– Zato, – okrenimo pilu naopako, pa da vidimo kako stvari stoje s običnim stvarima u životu:
Šešir moj!?
Ma, ljudi moji da je meni netko prije tridesetak ili čak prije desetak godina rekao kako će mi zimi biti hladno po glavi, ja bih mu odgovorio da nije normalan. Nikad ! ali baš nikad ! u vrijeme županjskih gimnazijskih dana, niti na minus deset, meni nije bilo hladno po glavi. Ni poslije, – sve do prije nekih tri/četiri/pet godina. Dođeš, u neko vrijeme u životu, naime, u situaciju/e da se jednostavno ne osjećaš uobičajeno, pa se pitaš u čemu je problem. Misliš i misliš, – kad tamo: čovječe, pa hladno mi je po glavi. I, eto ti problema koji se zove: pokrivalo za glavu ! Što i kako nositi na glavi za „zaštiti se od hladnoće“ kako to učeno danas formuliraju doktori i eksperti, stručnjaci i stručnjakinje, konzultanti i analitičari svega i svačega. Ne kaže se više „utopliti se ili dobro, toplo se obući“, nego „zaštiti se od hladnoće, jer, – sve je danas pusta nauka i znanost – i za sve u (svako)dnevnom životu moraš biti kompetentan i „izvrstan“, i svemu u životu treba studiozno pristupiti, pa za sve postoje ti stručnjaci i „stručnjakinje“. (Da. Stručnjakinje!? – Zbog potpune spolne i rodne jednakosti, sve imenice moraju imati i muški i ženski rod, jer, to je kao „in“.)
I, krenem ja u teoriju i praksu, odnosno smišljanje i isprobavanje raznoraznih pokrivala za glavu, pa si mislim, i nakon pustog razmišljanja zaključim da to i nije tek tako, bezveze !? Treba tu ispoštivati nekoliko kriterija, nekoliko pravila, običaja i regula, od onih praktičnih, svakodnevno-uporabnih, do estetskih po vlastitoj procjeni i ukusu ostalih članova obitelji, pa čak i do onih statusnih kriterija jer u ovim godinama ne možeš bilo što naćuliti na glavu.
Kapa „francuzica“, ne dolazi u obzir. Pletena skijaško-dječačka, ne dolazi u obzir. Kapa „šilterica“, ne! Šubara, nikako! „Lenjinka“, još manje! Neću valjda kao Slaven Letica po Zagrebu, ja u Splitu nositi onu rusko-sibirsku s poklopcima za uši – dakle, ne, ni to ! – I, tako, metodom eliminacije suzio se krug, pa je nekakav tip i oblik ŠEŠIRA ostao kao najprimjerenije rješenje za mene. – Ali, koji šešir!? Koje vrste, koje podvrste !? jer šešira ima i ovakvih i onakvih, velikih i malih; seljačkih (šokačkih); gospodskih (građanskih); tipa borsalino i kaubojskih, i kakvih sve ne. I svi ti oblici i tipovi šešira imaju i svoju povijest, i svoju simboliku, i svoju kontroverznost, pa i pravila za osobni odabir. Šešir kao i neki drugi odjevni predmeti, naime, ima i neko povratno psihološko djelovanje na onoga tko ga i kako ga nosi, čak do moguće identifikacije s nekim od poznatih „šeširdžija“.
I, onda, – kao u mnogočemu drugome kod starijih ljudi, – odoše misli u prošlost. Sjećam se, naime, onih vremena kada je pitanje pokrivala za glavu bilo i – nećete vjerovati – i, skoro ideološko pitanje. Seljački (seoski) šešir (onaj iz šokačke narodne nošnje) bio je znak zaostalosti pa i nazadnosti; onaj građanski (gradski), gospodski šešir (sa širokim obodom) bio je nepoželjan i gotovo kontrarevolucionaran za običnu raju, ali su ga ipak nosili neki ljudi, nekih profesija i zanimanja. – Sjećam se, naime, onih 60/70/80-tih godina, – rijetko tko od meni poznatih Županjaca nosio je pravi šokački šešir. Čak je i pravi Šokac Iva Magan prešao na onaj civilni šeširić. Građanski/gradski, pravi šešir, mislim da su nosili brijač Max i kolega mu, gospodin Macko, pa predsjednik općine F. Huber, pa gospodin Lešić, općinski činovnik iz one crvene (porušene) zgrade iza današnjeg autobusnog kolodvora, pa profesori I. Baotić i prof. Lukić; bankari Horvatović i Stipa Pinter, i veterinar Ričko; profesori Robotić i Gruber, i profesor Tkalac, pa i onaj čovjek, profesor likovnog odgoja u OŠ Moše Pijede (kako mu ono bijaše ime) – a u Koloniji, na Šećerani, šešir je – među rijetkima – nosio Vid Juratović. Kad bi ste toga čovjeka sreli uvečer pri onim neonskim uličnim svjetlima, u polumraku i polusjeni, kasno ujesen, oko ponoći, tamo na izlazu iz naselja Kolonije, u baloner-mantilu, sa sivim šeširom širokog oboda, onako visokog i samo malo pognutog, – činilo vam se da ste sreli Humprey Bogarta u Parizu ili Londonu. Malokome je pravi šešir stajao tako dobro kao što je to bio slučaj s tim čovjekom, običnim Šećerancem.
Krleža je, naročito na poznatim portretima, kao rođen sa šeširom, a imao je i epizode sa „francuzicom“ s kojom se doimao kao vodoinstalater. Ivo Andrić i Cesarić bili su pravi, pravcati – uvjetno kazano – šeširdžije. Tuđman i Pavletić, također, – ali najpravija faca sa šeširom ipak je bio, i dugo će ostati – Tin Ujević !!! U onom dugom, malo ofucanom zimskom kaputu, sa šeširom, sjedeći za gostioničkim stolom s onim tikvastim, litrenim bocunom za vino i vinskom staklo-debelom čašom, stojeći ili hodajući Zagrebom, – zaista je bio impresivna figura i još k tome s debelim književničkim pokrićem. Gorostas, bârd – što ćemo govoriti.
Ovaj tekst o šeširima bio bi, zapravo, sakat da ne spomenem još dvije face, dvije glave (po môm najosobnijem izboru) kojima je taj odjevni predmet gotovo zaštitni znak. Jedan je – stariji Županjci će se sjetiti – Zvonko, Zvonka Kamenski koji je nosio pravi kaubojski ! šešir, još i neku kožnu jaknu, i vičući, galameći, sam sa sobom, na nekom svom kaubojskom engleskom jeziku: „I gan you“, – glumio je svoje idole iz kaubojskih filmova. – Na neki način sličan njemu, s kaubojskim! šeširom po Splitu hoda umišljeni Šenoa današnjih dana – Ante Tomić, pisac, književnik, publicist, novinar, kolumnist, kroničar, kritičar i analitičar svega i svačega, – pljuvator i alergičar na sve što je danas u Hrvatskoj narodno i hrvatsko, a na čemu jako, jako dobro zarađuje i živi. Njemu je taj kaubojski šešir (u zimskoj i ljetnoj varijanti) zaštitni znak koji ga je doslovce zaštitio jedne zgode na splitskoj Pjaci.
Danas je, međutim, sa šeširima i to onim pravim šokačkim šeširima druga priča i druga stvar. Gotovo da i nema Županjca bilo kojih godina, bilo kojih zanimanja i profesija, koji drži do sebe, a, da barem za neke prilike godišnje ne koriste (nose) svoj pravi i to šokački šešir,- pa, kada ih nose, rekao bi čovjek da su se s tim svojim šeširom i rodili. Moji prijatelji, Stipa Šumanovac, slikar Kokanović, pa Marko Bačić, koji, kad ga nosi na ljetnim žetvenim svečanostima, rekao bi čovjek da se doista i rodio s njim – šeširom – iako mu je otac, rekli smo već, nosio onaj šeširić što nije ni gradski, ni prigradski nego neki tzv. civilni šešir(ić). Ista je situacija i s Martinom Vukovićem (Babogredac u Zagrebu), – predsjednik Šokadije, – kojemu taj pravi šokački šešir tako dobro stoji da bih ga obvezao da i u osobnoj iskaznici na fotografiji mora imati šokački šešir, i neka ga obavezno, svakodnevno nôsa po Prisavlju (HRT-u). – Zapravo, taj naš šokački šešir bih uveo kao obvezatan odjevni predmet za sve ljude koji se bave poljoprivrednom problematikom u Hrvatskoj i u EU, pa onda, valjda, ne bi pravili svinjarije koje se inače rade s poljoprivredom u Hrvatskoj.
Zapravo, priča o šeširima ne bi bila kompletna bez „analize“ rukovanja sa šeširom; gestama i uporabom šešira, recimo kod pozdravljanja, iskazivanja poštovanja, stavljanja na glavu i načina odlaganja na vješalicu u brijačnici ili kojoj drugoj garderobi; obvezi skidanja šešira s glave u zatvorenim prostorima, održavanju čistoće i higijene šešira kao odjevnog predmeta vodeći računa i o materijalu od kojega je napravljen jer bitan sastavni dio materijala od kojeg je šešir načinjen može biti i konjska dlaka; bitna je i važna je i vrpca kojom je obrubljen iznad oboda, ili nakit zataknut za tu vrpcu — ptičje pero kod lovačkog, ili grančica asparagusa na kirbajima, ili dukati kod našeg šokačkog šešira u svatovima. – Sve u svemu, dakle, šešir treba znati nositi. Kako, kada, kojom rukom ga podići s glave, ili samo rukom dotaknuti obod šešira kod nekih pozdravljanja, – i još puno toga što čini cijelu fenomenologiju šešira, ne samo, i ne nužno, samo kao odjevnog predmeta, – a to nije baš malo. Jel`da!?
I, na karaju, zaključimo ova (pri)sjećanja i razglabanja o šeširima sa ženskim šeširima, jer je šešir ili bilo koje drugo pokrivalo za glavu, vrlo važan i bitan odjevni čimbenik koji određuje i oslikava ukupnu osobnost žena, gospođa i dama koje ga koriste. – Nisam siguran, ali kao da mi se u sjećanju magli slika gospođe Jasne Herman, i cijenjene, uvažene, poštovane profesorice Danice Grubor, koje su povremeno koristile taj odjevni predmet. Davno, davno to je bila i profesorica Romić. (Tek toliko.) A što se mene tiče, mogu samo reći kako i pjesma kaže: šešir moj nakoso, nosio bih, al mi ne da moj poso !
(P.S. – Molim za ispriku zbog navođenja osobnih imena, i možebitnih „krivih“ sjećanja.)