Jedna latinska poslovica kaže: “Mors certa, hora incerta.”
To znači:“Smrt je sigurna, ali njen čas nije!“
Dakle:”Memento mori!” – Promisli da ćeš umrijeti!
Zašto sam se odlučio pisati o ovoj nimalo jednostavnoj temi? Premda sam odrastao „kraj oltara“ nikada nisam niti o raju niti o paklu čuo ovo, što sam poslije čuo studirajući teologiju. Ta je tema za župnike teška. Od nje se u propovijedima zazire. Možda je lako propovijedati o raju, ali o paklu onako kako bi se „trebalo“? A u biti je jednostavna. Dobro se sjećam definicije pakla jednoga moga profesora teologije, koji je rekao:“Pakao je stanje u kojem nemožeš ljubiti i biti ljubljen!“ Jednostavno, zar ne? To bi onda značilo, da čovjek i za vrijeme svoga života može biti i u raju i u paklu. Ali pogledajmo ovu temu malo opširnije.
No moram biti iskren. Ova mi je tema pala napamet, kad mi je neki dan urolog rekao da imam tumor na mjehuru. Nisam očajavao, nisam se ni uplašio, nego sam počeo trijezno razmišljati o mom kraju.
Što je smrt?
Budući da mi smrt nemožemo ukinuti, mi ju nekako potiskavamo, tabuizirano, a prije svega ju tajimo pred bolesnicima. Često se bolesnike – pa ako medicinski i nije indicirano – trpa u bolnice i ostavimo ih da tamo sami umru. Smrt je danas postala privatna stvar. Upravo tu se očituje čitava naša bezpomoćnost prema smrt. Tek se u novije vrijeme sve više govori o tome da upravo umirući trebaju kontak i zajedništvo – ne samoću. Zahtjeva se humano ophođenje s umirućima. Ali što se događa kad čovjek umre? Pred ovim pitanjem svi mi moramo priznati našu nelagodu i zbunjenost. Zadnji korak svatko mora učiniti sam. Kad prestane disanje, kad srce više ne kuca, kad mozak više ne radi – tek se tada smije izdati potvrda o smrti. Ali time o smrti nije još sve rečeno.
Zašto čovjek mora umrijeti?
Skloni smo reći: jer je organizam potrošen, jer je nestala snaga a time i vitalnost. Dakle smrt je nešto sasvim naravno. Ali to nije tako. Da li razmišljamo o tome da ovime nije pogođen duševno – duhovni razvoj čovjeka, da on nije potrošen? Ima tjelesno bolesnih i starih ljudi koji su duševno još mladi, koji se duševno nisu istrošili. Smrt nije samo kemijsko – fizikalni proces; čovjek umire drugačije nego biljka ili životinja.
U Svetom pismo se smrt često dovodi u vezu s grijehom, koji ljude prati od početka. „Zbog toga, što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt..“ kaže Sveto Pavao u poslanici Korinćanima 5,12. U vjeri gledamo Boga kao darovatelja života. U tom je smislu svaka smetnja odnosa prema Bogu smanjenje života i time ga gledamo kao nešto što donosi smrt. To ne mora značiti da bi čovjek i bez grijeha umro. Ali on tada smrt nebi doživljavao kao katastrofu, kao nekakav besmisleni lom. Smrt tada nebi bila kraj, nego preobrazba, punina i vrhunac. U Božjem nacrtu svijeta smrt je stvarno kao nekakav uljez, čovjekov neprijatelj ( 1 Kor 15,26). Njega nebi trebalo biti i on nebi smio stalno ostati. Zbog toga je naše gađenje prema njemu u redu. Smrt se suprotstavlja našoj želji za životom.
Smrt – vrata u život
Mnogi u smrti vide nekakav zid na kojem prestaje život i to jednom za svagda. Budućnost poslije smrti? Tu ne prestaju dvodumice. Mnogi govore o sumnji, da je nada poslije smrti glupost, kojom se obične ljude tješi, kako bi bar malo zaboravili njihov teški život na zemlji. Ukratko: Sa smrću je sve gotovo. Ali na vjeronauku smo čuli , da ima nešto što je jače od uništenja meterijalnoga života. Zbog toga puno ljudi imaju želju da poslije svoje smrti žive u svojoj djeci. Egipatski faraoni su si gradili piramide, kako ih ljudi nikada nebi zaboravili. Drugi pak čine velika djela ili ulaze u povijest, kako bi ostali u sjećanju ljudi. Ali sve je to samo sjena, jer u njoj čovjek više ne živi. Smrt u svakom slučaju nije ispunjenje ljudskih očekivanja. Rješenje je u životu, u životu poslije smrti, u spasenju.
Ali što kaže vjera o ljudskoj budućnosti? Isus je rekao:“Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje živjet će, iako je umro; i svaki koji živi i u mene vjeruje živjet će u vijeke!“ – čitamo u Ivanovom evanđelju 11,25 – usporedi s Lukom 23,43.
Iako i Pavao zna koko je smrt nemilosrdno zadrla u život, smrt za njega nije bolni oproštaj nego povratak „kući“:“Pritješnjem sam od ovoga dvoga: „Želja mi je otići i s Kristom biti, jer to je mnogo, mnogo bolje!“ kaže u poslanici Filipljanima. Za vjernike smrt nije ništa besmislenog, neporvatni kraj, nego novi početak. Kako se Isus vratio iz smrti, tako će mo i mi s njim dalje živjeti – njegovo je vjerovanje u poslanici Solunjanima 4,13-18.
Smrt kao posljednje djelo
Dječak ide prvi dan u školu i pregazi ga auto. U bolnici umre od teških povreda. Taj mladi ljudski život je prekinut – to je naš dojam – prije nego što je dospio do zrelosti i procvata. Taj nasilni kraj života ima u sebi nešto potresnoga. Ovime postaje jasnim da nas smrt neminovno ne pogađa kad smo pri svršetku života. Ali da li je kod smrti odraslog čovjeka drugačije? Što činimo s našim pitanjima i dvojbama? Da li smo ih doista razradili? Često i odrasli ljudi ocjenjuju svoj život. Često čovjeku treba oduzeti sve do čega drži, moraju pasti sve maske i sve uloge odigrane kako bi vidjeli što je u životu najvažnije. Ima puno knjiga o istinitim pričama ljudi koji su preživjeli kliničku smrt, u kojima govore što su doživjeli u trenutku smrti i poslije nje. Iz toga se vidi da je smrt drugačija, nego što ju doživljavaju ljudi oko čovjeka koji ju je kroz kliničku smrt doživio. Smrt nije nekakvo gašenje, nego umirući uočava u tim trenutcima daleko više oko sebe. Neki pak govore da su u trenutku „odlaska“ jako intenzivno pred očima imali svoj dotadašnji život. I to veoma jasno. Ova iskustva ne dokazuju ništa, ali ona začuđujuće odgovaraju razmišljanjima i uvjerenjima nekih teologa novijeg vremena. Smrt je sastavni dio našega života. Umiranje nije samo stvar trenutka nego je ona proces. I svatko, tko je u tom procesu, ima ono što drugi nemaju – jedinstveno iskustvo smrti.
Nebi li ovo moglo biti odlučujuće životno iskustvo? Smrt sobom donosti ono što još u nama nije sazrelo: svako dijete postaje odraslim i rješava se onoga nedorečenoga na sebi. I psihički bolestan čovjek koji cijeli svoj život nije bio „dovoljno“ razvijen, pa i nerođeno dijete – svi bi imali mogućnost da svoj život u trenutku smrti dovedu do potpune zrelosti. Tada smrt nebi bila nikakvo prokletstvo – kako na nju često gledamo – nego posljednje ljudsko djelo. Tek kada čovjek gleda preko granice i ima na oku čitav svoj život, uviđa smisao svoje sudbine i Boga kao središte svijeta.
Pa i onaj koji nikada nije imao nikakav odnos s Bogom, jer je odrastao u narazvijenim dijelovima svijeta, gdje su Boga predočavali kao nekakvog tiranina,ili je odgojen u ateističkom društvu ima mogućnost da u smrti osobno susretne Boga. Zašto zbog toga u tom trenutku čovjek ne bi mogao revidirati svoj dosadašnji odnos prema Bogu?
Ali bilo bi lakoumno cijeli svoj život ne voditi brigu o Bogu u nadi da će mo za to imati vremena u času smrti. Tko zna da li će mo tada imati dosta snage da negiramo čitavu svoju prošlost. I da se, mimo svojih običaja, nanovo orijentiramo. Ono što želimo biti u budućnosti – moramo početi u sadašnjosti. Posljednja ljudska odluka bi tada bila ili potvrda dosadašnjeg života, ili korektura, možda čak opoziv čitavoga života. A ta odluka je konačna i neopoziva, jer poslije nećemo imati drugačijih gledišta. Sve neznanje, sva kolebanja prestaju sa smrću. Poslije postoji samo konačnost. Drvo kako padne, tako ostane ležati. U prispodobi o bogatašu i siromašnom Lazaru ( u Lukinom Evanđelju 16,19-31) čitamo, da je smrt zapečatila ljudsku sudbinu za svagda. U Svetom pismo nigdje nećemo naći niti jedno mjesto u kojem bi se govorilo o nekavom „putovanju“ duša.
Da li će nam se suditi?
Nepravda nema zadnju riječ. Nema instancije koja čuva pravo. Prije svega Sveto pismo naglašava, da Bog čovjeka doista želi spasiti i nema nikakvog interesa da ga izvede na posljednji sud. (vidi Ivan 3,16 i dalje). Da li je čovjek dosegao svoj cilj ovisi o njemu samom. U trenutku smrti čovjek dolazi do obimnog samospoznanja bez ikakve varke. Svaka sitnica, pa i cjelina proizišla iz pojedinih odluka života, će se očitovati. Tu će čovjek vidjeti što je u životu napravio dobro, što loše. Time je ovaj sud, sud samome sebi.
Ali to je i sud Božji, ukoliko čovjek i Boga i Božji zahtjev jasnije vidi. Time je poruka o sudu poruka o jednakosti svih ljudi naspram Božje pravednosti. Ali ona je i poruka, koja svu ozbiljnosti i dramatiku unosi u naš život i time ga mijenja. Uostalom Biblija objašnjava da se na sud neće doći samo poslije smrti, nego već i sada, u životu (vidi Matej 12, 33-37; Luka 6,37). Praktički, osuda, koju čovjek u svom svakodnevnom životu sam sebi izriče, će se u vječnosti potvrditi. Sud Božji je samo potpis ispod čovječje savjesti.
Ima li čistilište?
„Svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će dan pokazati jer će se u ognju očitovati . I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj.“ (1 Korinćanima 3,13). Čistilište u narodnom govoru nije baš jasno, jer predodžba o ognju nije baš razumljiva.
Teologija ne poznaje riječ „čistilište“, nego govori o „purgatoriju“, što bi značilo prema latinskom Ignis purgatorius – „mjesto čišćenja“. Ovdje se ne govori o ognju. Pavao govori o čišćenju „kao ognjem“. On ovo želi razumjeti kao prispodobu. Mnogi od nas znaju kako je teško odreći se pušenja ili drugih ovisnosti. Pa i ako na uspije riješiti ih se, ostaje i dalje želja za njima. Psihoterapije govori o „neobuzdanoj prošlosti“.
Našem ljudskom bitku pripada i činjenica, da bolujemo od naših djela. To vrijedi i za naš odnos prema Bogu. Čovjek se nauči živjeti iz vjere, ali ta odluka ipak nije zahvatila čitavo ljudsko biće. Mi doduše nećemo ubijati i krasti, ali male laži ili pokoju uvrijeđujuću riječ ipak ne uzimamo ozbiljno. Vjera i ljubav ipak ostaje iza onoga što bi mi mogli biti. Ta nesavršenost nas ipak mora zaokupiti onda kad umremo i sretnemo se „ s Božjim pogledom“. Tada će mo kao u zrcalu vidjeti naše slabosti i manjkove – i to doživljavamo kao bolno očišćenje. Mi smo se doduše oprijedjelili za Boga, ali svo smeće našega života moramo počitstiti. Svojom ljubavlju Bog zadire u tkivo dobra i zla, i svu našu sebičnost pretvara u ljubav. Ovaj je postupak bolan, peče kao oganj. Ali time čovjek postaje onaj kakvoga Bog želi, on konačno dolazi k sebi. Samo tako će on biti sposoban za zajedništvo s Bogom, koje ga čeka. Tako svaki od nas smrću prolazi ovaj proces čišćenja.Ovaj bi proces mogli modernim jezikom nazvati kao „širenje savjesti“. Dakle čistilište nije mjesto nego postupak. On počima čim čovjek susreće Boga, a na to još uvijek nije sasvim spreman. U Knjizi otkrivenja 21, 27 čitamo:“Ali u nj neće unići ništa nečisto i nijedan tko čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života.“ Ovaj bi si postupak mogli zamisliti više kao intenzivnim, nego kao dugotrajnim. U svakom slučaju Biblija govori o oproštenju u ovom i u nadolazećem svijetu.
Možda nam je sad malo jasnije zašto mi katolici molimo za umrle i za mir njihovih duša. To je posebno očito na Dušni dan. Iza toga je misao o zajedništvu svih vjernika koji su međusobno povezani i jamče jedan za drugoga. Da je tako nešto moguće već je slutio i Juda Makabejac kad je bio uvjeren da se umrlima može pomoći molitvom i žrtvom:“ Zatim se pomoliše da bi se počinjeni grijeh sasvim oprostio. Plemeniti Juda opomenu vojnike da se čuvaju čisti od grijeha, jer sad vide što je zbog grijeha zadesilo one koji su pali. Nato se sabrao oko dvije tisuće drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh. Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu da im se oproste grijesi“ (2. Knjiga o Makabejcima 12, 42-46). Zbog toga je od početka kršćanstva bio običaj moliti se za mrtve o čemu svjedoče i mnogi natpisi u katakombama. Tertulijan (160 do 220 godine) izvješćuje, da se na godišnjicu smrti i kod svete mise moli za pokojnike.
Zbog toga je, do dana današenjeg, misa za pokojnike, rekvijem, vrhunac sjećanja na naše umrle, značajnije neko praćenje pokojnika u grob. Pri tome vjerske misli na uskrsnuće dominiraju nad žalošću, koja je povezna sa smrću voljene osobe. Kršćanski ukop je, iz misli o uskrsnuću, ispraćaj zajednice jednog svoga člana.
Bog – ljudska budućnost
Često se pitamo: gdje su naši pokojnici, gdje žive, kako? Na ovo možemo odmah odgovoriti: mi o tome jedva da nešto znamo. „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“, čitamo u 1. Pavlovoj poslanici Korinčanima, 2,9. Svreto pismo kaže da će mo živjeti. „No ako se propovijeda da je Kristo od mrtvih uskrsnuo, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je dosita propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša“, govori Pavao i istoj poslanici 15.12-14. Raj je biblijska šifra za samoga Boga. On je nebo, On je naša budućnost. Sve što u Bibliji nalazimo glede „kako“ i „biti s Bogom“ su samo opisivanja.
Biblija govori o „vječnom životu“, „miru bez boli“, o „svjetlu“ i „miru“ ili slikovito o „zajedništvu stola s Bogom“, „stanovima Božjim“ i.t.d. Sve su ovo pokušaji opisati ono što se zapravno nemože opisati.
U svakom životu ima trenutaka unutarnje sreće: doživljaji harmonije i skrovitosti, slobode i spoznaje, sigurnosti i snage, mira i i duboke radosti, ljubiti i biti ljubljen… To bi moglo biti naslućivanje onoga što zovemo „biti u raju“. Mračnost života se rasvjetljava i slutimo nešto od one tajne prema kojoj koračamo.
Jasno je: na pitanje „gdje se raj“ nitko ne može odgovoriti, jer raj nije mjesto nego stanje, jedan novi način života. Nije to nešto izvan našega svijeta, iznad oblaka i galaksija. Raj je dovršeni, spašeni svijet.
Kada Biblija koristi opise prostora, recimo kao „gore“ ili „u nebu“ onda ona time samo naglašava posebnost i uzvišenost Božju. To odgovara našem jeziku: sve „dobro dolazi odozgo“ (svjetlo, toplina, sunce). Kada smo bez problema uzdižemo se, jer nas teret pritište k zemlji. Od srama bi htjeli propast u zemlju. Zar onda nije jasno zašto Boga tražimo „gore“?
Često se čuju prigovori; kršćani očekuju raj u nebu jer su kapitulirali pred poteškoćama ovoga konkretnog svijeta. Možda bi se ovo moglo čak reći na jednog ili drugog kršćanina. Ali ovako držanje nije kršćansko. Pavao kaže:“… svatko će po svome trudu primiti plaću“ 1. Pavlova poslonica Korinćanima 3,8. Drugim riječima to znači: o našoj sudbini se odlučuje kroz ono što činimo dan za danom. Naš život za raj nije beznačajan. Sve ono što smo učinili dobroga diže se već prema nebu: to je već početak raja.
Sve to nije nikakva daleka budućnost. To „nebo“ je već počelo naglašava Biblija, kroz Krista gledamo Boga. Ivan u svom evađelju kaže:“… i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla.“ (12,45), i da će mo biti probuđeni na novi život u nebu- „Ali Bog, bogat mislosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom..“ kaže Pavao u poslanici Efežanima 2,4-7. Dakle ono najvažnije se već dogodilo. Raj, život s Bogom je već počeo, ali mi to sve nemožemo shvatiti i u tome uživati. Još moramo zreti i moramo se dokazati. Do naše smrti sve je još otvoreno, jer još možemo skrenuti s pravoga puta.
“Proklet za sva vremena”
Pričao mi je kolega, vjeroučitelj, kako je jednom pitao djecu na vjeronauku, kako si oni zamišljaju pakao. „To je velika crna rupa, tamna i puna pare. Tamo đavao čovjeka nemilosrdno muči i goni. Svud je samo vatra.“ – Dakle to bi mogli nazvati nekakvim kozmičkim koncentracijskim logorom. Drugi su pak mislili, da duše lete tamo amo i nikada ne nađu mira.“
Živimo u društvu učinka. Samo uspjeh vrijedi. Postavljeni cilj moramo doseći. Dali smo ikada osjetili strah da bi zakazali? Kako često ljudi osjećaju da su sami krivi za svoj promašeni život? I sada moraju snositi bolne konsekvencije.
Ali mogo gori je konačni nauspjeh, totalni promašaj naših životnih ciljeva i time povezana samoća i očaj. I to je pakao. Krist nekoliko puta navodi dva životna oblika nakon smrti: jedan radosti i ispunjenja i jedan praznine i očaja. (vidi Matej 5,29; 13,41, 25,35, Rim 2,6).
Ali čovjeka nitko ne baca u taj očaj, samo on sam se tamo može dovesti. To se događa onda, kada se u svom egoizmu zatvori i prema vlastitim fazonima i na vlastitu ruku hoće postati „blaženim“. On ne traži ništa drugo doli sebe i zato uistinu ostaje za svu vječnost sam. – i to je za njega pakao.
Ali čovjek nije usmjeren samo na svoje okruženje, nego prije svega na Boga. On tu kontradikciju osjeća kao prazninu, zasićenost, očaj, nedorečenost i rastrganost. Stoga Pavao misli da je takav čovjek već sada više mrtav nego živ. (vidi Poslanica Rimljanima 6,19). Kad umre, onda je doslovno umro drugi puta, a Sveto Pismo to stanje naziva „drugom smrti“ (Knjiga otkrivenja 20,14). I mi sam kažemo da, ako je jedan život nije uspio, da to nije nikakav život. „Oganj“ , koji gori u paklu, nije ništa drugo doli očaj pred potpunom besmislošću, prazninom i usamljenošću.
Kada čovjek ovakvo držanje radikalno zadrži o u smrti, onda se sam isključuje iz „spašenoga svijeta“. Dakle pakao nije ništa drugo doli posljedica neprihvaćanja Boga. To odbijanje postaje konačno i vječno. Biblija opisuje to „udaljenost od Boga“ kao bjeg iz kuće očeve (Luka 15,11-32), ili kao tamu. Irinej, crkveni otac kaže:“Tko bježi od svjetla, stanovati će u tami.“ I ovdje postaje jasnim, da Bog ne kaženjava ljude, nego se oni sami osuđuju.
Pogled u budućnost
Do sada smo razmišljali samo o sudbini pojedinoga čovjeka. Ali ne stoji čovjek sam na pozornici života, on je dio ovoga svijeta. Njega je sudbina povezana sa sudbinom čitavoga čovječanstva i uvrštena je u razvitak kozmosa. Ali kamo vodi taj razvitak? Što će mu biti kraj?
Ponovni Kristov dolazak
„Izdisat će ljudi oid straha i isčekivanja onoga što prijeti svijetu. Dosita, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane uzbivati, upravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.“ (Luka 21,26-28).
Sveto Pismo kaže da će Krist doći „na kraju vremena“. S tim dolaskom povezano je uskrsnuće mrtvih, sud svima ljudima, dovršetak asvijeta.
Uvijek je bilo ljudi – danas ih nalazimo u različitim sektama – koji su dovršetak svijeta već proricali sutra ili prekosustra. Ali sam Isus naglašava, da nitko nezna dana i časa (Matej 13,32) kada će se to dogoditi. I sami apostoli su prigušivali takva očekivanja i upozoravali pred takvim datumima (1Solunjanima 5,1).
Uskrsnuće mrtvih
(1. Pavlova poslanica Solunjanima)
„Tako i uskrsnuće mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se tijelo naravno uskršava tijelo duhovno.“ (1 Korinćanima, 15, 42-44).
Tijelo i duša pripadaju zajedno i samo zajedno čine čitavog čovjeka – osobu -. Da, i odnos prema našem životnom okruženju, prirodi, se ne može odvojiti od čovjeka.. Ali tijelo i to okruženje moraju biti kongruentni ukoliko čovjek doista želi i dalje živjeti.
Dakle neumrlost i uskrsnuće nije obećano duši bez njezina tijela, nego čitavom čovjerku. Tamo gdje Biblija govori o uskrsnuću mrtvih, uvijek se radi o ponovnoj uspostavi čitavog čovjeka.
Naravno da naše uskrslo tijelo ne mora imati sve on dijelovee, koje ima dok smo živi. Poznato je da se tvari, od kojih je sačinjeno naše tijelo, vremenom mijenjaju, zamijenjuju, pa ipak čovje ostaje čovjek. Mirno možemo zastupati mišljenje da je dovoljno, da se naše tijelo ponovno sjedini s materijom, kako bi bio isti čovjek. Ali to se nesmije razumjeti tako, da će mo dobiti idealno tijelo, koje bi pobijedilo na svakom izboru ljepote.
Ali ovdje se radi o jednom sasvim novom životnom obliku. To da će i tijelo biti spašeno govori samo o tome, da će ono egzistirati i poslije smrti. Ono više ne podliježe uobičajenim uvjetima meterije, nije ovisno o prostoru i vremenu. To nam žele reći i izvješća u Kristovom uskrsnuću (recimo Luka 24; Ivan 20). Isus se poslije uskrsnuća nije vratio u svoj zemaljski – biološki život, nego je došao u „preobraženi“ način života.
„Zamislimo si nerođeno dijete u majčinoj utrobi. Što bi ono moglo misliti? Reklo bi si: pa ovdje je sasvim lijepo. Toplo je, zaštičen sam, nahranjen – konačno ništa mi ne manjka. Ali unatoč toga imam osjećaj da to nije sve. Mora se samnom dogoditi nešto višega. Kad pogledam moje ruke: mogu ih pomicati, mogu i prste staviti u usta. Ali ipak to nije sve. Te moje ruke moraju imati nekakvu svrhu. I noge također – dobro, mogu ih pomicati, ali imam osjećaj da to nije ipak sve, da se mora dogoditi nešto višega. Mora se dogoditi nešto da se ispuni to što sam ja, da živim drugačije, da to sve imam smisla…
Zamislimo da netko kaže tom djetetu: Imaš ti pravo. Ti nećeš ostati u majčinoj utrobi. Doći ćeš ti u jedan drugačiji svijet. Tamo ćeš rukama moći hvatati, nogama hodati, vidjeti i čuti, susresti ćeš druge ljude, biti ćeš voljen i voljeti ćeš. Tek ćeš tada biti ono zašto si stvoreno.“ – piše Klemens Tilmann u „Uvodu u meditaciju“.
Prenesimo ovu prispodobu na naš život, na naša očekivanja koje imamo od života, i na to što kršćanska vjera kaže o budućem životu.
Ako će uskrsnuće mrtvih biti tek na „kraju vremena“, kako si onda možemo zamisliti naš život od trenutka smrti do tada? Mi to neznamo, ni Crkva o tome nije dala nikakve konkretne odgovore. Ali teolozi su naravno i o tome razmišljali. Jedni misle da će duša u tom „međuvremenu“ živjeti izvan tijela, jer još ne može doći do potpune sreće. Drugi pak misle da će uskrsnuće uslijediti odman nakon smrti, da čovjek smrću ulazi u tijelo uskrsnuća, ali da će se sve to dokončati na sudnji dan. Kada će sudbina pojedinca biti uvrštena u red cijeloga čovječanstva. Prema našem ljudskom shvaćanju se uskrsnuće odmah nakon smrti i uskrsnuće na sudnji dan, logički drugačije shvatiti. Mi između toga vidimo vremenski razmak. Ali vječnost nije nikakva bezkonačna vremenska linija, nego poptuna istovremenost, „trajanje bez vremena“. Ona nezna prije ili kasnije.
“Posljedni sud”
Upravo smo razmiš’ljali o konačnom sudu koji će se dogoditi nakon smrti svakoga čovjeka. Ali Sveto pismo još više naglašava opći sud nad čitavim čovječanstvom, koji će doči „na kraju vremena“ (na pr. Ivan 5,27-29). Kako se ovo dvoje može pomiriti? Nema proturiječja. Smrću je sud već počeo, koji će se dovršiti na krajnjem sudu čitavoga svijeta.
Dok se ovdje radi o pojedincu i o ocjeni njegovih dobrih i loših djela, na krajnjem sudu će se objaviti sudbina čitavoga svijeta. Svatko će vidjeti drugoga onakva kakav on jest, ne onakvog kako bi ovaj htio da ga gledamo. I posljedice naših djela za ljudsku povijest će doći na svjetlo dana.
„Kad Sin Čovječji (dakle Isus) dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.
Tada će kralj reći onima sebi zdesna:“Dođit blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; jer ižednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i podiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni…. A onima slijeva: Zaista kaćem vam, što god ne učinište jednomu od ovih najmanjih, ni meni niste učinili. (Matej25, 31-46).
Ovdje nemožemo nevidjeti opomenu koja je u ovome tekstu sadržana: kocke našega života još nisu pale. Još ima vremena! Ali važno je da odaberemo pravi put. A on je, prema ovim riječima u Matejevom evanđelju, jasan: biti će mo suđeni prema našem ophođenju s ljudima – jer tako se dolazi do Krista!
Novo nebo i nova zemlja
„I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema… Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče:“Evo, sve činim novo!“ Knjiga otkrivenja 21, 1-5.
Ova snažna vizija naš pogled upravlja prema svijetu na kraju njegovog razvitka.Pri tom postaje jasno, da je Bog konačno središte svega, smisao čitave ljudske povijesti, kraj svega što je stvoreno.
Isus govori o „ponovnom rađanju“, to znači o novom uređenju svega stvorenoga. Pavao kaže „Sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima“ (Rimljanima, 8, 23). Petar pak „Pa tko da vam naudi ako revnujete za dobro?“ (1.Petrova poslanica, 3,13).
Kraj svijeta je u predodžbama mnogih povezan s strašnom katastrofom. Doduše i Biblija nam nudi takve slike. Ali ona ne želi prorokovati našu budućnost nego slikovito prikazati: Novo se ne može usporediti sa starim! Kako će izgledati „kraj svijeta“ Biblija je otvorena. Da li će to biti smrt od atomske bombe, naravna smrt, smrt koja bi nastupila nakon što se ugasi sunce, smrt zmrzavanjem nakon propasti čitavog sunčevom sustava? Nitko ne zna dakle „ni dana ni časa“, a isto tako kako će se to dogoditi. A dogoditi će se!
I zato:“ “Poenam no sentio mortis. Poena fuit vita, requies mihi morte parata est.”
„Ne osjećam kaznu smrti. Kazna je bila život, smrt je donijela spasenje!“
VAŽNA NAPOMENA:
Ja sam teologiju studirao u Njemačkoj, ali od 1972. – 1976. godine. Stoga je ovo o čemu sam pisao teološko znanje iz vremena moga studija. Ja ne tvrdim da se i glede ovoga do sada u teologiji nije nešto promijenilo. Ali ovo što je važno, elementarno, vjerujem da je ostalo isto. Ovo pišem zbog hrvatskih teologa koji bi mi mogli možda štošta predbaciti. U svakom slučaju je njamačka teologija dalje od hrvatske. Sve se više katolička i evangelistička teologija s puno toga slažu, što nije bilo uvijek.
