Konačno(!), – prošlo je već sigurno dvadesetipet i više godina (naravno, čast iznimkama) da u Županji nije nastao i objavljen spisateljski i/ili publicistički tekst / naslov ovako velike, i književne i publicističke vrijednosti, ovako pravo, pravcato književno djelo, ravno vrhunskim majstorijama književne i uopće pisane riječi kao što je „Engleska igra šokačke lady“ – „Dokumentarni roman o nogometu i o ljubavi“ – fenomenalnog spisateljskog, majstorskog djela i umijeća našeg sugrađanina, gospodina
Ive R E Š I ĆA, naime.
Uzeti sebi u zadaću napisati ovako nešto kao što je ova knjiga, to mogu samo pravi znalci pisane riječi koji k tome što su majstori pisanja, samosvojni su, samozatajni su, odvažni su i u sebe sigurni, zapravo znalci spisateljske vještine, znanja i spisateljskog zanata pa i talenta, odvažni su knjiški stvoriti takvu okružujuću atmosferu i osjećaj čitatelja da kao da si i sâm barem djelić te imaginacije koju čitanje takve knjige stvara i donosi čitatelju, – a kod Ive Rešića događa se upravo to – vrijeme davno prošle i daleke „tadašnjosti“ kao da je tek nekoć bilo, a ne stotinu godina ranije!
Tako zrelom, jednostavnom a savršeno „skrojenom“ rečenicom opisati – gotovo dokumentirati – jedno davno vrijeme mogu samo pravi znalci pisane riječi. Čita se u dahu, u zaboravu sadašnjosti, „prebačen“ u neko ranije vrijeme, čitatelj – kada uzme pauzu – kao da se vrati iz vremena daleke prošlosti pa osjeti potrebu da se duhovno i misaono preobuče iz vremena tvornice tanina, hrastova orijaša, mišićavih konja i blata, blata, blata, mljackavog blata tadašnje životne i radne svakodnevice za naše tadašnje Županjce. – Ne, niti drugi čitatelji neće biti uskraćeni za taj tajanstveni osjećaj koji te čitavog obuzme pri čitanju ove vrste knjiga, ove Rešićeve, napose i pogotovo.
Moramo uzeti u obzir činjenicu da se radi o romanu, i da se radi o baš dokumentarnom romanu koji „pokriva“ relativno dug vremenski period pun koječega i svačega povijesnog „kamenja“ (čitaj: ratova), a pisac sve nivelira na narativ prekrasne, a istinite životne priče dvoje ljudi, a i taj narativ je linearan, vodoravan, širok k`o ravnica majke Slavonije u kojoj se radnja romana i događa.
Pišući ovaj tekst, moje oduševljenje samim činom istine da nam se dogodilo što nam je Ivo Rešić „priredio“ i ta kakvoća toga djela, odvode me oobjektivnim najmanje dvjema spoznajama i činjenicama stvarnosti naše Županje.
Prvo i možda najvažnije – a prije tri četiri godine pisao sam o tome – kako u Županji već tridesetak godina nismo svjedočili – rekoh, čast iznimkama – nismo, dakle svjedočili iole ozbiljnijem štivu „domaćeg“ županjskog autora. Jer, ljudi moji u najžešćim danima komunizma i socijalizma „s ljudskim likom“ mi smo imali – ako ništa drugo – bijenalni „Županjski zbornik“ Matice hrvatske koji nije bio bogznašto, ali je bio i postojao; bili su ljudi kadri ga napraviti i objaviti, gdjegdje i „prkosno“ progurati i nacionalnu i Županjsku istinu u nekim, i o „nekim“ vremenima. – Nikada neću zaboraviti predavanja povijesti, profesora Ive Baotića o II. Svjetskom ratu: „ … a, naši Šokci u „Velikom kraju“ pripasali putnjičave kecelje, a na Zapadu damferica tuče … !“ – Opetovano ću se ispričati svima onima koji su u tih proteklih tridesetak godina ipak nešto napisali, objavili, ukoričili, a ja, obzirom da nisam tu – možda mi je izmaklo.
Druga stvar – vezana za prethodno – jest činjenica da je ne tako davno u prošlosti / povijesti Županje bilo puno toga po društvenom značenju stvari, događaja i društvenog života Županje što se može mjeriti naprimjer s poslijeratnim stanjima stvari u gospodarstvu, a da nama „đacima veseljacima“ i mlađariji nije nitko niti u školi niti bilo gdje ozbiljno govorio o tome jer bi to možda moglo biti „kontrarevolucionarno“ u odnosu na socijalističku stvarnost. Pa, iz romana Rešića Ive vidljivo je da je Županja gospodarski i svakako drugačije bila – povijesno razmjerno – razvijenija nego li je to, možda, čak i danas!!! – Da, da!!!- Možda malo pretjerujem, ali blizu sam istini, jer kada bi ondašnji gospodarski moćnici sjeli za stol „povijesti“ s današnjim „gazdama“ s druge strane stola – ne znam tko bi razmjernom težinom kako prošao ocjenjivanje društvene, gospodarske i kojekakve sve ne, moći, značaja i ukupne društvene vrijednote i objektivnog društvenog kalibra!?
Ili, svih tih – pogotovo zadnjih pedeset / šezdeset godina, odnosno u ono vrijeme koje ja pamtim, – ove županjske dvije teme: nogomet i tenis, samo publistički, ali, i nikako drugačije nego sporedno, sporadično, provinscijski hvalisavo i „blesavo“ su prezentirani /e teme u rubrikama zanimljivosti i „šprdnje“ (rekli bi Dalmoši). Da, da, slično kao i s Marijanom Matijevićem u rubrikama „pod razno“, – a prava istina je sasvim drugačija što se vidi sada kada se cjelovito „obradi“ to vrijeme, što je Ivo Rešić napravio.
Još dvije stvari: gospodine gradonačelniče jednu knjigu – da ne učinim to ja – pošaljite uglednoj i izvrsnoj gospođi profesorici Nives Opačić koja je skromno, tiho u društvu Marlene Lončarević tek prošetala Županjom prije koju godinu i taj svoj posjet ukoričila u svoju jednu knjigu; drugo: vi gospodo učitelji, nastavnici, profesori magistri i kako se sada već ne zovete u OBVEZATAN KURIKUL hrvatskog jezika, prirode i društva, povijesti i razredne nastave odnosno sata razrednika, – barem jednom tijekom osnovne škole i još jednom tijekom svake srednje škole obvežite svoje đake da ovu knjigu Ive Rešića podrobno pročitaju i u nastavnom satu prokomentiraju.
Dragi i poštovani gospodine Rešiću, sami ste sebi vrlo visoko postavili ljestvicu, ali ne odustajte od pisanja, pisanja i samo pisanja. Koji centimetar više ili manje od postavljene ljestvice – nije važno. – Županja je uistinu obogaćena Vašim djelom! – Šešir dolje – svaka vam čast!
