*** OVAJ TEKST „PISMA IZ SPLITA“ BIO JE ZGOTOVLJEN 20.02.2018. TE JE PO DOBRIM OBIČAJIMA PISANJA OSTAVLJEN DA „ODLEŽI PREKO NOĆI“ DA BI SLJEDEĆEG DANA BIO POSLAN NA OBJAVLJIVANJE. MEĐUTIM, ISTOGA DANA U POPODNEVNIM SATIMA OBJAVLJENA JE DŽENTLMENSKA OSTAVKA GOSPODINA RAMLJAKA, PA SAM TEKST „PISMA“ POVUKAO I ODUSTAO OD OBJAVLJIVANJA. – IPAK, NAKON EVO VEĆ DOSTA DANA – VIDIM DA TAJ TEKST ITEKAKO IMA SMISLA OBJAVITI I OVAKO, MAKAR „POSTHUMNO“, REKAO BIH.
Evo su prošle i mač(š)kare, i Vučić i koješta drugo, a završilo je s gore naslovljenim gospodinom Ramljakom u saborskom odboru – kako mu je već naziv – a, kojom prigodom je bilo nazočno još ohoho nepozvanih kibicera na otvorenim vratima i stojećih faca poredanih uzazid prostorije. Za stolom su sjedili (jedan) gospodin – gdin. Ramljak – i masa ostalih koje sam ja doživio baš kao TAMBURAŠE, jer, tamburali su svašta i koješta.
Prethodila je vika, galama, drž/nedaj, čudo neviđeno, lopovluk, korupcija, sukob interesa, nepotizam, ubit, pribit, osudit, zatvorit, – đavo crni da crniji ne može bit !!! – Dođi ti braco amo pa ćeš položit račune jer ćemo te mi razoružat, razgoliti, i raskrinkati !!!
Skupili se dežurni tamburaši: Bulj, Mulj, Pulj, Bauk, Pauk, Petrov, Maras, Pernar, Sinčić, Minčić, Grmoja, Drmoja i ostali tamburaši sveznadari i znalci opće prakse. Trljali su, brljali su i nijedno suvislo pitanje nisu postavili: Dr`ž nedaj, povuci potegni – i ostadoše – da prostite – posrani (!) – a`l nikom ništa jer nije im to prvi puta.
I, eto tako smo ovih dana odgledali i odslušali još jednu lakrdiju koja zrcali sve naše slabosti, gluposti, nedoraslosti za obavljanje javnih, općih, zajedničkih poslova, i sve naše jade da kao država pametno, razborito, odgovorno i razumno rješavamo svakodnevicu bremenitu općim i posebnim bunama i bujicama koje su nas zatekle u ovom civilizacijskom bunilu i našim lokalnim, nacionalnim budalaštinama kojih je napretek u svakodnevnim neskladima između interesa trbuha i dostojanstva glave, kako davno reče jedan pametni intelektualac, – Veselko Tenžera.
Ukratko, naime: jedan OGROMAN zajednčki problem, KOMPLEKSAN, dozlaboga STRUČNO KOMPLICIRAN, katastrofično prijeteći cijeloj državi, društvu, tisućama pojedinaca (radnika), svima skupa i zajedno, kao zajednici ljudi na nacionalnoj razini, – AGROKOR, dakako – bez obzira što je u osnovi privatni, – rješava se na moguće najbolji način po pravilima struke i države koja ovaj puta čini se da zna što joj je činiti, pa to i pokušava činiti, a, čini to s kompetentnim, ozbiljnim, stručnim, odgovornim čovjekom, jednim od rijetkih među nama koji bi to mogao uspješno dovesti do kraja iako se radi o „nemogućoj misiji“. – I, sad, na pô puta, vika i galama, a tek se počelo raspletati klupko, s Božjom pomoći neloše, kako se to u Dalmaciji kaže.
Naivno, ali i zločesto misleći kako je to jednostavan i banalan problem i „slučaj“, ovi tamburaši navalili s argumentima iz kafića, kavana, frizerskih salona i krajputaških gostionica …
Ma, pustite čovjeka da radi – jer, rekoh, radi se o gotovo „nemogućoj misiji“.
Dajmo dite materi, dok još ima materina mlika. Možda nam se i posreći, što ovakvi kakvi jesmo, nismo ni zaslužili.
*** BILO JE TO – DAKLE – 20.02.2018.
