Čudit će te se vi dragi moji čitatelji o čemu ću vam danas pisati. Čudit će te se jer se radi o jednom mojemu zapažanju ustvari sjećanju na 60/70-te godine a vezano je za stanovnike Kolonije-Šećerane. – Evo mi je nešto palo na pamet iz toga vremena čemu ne znam i nemam objašnjenja; vjerojatno to rješenje znaju psiholozi i sociolozi jer, jer „… oni sve znaju i kažu da su pametni pa čak i da je Zemlja okrugla…“ (Molim kolege da me ispričaju jer je to moja omiljena uzrečica / razgovorna doskočica / šala u prigodnim sličnim situacijama.)
Još davne 2013. napisao sam pa citiram sam sebe: „U to malo naselje, ili za ono vrijeme ne baš malo, – na rubu tradicijske Županje, završetkom Drugog svjetskog rata, doselili su se ljudi sa svih strana bivše države (Jugoslavije), kao sudionici različitih kolektivnih sudbina Dalmatinca, Hercegovaca, Bosanaca, Zagoraca. Ličana; Hrvata, Srba, Mađara, Čeha Slovaka, Talijana, Grka; katolika, pravoslavaca, muslimana, – i čega sve ne, – ili kao pojedinačne ratne i poratne sudbine protjeranih, izbjeglih, preseljenih i izgubljenih pojedinaca …“ (cit. B.M. „Kolonija, Šećerana, županjsko naselje 1950/60-tih“ 2013. nakladnik Gradska knjižnica Županja“) Dakle, u tome doseljavanju i tada i tu u Koloniji, zajedničkom životu i življenju, i strukturi podrijetla i svjetonazora stanovnika Kolonije bilo je toliko mnogo da jedna stvar postane zagonetna pa ako baš hoćete i psihološki i sociološki čudna i zanimljiva, gotovo intrigantna!?
E, – i gledajte ovo: svi ti ljudi takvi kakvi su bili – ovdje u Koloniji – govorili su istim govorom, gotovo standardnim hrvatskim jezikom (!!!) bez trunke njihovih „rodnih,“ zavičajnih jezika, narječja i govora, a sve su to (uglavnom) bili polupismeni i tek nešto pismeniji ljudi i osobe. (Radnička klasa i „poštena inteligencija!“)
Pitam se, dakle, kako je tomu bilo tako!? – Malo ili puno čudno jel`da!? – Jer već tamo u Prvomajskoj, da ne govorim u Iliševićevoj i u samoj cijeloj „staroj“ Županji bilo je sasvim drukčije. Ljudi su govorili narječjima i govorima svojih domicilnosti!?
Dobro, mi „đaci veseljaci“ u školi, u nastavi govorili smo hrvatskim standardnim jezikom pa smo tako nastavljali govoriti i kod kuće. Ali, pouzdano znam da su i naši roditelji i svi odrasli stanovnici Kolonije, međusobno isto tako govorili; bez narječja ili nekog govora kraja iz kojega su tu došli. Tako su govorili i javno i privatno u svojim obiteljima. Sada kada se sjećam tih vremena ne mogu vjerovati, ali tako je bilo; pa da Dalmoši nisu govorili svojim ikavskim, karakterističnim govorima i jezikom; pa Zagorci, pa ovi, pa oni … – Nekim psihološkim i sociološkim „zakonom“ zaboravili su govor zavičaja iz kojega su došli tu u naselje. Čak i naglaskom koji je bio besprijekoran u odnosu na njihovu matičnu mjesnu, regionalnu ili govornu tradiciju iz krajeva iz kojih su došli tu u Koloniju.– Jedino je u trećoj kući moga reda bila kuća u kojoj je živjela obitelj Vašarhelji i koji su međusobno govorili mađarski; i ja nikada nisam saznao što ono znači: „Pišta labo gjera ide ozanjado!“ – Niti slučajno nisi mogao čuti „Kak´ si kaj!?“ ili brđanski „Đes` pobro …“ ili kako već ne nekim od jezika, govora i narječja kojim su govorili tamo negdje odakle su došli.
I onda sam ja sa svojom obitelji postao stanovnik Iliševićeve ulice, i kao da sam došao u neki drugi svijet. Susjedi i komšije koji su tek stotinjak metara bili od Kolonije i koji su većinom radili u šećerani, – govorili su „matičnim govorom,“ naglaskom i jezikom svoga kraja, u ovom slučaju Bosanske Posavine, da ne kažem Donje Mahale iliti Donje Male. – Susjeda s lijeve strane moje kuće naglas je „preko naše numere“ zvala drugu susjedu s desne strane i pitala je: „Mando, a ge ga je mâ Nada!?’“
SRETAN VAM BOŽIĆ I NOVA GODINA!
