E, – tako. Sada kad smo se isčastili i iznerazumijvali možemo dalje. Vi ste mene – ja sam vas, isprovocirao i uzdrmao, a vi ste mene oneredili svojim komentarima. Postigao sam, dakle, ono što sam htio, pa hajdemo redom, bez dosljednog citiranja svega što je izrečeno i napisano, nego onako kako sam ja to zamislio i (o)smislio.
Najširi kontekst rasprave koju je izazvalo moje prethodno Pismo uključuje dva pojma a to su ŠTRAJK i DJECA, – pa hajd`mo ispočetka.
Pravni izvori koji reguliraju predmet našega sporenja su razno-razne deklaracije i konvencije Ujedinjenih naroda; zatim tzv.Pravna stečevina naše nove i drage (kako kome) domovine (s malim slovom“d“), i pravni propisi, pravila i regule naše prave Domovine Republike Hrvatske; Ustav RH; Zakon o radu; Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama s pripadajućim podzakonskim aktima; Kolektivni ugovori temeljni i granski za sve, i za pojedine djelatnosti; pravna praksa i tzv.; pomoćni izvori prava „presuđene“ stvari – „res judicata“, izd.itd. Ovome bi se mogli dodati i nekakvi pravni ili društveni običaji na koje se također možemo u širokim raspravama pozivati kao na neke društvene konvencije (dogovore) kojih bi se u spornim situacijama mogli prizivati. – Sve ovo dobro je znati i poznavati (barem u načelu) ako želimo da rasprava (sučeljavanje mišljenja) ne bude banalna, površna i nedajbože ljudski nekorektna, a čega u našem slučaju ne baš da i nema.
Možda nije zgorega kazati – onima koji to ne znaju – po struci i obrazovanju sam diplomirani pravnik. Danas sam „mladi „ penzić“, a radio sam dvadeset godina u gospodarstvu (pa znam i što su „obustave rada), i posljednjih dvadeset godina u tzv. društvenim djelatnostima (socijali) i to baš s djecom; bio sam obični zaposlenik ali i desetak godina ravnatelj (dakle, poslodavac), pa znam subordinaciju propisa i državnih akata (koeficjenti i dodaci na plaću) – i, eto, neka vas to sve uvjeri da prilično dobro poznajem najširi mogući kontekst problema koji se „izrodio“ iz mojega spornoga Pisma i moga stava u njemu.- Još nešto: uvjeravam vas da znam i prihvaćam svjetonazorske vrijednosti ljudi i uljuđenog društva kakvo želimo biti; poštujem dostojanstvo biljaka, životinja i ljudi; trudim se biti tolerantan, dobronamjeran i razuman sugovornik i subesjednik čak i s onima koji ne dijele moja mišljenja o koječemu, pa i o ovome o čemu se sporimo; dobronamjerno želim razvijati kulturu JAVNOG DIJALOGA; u pisanju tekstova unatoč činjenici da imamo čak SEDAM PRAVOPISA od kojih niti jedan nije društvenim dogovorom ili zakonom određen službenim, a ja se – zbog mojih „sedamdesetih“- služim u pisanju i govorenju Hrvatskim pravopisom S. Babića, B. Finke i M.Moguša iz 1971. godine. („Proljećara sam, naime“.)
Što je pisac htio reći !? – Što sam ja to htio naglasiti i posebno istaći baš onakvim Pismom koje je bilo baš onako sročeno !? – Htio sam – čovječe – naglasiti ZAŠTITU I DOBROBIT DJECE, vaše i moje, kao najranjivije društvene skupine, preko čijih se leđa u ovome slučaju) lome koplja i taštine, a u – DJECU – se svako malo zaklinjemo u općedruštvenim raspravama, komentarima, civilnim udrugama i društvima i svim mogućim aktivnostima u općedruštvanoj kaljuži koju sami sebi svako malo priređujemo.
K vragu i koeficijenti i „uvjeti rada“; k vragu i kolektivni ugovori; k vragu zavisni i nezavisni, reprezentativni i nereprezentativni sindikati i vlada, i ministri . . .
Svi mi kao ljudi imamo pravo biti ljuti, srdžbeni, prznice i harambaše, – ali dužnost nam je biti pametni i razboriti; razlikovati veće društvene vrijednosti od manjih osobnih; raditi u skladu sa zakletvama i prisegama koje smo izrekli na promocijama primajući diplome za humanistička zvanja u koja smo davno ili nedavno promovirani.
„La commedia e finita“!
U Splitu bi rekli: zdravi i veseli bili