Jučer je tamo daleko od svoje Županje, u kišnom Zagrebu, izdahnula predobra i predraga duša moje i naše, nezaboravne i nezaboravljive osobe – umrla je
prof. Nada ČIČMAK, rođ. Reljanović
Htio bih posebnim, izabranim riječima oprostiti se od moje drage profesorice koja me od osnovne škole i gimnazije „Vladimira Nazora“ učila i naučila hrvatskom jeziku i hrvatskoj književnosti. – Malo je riječi kojima bih stigao i mogao dočarati taj tajanstveni odnos učenika i profesora kojim je profesorica ČIČMAK „osvajala“ svoje učenike uspješno ih privođenju gradivu hrvatskog jezika kojega im je svojom toplom dušom a ipak „ex kathedra“ ulijevala“ u mlade nadobudne glave osnovaca i gimnazijalaca.
Uobražavam si da sam slobodan čak i ovako dirljivim povodom se pohvaliti pa i oprostiti se s profesoricom ČIČMAK jer smo i kasnije ostali u posebno ljudskom prelijepom kontaktu odraslih ljudi, s moje strane volidbom pisane riječi, a s njene, pohvalama i komplimentima mojemu pisanju kojemu me je dakle, naučila i u njega ohrabrenjem, i ne znajući, uputila baš moja profesorica Nada ČIČMAK.
U osnovnoj školi pišući jednu strogu formu tzv. Školske zadaće na temu dobrovoljnog davanja krvi, u sedmom razredu, osmoljetke „Borisa Kidriča“ profesorica ČIČMAK je bila toliko oduševljena baš mojim uratkom do mjere da je isti „sastavak“ nosila i čitala po svim razrednim odjeljenjima i sedmih ali i osmih razreda. – O, Bože, kako sam bio ponosan.
Rekoh kako smo bili u osobnom kontaktu – sve do nekidan – dozvoljavam si još malo slobode jer gospođa Nada to zaslužuje. Zamislite, tražila je (ne samo od mene nego i još nekih bivših učenika) da ju oslovljamo s „ti“!!!!
U dva navrata, a zadnji puta jednog prošlogodišnjeg ljetnoga nedjeljnog poslijedneva nazvala me smijući se (onako iskreno iz srca) i kaže mi kako smijući s radošću uživa u tko zna koji puta čitanju moga eseja „Balada o (muškom) biciklu“ iz moje knjige „Pisma iz Splita,“ i jer ju taj opis vožnje muškog bicikla na način „ispod štange“ oduševljava te da moju knjigu već dvije godine drži izvan svoje biblioteke kako bi joj bila pri ruci u tim, već teškim bolesničkim danima!!! – Ljudi, od oduševljenja što sam to doživio i danas se osjećam kao nobelovac.
Draga i nadpoštovana profesorice ČIČMAK, počivajte u smiraju Božjih nebeskih poljana i znajte da Vas se Vaši učenici s radošću sjećaju.
Obitelji pružam ruke iskrene ljudske sućuti, suosjećanja i poštovanja u svoje ime i ime svih Vaših učenika i suradnika u životu. – Zbogom naša draga i poštovana profesorice.
