Kažem razglabanje a ne recimo rasprava ili što slično i (pre)ozbiljno jer mi je, evo došlo na pamet čak da se i malo poigram s malom, prigodnom pričom o Zakonu o hrvatskim jezikom i hrvatskom jeziku samom po sebi.
Nekidan smo – znači – dobili Zakon o hrvatskom jeziku i, – i što se dogodilo? – Ništa. Ništa osim što smo dobili Zakon o hrvatskom jeziku, i točka. – A moguća usanjana buduća premijerka Benčićka i njeni mogući (priželjkivajući) ministri, Grmoja i ostali opozicionarski politički fićfirići pa Miljenko Jergović i Jurica Pavičić, i na koncu šarlatan Milanović – da prostite – naprdili su se svega i svačega pa i kako će donošenjem toga Zakona nastupiti Sudnji dan i kako smo svi odreda nahebali zbog toga Zakona. – Ali, eto ih tamo „di su, nisu ni za di su!“ pa hajd`mo ispočetka kako sam zamislio ovaj tekst. – Dakle, ovako kako slijedi.
Dragi i poštovani moji čitatelji nemojte, molim vas, ovaj moj tekst krivo ili nedajbože zločesto tumačiti i shvatiti jer doista, s osjećajem neke nelagode, ali ipak ću početi jednom slučajnošću koja je – uvjeravam vas – dobronamjerna, s odgovarajućim pijetetom, ali ipak – uvažavajući vremenski i povijesni kontekst događanja – stjecajem baš tih karakterističnih povijesnih okolnosti – ostavlja dojam – smiješnosti situacije, a nije jedini ni usamljen slučaj nego je jedan od bezbroja takvih i sličnih slučajeva. Ma, ne mogu odoljeti da baš na ovaj način i ovim „slučajem“ ne započnem ovaj tekst. – Još jednom, moje duboko poštovanje čovjeku koji je svoj život dao kao i tisuće Hrvata kroz višestoljetnu povijest pokušaja stvaranja Hrvatske kao samostalne neodvisne, razvijene i civilizacijski napredne zemlje i države ovoga sveljudskoga Svijeta, kakva Republika Hrvatska danas i jeste.
Slična, gotovo morbidna i grotekstna situacija je i ona kada sam prvi puta sjeo na prvo brucoško predavanje „Rimskog prava“ u veliku dvoranu Pravnog fakulteta u Splitu i neočekivano na nožićima išaranoj klupi ispred sebe pročitao tekst: „Borio se i borio, i u keks pretvorio, heroj naš Josip Kraš!“ (O, Bože – pomislih – prisjećajući se urednih školskih klupa u mojoj županjskoj gimnaziji „Vladimira Nazora“) i , priznajem, čuđenja ovdje na fakultetu zatečenim čak u drvo urezbarenim tekstom!!!
Dakle, narodni heroj eNoBea Vlado Bagat i „Zingerica“ hoćereći „Singerica“, „naprava“ za šivanje, – točnije (čisto)hrvatski: „mašina za šivanje!“ – Ma, gledajte, natovarenih sedamdesetinešto godina životne dobi ostavi u čovjeku svakakvih navika i osjećaja po ovome ili onome kriteriju pa i po – zvučnosti, odnosno slušnosti govorenja samoga sebe pri izgovaranju neke riječi i/ ili pojma, – Eto o tome se radi!
„Zingerica „!“ Dâ, „Zingerica“!? – Mlađi svijet i ne zna o čemu se radi, a radi se o glasovitoj, svjetski, globalno proslavljenoj – zbog kvalitete izrade i tehničkih osobina – u milijunskim serijama komada napravljenoj i proizvedenoj „napravi“, alatu, stroju iliti mašini za šivanje. – Pojam AMERIČKE kvalitete još od 1850-tih godina!!!
E, sada, rekli smo da ćemo razglabati a ne ozbiljno raspravljati pa ja kažem kako je narodni heroj eNobEa Vlado Bagat, ni kriv ni dužan posmrtno postao poznat i popularan jer je njegovim imenom nazvana hrvatska inačica te „naprave“ za šivanje – koji je bio vrlo čest i u kućnoj radinosti – i, ta naprava po originalnom nazivu tvornice u Zadru koja ga je proizvodila; po pravilima struke, ali i hrvatskog jezika nazvana je „Vlado Bagat“ tvornica šivaćih strojeva … pa onda podtip „Ruža“ pa „Danica“ ne više na nožni pogon nego na električnu struju koju je smislio i domislio Nikola Tesla, opet naš rođo, i opet u Americi, velikoj zemlji i državi kojoj će izgleda predsjednikom biti budaletina Trump. (Svaka sličnost s Hrvatskom sasvim je slučajna.)
Došli smo, dakle, do merituma spora: je li „Vlado Bagat“ svoju „Zingericu“ proizvodio kao „STROJ ZA ŠIVANJE“ ili „ŠIVAĆU MAŠINU!? – Ma ja bih dao ne znam što da sam u pravu, a nisam (!!!) – da je „Zingerica“ ŠIVAĆA MAŠINA a ne ono drugo, STROJ! – Ej, kada kažeš „stroj“ onda pomisliš na nešto veliko, ogromno, sastavljeno od puno različitih velikih dijelova i sastavnih komada; to je nešto rovokopački moćno, a ne „Zingerica“ za šivanje gaća, hlača, odijela ili grudnjaka i ženskog donjeg rublja. – Isto je i s pisaćim strojem odnosno pisaćom mašinom. Ma, čovječe pisaća mašina je mašina a ne nekakav, bilo kakav stroj za pisanje. Strojevi su za kopanje i bušenje rupa u betonu ili tako nešto, a ne mašine! Ja, dakle, mislim da iako je lokomotiva mašina, da je pisaća mašina, mašina a ne stroj jer željezničkom lokomotivom upravlja doduše strojovođa pa vi pjevajte borbene … Božemprosti pitajte Vladu Bagata pa će te vidjeti da je šivaća mašina, a ne stroj za šivanje!!! – Sukus ovoga, moga jezičnog driblinga zapravo se svodi na to da jest strojno pranje rublja ali se obavlja veš-mašinom – perilicom, dakle; a strojno pisanje, piše se pisanjem pisaćom mašinom – a ja ovaj tekst nisam napisao niti na mašini niti na stroju nego na osobnom računalu (a nisam ništa računao) nego pisao!!!
Aaaa … jesam ga ovaj puta uprskao i nadrobio, ni pas s malom ne bi pokusao.
Al` kada mi Grmoja, i ona što sjedi tamo gore lijevo u Sabornici, kažu da nam ne treba Zakon o hrvatskom jeziku … Ej, a i Boris Dežulović, tek !? – Bljak.
