Svjedoci smo ovih dana jednoj dogodovštini koja nam je nažalost po tko zna koji – stotinu – puta do sada zorno pokazala gdje smo, što smo i kamo nas sve to vodi. – Zar je moguće – a, jeste – da smo toliko kao ljudi dovedeni u situaciju da svako malo svjedočimo kako se šljam, ljiga, lopovluk, obična krađa ali velikih iznosa novaca isplati, – a još nisu zaboravljeni oni pošteni momci, domoljubi koji su u patikama-tenisicama izginuli … a mi i dalje svjedočimo aferama ovih govnara koji nam ruše i kaljaju nacionalni ponos – zbog davanja života svome narodu onih u patikama-tenisicama – da smo u svijetu prepoznati kao dostojanstveno čestit narod povijesno dostojan imati svoju, samo svoju samostalnu i međunarodno priznatu i prepoznatu državu.
Dá tulipani … dá tulipani, – ´bem ti tulipane ćaćine i materine – a ti ministar, musavi Vojkoviću, političar ucjenjivački postavljen za direktora nečega i nekoga o čemu mogu samo sanjati pošteni ljudi i stručnjaci!? – Dá tulipani … Govno od govna !!! – Dá tulipani … bilo bi smiješno da nije tragično.
Sve to nasuprot poštenom seoskom momku koji je litrama znoja lica svoga postao svjetski nogometaš u nemilosrdnom svjetskom već okrutnom profesionalnom nogometu a koji je svoje (svoje, svoje baš svoje i samo svoje!) teško zarađene novce, i to ne baš male iznose, dao svojim prijateljima iz rodnoga sela da ih pokušaju oploditi neugodnim, rizičnim a i nezahvalnim radom u svinjogojstvu hrvatske „proklete“ poljoprivrede. – Ozaren i opčinjen nacionalnim i ljudskim ponosom i srećom nâs milijuna Hrvata na krovu, na kabini slavljeničkog autobusa satima je mahao trobojnicom s hrvatskim grbom uz sportske kolege – Lukom Modrićem, napose, i ostalim poštenim momcima sportašima s kojima je postigao vrhunac vrhunaca svjetskog sportskog natjecanja na čast, sreću i veselje ovoga naroda.
(Poštovani čitatelji molim vas oprostite što sam vas današnjim napisom možda razočarao jer ste očekivali nešto ozbiljnije. I sami znate dođe čovjeku neka „žuta minuta“ koju izazove događaj što se zbio puno ranije a isti takvi događaji se dešavaju „svako malo“ pa i oguglamo na njih, ali, evo dođe ta „žuta minuta“ pa se na neki svoj način „isprazniš“ kao i ja evo ovim napisom. Da sada, kao da mi je malo lakše. Hvala vam na razumijevanju.)
Još jednom za kraj, – ne, ne, – nekada „običan“ čovjek ne može podnijeti i prešutjeti najgore osjećaje gađenja prema nekim ljudima koji su tu među nama i rade nam to što rade.
