Preambula:
Poštovani moji čitatelji, ovo je moje posljednje Pismo.
Jučer smo se igrali kauboja i indijanaca, –
mene su zarobili.
Sutra je – vješanje !
Dakle ovako: danas je osmi dan mjeseca studenoga dvije tisuće devetnaeste godine dvadesetprvoga stoljeća, i tridesetak godina od nove hrvatske države, – štoćereći demokratskog društva u kojemu živimo, – a, danas je DVADESETPRVI DAN ŠTRAJKA naših državnih prosvjetara (učitelja, nastavnika, profesora), kojima su se jučer u štrajku pridružili i njihove „kolege“ tzv. nenastavno osoblje – čistačice/spremačice i razno razni domari, kućni majstori, ključari, kotlovničari, ložači i drugi uhljebi koji su se kojekakvim trikovima ravnatelja pozapošljavali u osnovnim i srednjim školama.
Danas/sutra kada ovaj članak bude objavljen – simbolički rečeno – mene gibira metak u čelo od moje susjede, nastavnice engleskog jezika u OŠ Mejaši, jer ona će to pročitati – ako nikako drugačije – ja ću joj foto-preslik ovoga Pisma ubaciti u poštanski sandučić.
Ljudi moji je li to moguće !? – Je li to moguće da učitelji i nastavnici koji pored nas roditelja ključno utječu na odgoj i obrazovanje naše djece, – to rade: podkusurivanjem s našom djecom ucjenjuju kilavu državu za pâr postotaka većih plaća. Zaista, zaista to je izvan svake pameti: VIŠE OD DVADESET DANA NEMA NASTAVE U OSNOVNIM I SREDNJIM ŠKOLAMA JEDNE DRŽAVE – ZBOG ŠTRAJKA PREDAVAČA !!! – dok istovremeno domaći ljudi nenastavnog radnog statusa hametice „bježe“ u Njemačku u kojoj je to (štrajkanje učitelja i nastavnika) zakonom zabranjeno!
(Sada bi trebao slijediti pozamašan dio teksta objašnjenja, obrazloženja, komentiranja, argumentiranja, polemiziranja, i ostalog nadmudrivanja, – a, ja evo neću to raditi (možda nekom drugom zgodom ako budem izazvan), nego ću i ja štrajkati kontra štrajkaša i štrajkaša !