Vrlo pretenciozan, da ne kažem bezobrazan i drzak naslov ovoga Pisma, – kažete vi poštovani čitatelji. – Jest. Tako je, – pa kažem: to je namjerno, da bih privukao vašu pozornost. A, o čemu se onda radi ? – Evo ovako, kako slijedi.
U mome dnevnom boravku na zidu iznad računala na kojemu pišem ove tekstove, – obješena – pored jedne originalne Zizine (ak.slikar Ivan Herman, op.a.) koloritne „fantazije“ – visi i primjereno uvećana reprodukcija crno-bijele grafike B. Štengla s motivom „kuće Nemec“ iliti „Karčine kuće“, tu u Županji, tamo na početku Velikog kraja, „pod Savom“, reklo bi se. Je li to rodna kuća akademika Krešimira Nemeca ne znam, ali s njim ima bliske veze. (Nisam htio provjeravati – a mogao sam – jer koja korist od toga.)
To je jedno. Drugo: kao đak županjske gimnazije nisam bio bogzna kakav čitatelj lektire, pa sam onda u kasnijim, odraslim godinama postao ljubitelj književnosti i svih oblika pisane riječi, a, onda sam – nakon tko zna koliko čitanja Travničke kronike – postao „fan“ nobelovca Ive Andrića, što sam i dandanas u ovim već poodmaklim životnim godinama.
Treće: akademik Nemec, nesporno, po rođenju ŽUPANJAC, ove je godine objavio knjigu „GOSPODAR PRIČE, Poetika Ive Andrića“, koja je u stvari svekolika monografija života, rada, stvaralaštva i svega ostalog vezanog za NOBELOVCA Andrića.
I, eto tako, tih nekoliko silnica isprovociralo je u meni (možda) neskromnu želju i namjeru da napišem ovo Pismo. (Ako sam u pretencioznosti pretjerao, molim, nemojte mi zamjeriti.)
Uhvatiti se ukuštac s tako velikim zadatkom kakav je sebi priuštio gospodin Nemec – bez obzira na sve njegove već dokazane i provjerene sposobnosti i kvalifikacije – takav zadatak, dakle, zaslužuje duboko i visoko poštovanje i priznanje, jer, – mogao je on (mudro?) ostati po strani i to prepustiti i nekome drugome profešuru, dokturu, komparatistu, lingvistu i optimistu koji bi se ponadao da to može dobro napraviti, ali ne tako dobro kako je to učinio prof. Nemec. Da to ne bi, taj netko drugi, tako dobro učinio, vidi se sada kada je GOSPODAR PRIČE postao stvarnost u obliku knjige u izdanju Školske knjige. Sada je, naime, bjelodano da je dr. Nemec jedan od najboljih – ako ne i najbolji – Andrićolog što su mnogi „na ovim prostorima“ do sada – iz raznoraznih razloga i povoda – pokušavali biti, ali nisu uspjeli tako dobro, tako temeljito, pouzdano, strudiozno, objektivno i realno, majstorski do najsitnijeg detalja satkano, – i posložiti u GOSPODARA PRIČE – rekao bih – remek djelo svekolike književne baštinske poetike uopće na ovim prostorima, a Hrvatske pogotovo i posebice.
Cijeli život!, rad! i stvaralačko književno djelo! nobelovca Ive (Ivana) Andrića, Nemec je rekonstruirao, analizirao, dokazima potkrijepio, stručno objasnio, bibliografski precizirao i znanstveno prezentirao tako savršeno da – opet, rekao bih – nitko se više ne treba baviti Andrićem. Sada je s Andrićem sve jasno. – Jer, – Andrić nije makar tko; Andrić nije kao većina ljudi-stvaralaca plošan, razgonetljiv pisac; Andrić nije čovjek s „linearnim“ životopisom … Pače, Ivo Andrić, nobelovac, bio je toliko velemajstoran u svom književnom djelu; bio je i kao čovjek, osoba i „ličnost“, toliko kontroverzan i u pojedinim životnim razdobljima prijeporan; od „golje“ i sirotinje do novčanim blagostanjem obasutog čovjeka; od gorljivog revolucionara do bolešljivog i krhkog tražitelja tuđe životne pomoći potrebit; bio je diplomat od karijere u tako drastično različitim povijesnim turbulentnim razdobljima i režimima, – ma koje bune i bunice nije (uspješno) prošao, i, ostao tako velik kako nobelovci u svojim stvaralačkim dosezima jesu.
ŽUPANJAC, akadenik Krešimir Nemec je generacijama stručne i svekolike čitateljske javnosti za danas i budućnost, kao na pladnju servirao, majstorski do najsitnijeg detalja secirano ime i osobu nobelovca Andrića !!!
Eto, imao sam neku potrebu napisati i ovo Pismo i podijeliti ga s vama dragi čitatelji NetŽupanjca. – Ugodno vam čitanje i Ive Andrića i Krešimira Nemeca.
