„Ljudimojijelitomoguće“ – rekao bi – onako u jednom dahu sve riječi zajedno – neponovljivi Šećeranac, Arso, imenom i prezimenom Ivan Arh, za šankom Restorana u nedjeljnim prijepodnevnim raspravama kada bi taj dan popodne „Radnički“ igrao protiv „Nosterije“ iz Nuštra. – I, onda nakon „nogometno stručne“ upadice Milana zubara, kao iz vedra neba, iznebuha, da napakosti lošoj zubarovoj prognozi rezultata, poslijepododnevne utakmice, mijenjajući temu razgovora-diskusije pa onako u svom stilu: „Ljudimojijelitomoguće“ da ja kao ozbiljan odrastao obiteljski čovjek cijelo ovo ljeto svaki, ali baš svaki dan, odnosno svaku i baš svaku večer, odmah iza Dnevnika moram gledati i slušati na javnoj nacionalnoj televiziji, ni manje ni više nego – dječji program. Svaku božju večer odmah iza Dnevnika puni sat vremena emisije o glistama, skakavcima, lavovima, leptirima, zebrama, nilskim konjima, trudnoći žaba krastača, krokodilima i slonovima u Africi, Amazoniji i na Kurilskim otocima.
Da, bravo Arso – mislim i zamišljam si – tako i ja mislim pa sam posegnuo za tvojom nezaboravnom „stand-up“ formulom početka društvenih razgovornih tema i modela. – Ljudimojijelitomoguće: Dobro ljeto je. – Uobičajilo se u novinskim i novinarskim krugovima koristiti već otrcanu formulaciju kako je ljeto u novinarskom poslu „sezona kiselih krastavaca“ jer kao nema ozbiljnih društvenih događanja o kojima bi oni – novinari – mogli „ozbiljne“ umotvorine nama plebejcima pisati i prezentirati u svim novinskim medijima, onim papirnatim i onim vizualnim pa onda pišu o takozvanim lakim ljetnim temama gologuzih poznatih osoba na jadranskim plažama a sve češće i u paparazzo izvješćima krišom snimljenim iz okoliša, dalmatinskog kamenjara i žbunova drače, – privatnih bazena koji su količinom vode u Dalmaciji i Dalmatinskoj zagori već nadmašili vodnu masu Biđ-Bosutskg porječja . – Uostalom možda(?) je tako i bilo – mislim ti „kiseli krastavci“ – prijašnjih godina, ali ove godine, ovoga ljeta bogme nije, – nije niti blizu kao nekada. – Pa, čovječe cijelo ljeto, iz dana u dan događali su se domaći i svjetski „belaji“ koji – priznajmo – nisu baš „kjaro“ razumni i razumljivi običnoj raji koja je ipak najveći i najširi krug vaših, poglavito gledatelja … Jer, malo je te naše raje ove godine bilo po jadranskim plažama i turističkim destinacijama (gle´ mene: da „destinacijama!“) pa koji su kod svojih kuća već predvečer kada su vaši takozvani „prime timovi“ bili uobičajeni dijelovi dana kada se i uvečer „gledalo televiziju“, a vi ste im upravo tada sat vremena pokazivali, analizirali i komentirali te kukce, vodozemce, bivole, majmune-gologuzane i trdudnoće žirafa, umjesto da ste im dali prave domaće (!!!) pa i svjetske (!!!) aktualnosti od kojih (nekih) ti se krv sledi u žilama – ledi jer ih – tih čudesa – imamo već pred našom kućom i vratima!!! A, radi se – ne zaboravimo – o javnoj nacionalnoj televiziji od koje se ne možeš „sakriti“ – ne platiti im – jer su njihovi inkasatori revni kao starojugoslavenski žandari !!!
Recimo ona Čeljuskica čije vrlo gledane emisije pratimo (ne samo i isključivo zbog nje same) nego zbog dobrog izbora gostiju,- već krajem lipnja kaže kako ona ide tamo na neki udaljeni otok (Sibu ili gdje već) i kupat će se i sunčati do kasne jeseni, a vi – dragi i poštovani gledatelji – gledajte množenje crva i glista u Abesiniji, rekao bi nenadmašni gospon Franjo Šafranek u najboljem filmu hrvatske kinematografije „Tko pjeva zlo ne misli“.
Ili, – onaj HTV-ov „fosil“ kojega inače gledamo ili prekunjamo uz, i poslije nedjeljnog ručka – onaj Aca Stanković nas ostavi k´o posrane do rujna mjeseca jer se on ide igrati nekog „moto-tour-reportera“ na reklamirajućem motorkotaču vozajući se (i uživajući) po „ovim prostorima Regije“, a onda će sve to svoje guštanje svoga navodno godišnjeg odmora ujesen „prodati“ svojim urednicima kao nešto s čime će se „krpati“ opet pravi termini za prave emisije, a ne njegov godišnji odmor. – Neš` ti reportaža! – Ajde Aco Braco TV STANKOVIĆU nisi ti dorastao za putopisne reportaže a`la Goran Milić ili Dragan Nikolić. Daj ti to svojim ukućanima da gledaju, a ne meni i običnoj raji: naša nacionalna javna televizija za plaćenu pretplatu neka nam „proda“ nešto bolje i pametnije od dronovskog slikanja tebe na motoru kako se zabadava, bilo gdje vozikaš bez kose i bez vjetra.
Hoću reći, dakle, ne može li uredništvo HRT-a kao javne, nacionalne i narodne televizije ovoj nesretnoj siromaškoj raji i preko ljeta u tzv. udarnim terminima „servirati“ malo ozbiljnije emisije od ovih ljetnih tobožnje „laganih“ i bezveznih festivalsko-kornjačarskih reportaža, – jer, ako je ikada u ljetnim mjesecima bilo golemih, epohalnih svjetskih i domaćih događanja od kojih ćemo svi vrlo brzo na****ti u našim malim životima i životima naše djece, onda je to bilo ove godine i ovoga ljeta! – Elem, ako nijedne dosadašnje ljetne TV stanke, nije bilo, velikih svakovrsnih događanja i čudesa, ove godine brate jeste i odveć.
KRAJ – THE END