
na tromeđi Gunje, Drenovaca i Đurića stoji,
već podosta stoljeća to svetište broji.
Annu Antoniutti život, svom težinom poklopi
jedno joj dijete umre, a drugo se propi.
Od silne tuge i plača, slijepa osta
jedna lijepa žena, tek siva sjena posta.
Nigdje ne nađoše lijeka, polako prihvaća boli
sa krunicom u ruci, Gospi Šumanovačkoj moli.
Pojavi se u snu žena, sva u bijelom
drhtaji prostruje Anninim tijelom.
Uokolo žene svjetlost je se lila
Anna trlja oči, a slijepa je bila.
Svaka pora u njoj u trenu se napne
žena joj se smiješi pa joj tiho šapne.
“Kod sedmoga hrasta iskopat ćeš bunar
i u njemu isprat svoje bolne oči
Božija ljubav na tebe će sići,
i opet ćeš od tad sve vidjeti moći.”
Anna u čudu, a možda i strahu
samo prošapta, u jednom dahu.
“Kako sam ja, koja ne vidim niti sjenu
mogla vidjet u bijelom, tu prelijepu ženu.”
Anna niti malo više ne dvoji
istoga dana s ljudima, kraj sedmog hrasta stoji.
Kopaju bunar s vjerom i nadom
tišina ih grije pod hrastovim ladom.
Kada je krenula voda, Anna je oči isprala
šumu je u trenu, svjetlost obasjala.
Njen se šumom prolomi krik: “Vidim, ja vidim ljudi
hvala ti Gospo, blagoslovljena budi.”
Od tada sve više hodočasnika u Šumanovce hrli
u divnoj tišini sve ih, blžena Gospa grli.
U tom malenom Gospinom krugu
svakoga obuzme radost, u srcu zamjeni tugu.
Svakoga namjernika, ta divna tišina će opit
i koji ne vjeruju, srca će im se, sa njome stopit.
Ilija Mišković Miško