I SANJAM NJENU MOGUĆU BOLJU BUDUĆNOST
E, evo nas na sjevernom ulazu u naselje – na rampi smo. Oh Bože kakva rampa? Da. Da. Ulazna rampa za kročiti u južni dio naselja Šeećerane – Kolonije. – Zašto zaboga rampa a ne nekakav drugi naziv ili toponim? – E, bilo je to davno davno kada je taj ulaz u naselje uistinu i bio nekakva rampa: improviziran metalna zapreka za kolni ulaz u naselje. Prvotno ranih 50-tih tu jesu bila neka vrsta provizornih i jednostavnih metalnih vrata koja su se mogla po potrebi i otvoriti. – Tako se i zbilo jednog tragičnog dana kada je nesretni Šećeranac, kočijaš tvorničkih zaprežnih kola, tada zvanim „Platon“ koji je bio teretno prijevozno sredstvo, u stvari zaprežna kola ali s gumenim kotačima i samo ravnom podnicom na kojoj je kočijaš stajao a ne sjedio jer je korišten samo za kratke relacije po tvorničkom krugu. U ovome slučaju tragičar je bio pošteni radnik po prezimenu Vidić koji je i sam bio kočijaš i slučajno se zatekao u situaciji kada mu je kolega s konjima došao do rampe pa su se konji iz nekog razloga poplašili i „podivljali“ a nesretni Vidić je poznajući konje i kočijaša koji je stajao na kolima držeći i povlačeći uzde(kajase), htio kolegi koji je bio na kolima, pomoći u smirivanju konja pa su konji odlomili rampu koja je usmrtila nesretnog Vidića, rekoh poštenog i siromaškog supruga i oca četvorice sinova; Marka-Vere, Peje, Tunje i Radoslava s kojima sam kasnije u djetinjstvu i mladosti bio jako dobar i prisan. – Nakon te tragedije skinuta je rampa na otvaranje te je napravljena fiksna zapreka za kolni ulaz i rezervirana je samo za pješake, kao što je to i dan-danas.
Ulazimo, dakle, u ovaj južni, veći dio naselja s više stanovnika u kojemu je od javnih namjena samo objekt dječjeg vrtića arhitektonsko remek djelo već u eri postmoderne faze arhitektonskih rješenja kakvog sigurno odavde do Zagreba nije bilo. Autor gospodin Oswald!
Krajobrazno, hortikultuno uređenje ovoga dijela naselja bilo je u skladu s onim sjevernog dijela ali ipak malo različito ali ipak pomno stručno usklađeno i k tome prilagođeno stambenim, boravišnim i svim drugim životnim potrebama stanovnika naselja.
Sve kuće / zgrade imale su sve uvjete visokokomfornog stanovanja. Svaki stan odnosno svaka strana kuće imala je dvorište, vrt i priručne male objekte kokošinjaca, svinjaca ili sličnih domaćih životinja (nisu imale jedino garaže – he, he …!). Pred ulazom u gornje stanove bili su mali vrtovi cvjetnjaka i stabala raznog voća, a zadnji vrt iza kuće bio je vrt za ručnu obradu sadnje i sijanja povrtnih kultura (čisto hrvatski rečeno – bašča!). U najvećem broju slučajeva stanovnici su uredno koristili sve te povoljnosti stanovanja. – Pred svakom kućom u redu bila je primjerena živičana ograda koju su održavali stanari.
Upečatljiv i nezaboravan dojam na prolaznika je ostavljala bujna za jedanipol metar visoka i jedan metar široka živica, živičana ograda s obiju strana centralne šetnice koju je ekipa radnika tvornice od kojih se sjećam samo radnika Šikanića koji su onim velikim vrtlarskim škarama-makazama poravnavali mlade izboje na zadane visine živice a koju je odmah za njima, opet djed obitelji Vašarhelji skupljao onom svojom metlom na dugom štapu Kada bi s proljeća krenulo bujno tamnozeleno listanje i danju i noću dojam je bio jednako upečatljiv zbog ugrađene opreme osvjetljenja i međusobno primjerenih drvenih parkovnih klupa i primjerenog noćnog osvjetljenja. Poseban ugođaj odavali su svakih dvadesetak metara međusobno udaljeni, s jedne i druge strane u „tijelu“ žbunja guste živice, u proljeće i rano ljeto procvjetali bagremi s predivnim „grozdovima“ bagremovog cvijeta koje smo mi djeca znali i brati i jesti. – Sve biljke i stabla u naselju su bili bjelogorica, jedino je pred kućom u kojoj su stanovali gospodin Šimunović i teta-Fanika bila dva visoka crnogorična stabla jele/smreke čega li već, koji bi za zimskih snježnih dana i pod noćnom uličnom rasvjetom ostavljali čaroban dojam brdovitog okoliša. – Za zimskih dana, možda smo već i rekli, kada bi preko noći znalo napadati i po pola metra visine snijega, najranijom zorom kroz naselje bi prošao traktor s ralicom kuju je vukao a koja je u obliku slova „V“ razgrtala cijelu šetnicu i ostale prometnice u naselju. – Pred novogodišnje blagdane tvornica je znala „počastiti“ djecu svojih radnika i kroz naselje bi se provozao Djed-mraz (Božičnjak) u crvenoj odori s crvenom kapom i bijelom dugom bradom na velikim drvenim saonicama napravljenim u tvornici te dijelio „Kraševe“ bombone „petsto-pet s crtom“ ili sličnih kojih je postojalo u tim standardom skromnim životnim vremenima. – Mislim da je više ljudi „glumilo“ Djeda-mraza, – ja se, međutim, sjećam samo čika Marka Ivića (inače, mislim, stolara u tvornici) u toj ulozi nekih godina tada. – Uglavnom, nezaboravan zimski dječji ugođaj pamtljiv za cijeli život!!!
I, eto tako je to bilo a valjda još i jeste makar ne u onome „sjaju,“ i danas u Koloniji?
***
Zaključno padaju mi napamet danas već – pored prednosti života u velikom gradu – i već prerasli gorući problemi svekolikog životnog standarda i načina življenja u velikim gradovima, posebno mladih ljudi s malom i osnovnoškolskom djecom, i kada imaju i kada nemaju privilegij boravaka u vrtićima pa i njihovih roditelja koji se sada ne zbog potrebe nego drugih razloga nemaju gdje provozati biciklom, imati komforan život s kućnim ljubimcima, naprimjer. – I danas bi im u Koloniji život bio daleko, daleko ugodniji. Rizici odgoja djece i mladeži i životnog ugođaja ljudi poodmakle životne dobi, bili bi im puno, puno povoljniji, humaniji i „potpuniji“. – Mnogima u Županji preporučujem kupnju i adaptaciju stanova u Koloniji, što već čine pametni i razboriti ljudi!
Osnujte kakvu udrugu za očuvanje i zaštitu i promicanje kulture stanovanja pa i tradicije življenja po modelu moje Kolonije. Ako nikako drugačije volonterskim radom obnovite raskoš parka oko restorana; zaustavite nagrđivanje dvorišta improviziranim garažama i sličnim ciganlijama … – Nedavno sam imao čuti i bio sam oduševljen, kako je gradonačelnik u korist grada otkupio objekte kina, restorana i kuglane – bravo gradonačelniče!!!
„Ljudimojinematepojma kako vam život u Koloniji može biti lijep!“ – rekao bi legendarni Arso, makar za šankom „Desetke“ rano ujutro – _ – oko pet – prije polaska kući društva s kojim je proveo noćne sate.