Crne, vlažne, oranjem svježe odlomljene brazde crnice, trorednim teškim istobojnim lemešom uredno posložena k`o Travnička kronika Ive Andrića. Majka hraniteljica, prevrnuta, sada još glatka i svježa a iz nje, još s njom sljepljeni postrni ili „nakostriješeni“ strše ostaci zlatnih žica srpanjskih pšeničnih simfonijskih otkosa, zobi, raži i ječma, – tek jučer poorana, čeka zimu, hladnoću i mraz pa proljetno sunce da ju razmrvi, usitni i pretvori u nadugo i naširoko razastrtu ćebad najfinije vune i dočeka proljetne zrnate svečanosti i radosti sjetve … sada još dugim pogledom pružena između tužnosive magleno mokre hrastove šume; i ona mokra, kišom natopljena kao kabanica čobanina-svinjara Ilje, – i pôlja, glistama i ostacima plodova ugošćuje jata vrana, svraka, pokoje grlice ili goluba s Dretvić-Filakova stana, – i od dugovječnog umora težine plodova naherenog ambara i zelenkastim vlažnim algama i mahovinom cokla stanarskog kućara koji k`o tužna, ostarjela i oronula mati što čeka svoga sina suznim očima, pognuta i već pogrbljena i oslonjena o davno, davno usječen grabov štap da lakše podnese hodanje starosti i uspomena na negdašnje rzanje konja, mukanje krava i kokodakanja koka nesilica najlonsko sjajne bež boje, žutih blatnjavih tanackih nogica i jarko crvene krijeste, stakleno sjajnih očiju: pa kljunom lijevo-desno-gore-dolje; još od ljetos zaostalo nabreklo polomljeno kukuruzno zrno što ne može niknuti jer je unakaženo sudbom prokletog neživota pa čeka da ga makar mladi bijeli pjetlić kljunom na ovaj način vrati u život; život koji je vječan Božjom voljom na bilo koji način; život hoće tako iako bi smo i ja i Mato Dretvić-Filakov, i moj prijatelj Marko Bačić-Maganov htjeli da se taj ciklički krug života i ljudi i biljaka s čovjekom zdvoji u neku novu zbiljnost čovjeka i majke zemlje crnice što nas odgoji i otprati u ljepšu budućnost za naše roditeljske Lade, Blaže i/ili kako se sve već ne zovu Markova djeca i djeca mojih neponovljivih prijatelja Andre i Đuke Kavginog, Zlatka Kokanovića, Želje Crnogorca, Eugena Bohačeka, Stipe Šumanovca, Matije Bušića, Vlade Maroševića i Slavka Markovića pa Jőse Lešića, Stipe Babića, Tomislava Talange, i neponovljivog Đure Galovića Dragoljevića; Jőze Nikolića iz Sikirevaca, Josipa Stojanovića iz Tompojevaca, te mnogih drugih Šokâca i Slavonaca koji mi bijahu izvorom životne ljepote i ljepote života i zanosa ljubavi majkom Slavonijom i Šokadijom! – Hrvatskom, napose!!! – Ustani bane … Inati se Slavonijo; u snove mi sve češće dolaze Stipine tambure .. Šimini bećarci i ona … ona njegova gotovo himnička „Slavonijo …“ Ajde, ajde … „Idu šorom četiri bećara …“. – „Ej, kako je nekada bilo / kako su cvjetali duše i tîlo / kako su ljetnom zorom šutili sokaci i šorovi“ … ej, da mi je, da mi je … „barem za tren da se još jednom, al` zapravo ponovi …!“
BORISLAV MARIČIĆ: KAO DA ŠETAM SLAVONIJOM MOJOM
