B.Maričić – Pisma iz Splita: POSEBNI LJUDI

            (posvećeno prof.dr. Tomislavu Bačiću)

          Ima nâs ljudi svake vrste i vele. Ima nas „taki; vaki; naki, onaki“ (kako to jedna tamburaška kaže)i; ima nas svakakvih i svakojakih; ima nas šašavih, blekastih, više ili manje pametnih, smotanih i smantanih, – ali – kada sve uzmeš uzduž i poprijeko – najviše nas je obična raja, što bi rekli Bosanci – prosječni ljudi s prosječnim životopisima (to se sada kaže C.V.-ima).

          Najveći dio nâs tzv. običnih ljudi uobičajeno i prosječno odradimo svoje profesije, odživimo svoje živote uključujući roditeljstva, prijateljstva, kolegijalnosti i sve ono što nas u tim našim životima prati.

          Ima, međutim, ljudi koji su u nečemu ili po mnogočemu na neki način drugačiji, pa i posebni. Zapravo, svaki čovjek i osoba i jeste bogomdan poseban, ali opet, ima onih koji su … da, baš, – posebni. Kada je ta posebnost pozitivna onda smo mi obični dužni na neki ili na svaki način to cijeniti i poštovati, a kada je ta posebnost nedajbože negativna, e, onda, bolje ne spominjati.

          I, u stvari, i među tim posebnim i velikim ljudima opet imaš i onih koji svako malo „iskoče iz paštete“, i ono: ja pa ja. A, s druge strane imaš one isto toliko – možda još i više – velike i posebne, ali samozatajne, nenametljive, tihe i dostojanstvene u toj svojoj veličini i posebnosti. – O onima prvima, „ja pa ja“ znamo sve, od njihovih svjetskih rezultata, ali i o njihovim najobičnijim privatnim, obiteljskim i svjetonazorskim osobinama i karakteristikama, – a, o ovima drugima znamo samo to po čemu su posebni i veliki u svojim strukama i profesijama.

          Nekidan sam se – moram priznati čak i malo iznenadio kada sam sasvim slučajno – u nekom davnom broju jednih novina, pročitao taj neki malo širi CiVi o jednom posebnom čovjeku, pa evo te „priče“i za vas koji ste ga poznavali kao i ja.

          Tu, kod nas u Županji bio je svojevremeno jedan takav – poseban – čovjek koji nije bio Županjac (po rođenju), ali veliki dio svoga života proveo je tu s nama, pa je onda otišao, ali je uvijek spominjao – i to na kakvim uglednim pa i svjetskim mjestima – kako je živio i radio u Županji, i to ne samo u Županji, nego, recimo i u Štitaru. Pa, kada je postigao i najvišu moguću stručnu i profesionalnu, gotovo svjetsku karijeru, uvijek i svugdje je spominjao i Županju pa i Štitar.

          Profesor, profesor-emeritus, doktor znanosti, biolog i botaničar svjetskog ugleda i autoriteta – Tomislav BAČIĆ !

Obzirom da sam već pisao o tome čovjeku, –   malo mi je neugodno (da ne budem dosadan i krivo shvaćen), – a bio je to onaj IN MEMORIAM profesoru Bačiću prije  nekoliko godina, – ja bih – ako mi dozvolite – još malo o tom čovjeku koji je živio tu s nama u Županji.

          O takvima, velikim ljudima – rekoh – ponekad se – o njihovim drugim ljudskim osobinama malo ili nimalo zna. – recimo ne zna se, ili se malo zna da je bio vjernik kršćanskog svjetonazora; da je „drugovao“ s uglednim svećenicima i teolozima u Osijeku; da je dosljedno, samozatajno, živio katolički ovozemaljski ljudski život. (Prema izvoru Glasa Koncila.)

          U svakodnevnom životu i življenju bio je izuzetno skroman čovjek; do besprikornosti pošten i nenametljiv; mnogi njegovi kolege znanstvenici, znali su – barem na neki način – i materijalizirati taj svoj uzvišeni status, ali profesor Bačić nije. Sjećam se, jedan splitski Slavonac – prof. Jemrić – rekao mi je kako je profesoru Bačiću dok je bio u Splitu na Pedagoškom / Filozofskom fakultetu savjetovao: „Tomislave, ti moraš otići iz Splita. Ovo nije podneblje za takve kao što si ti. Ovdje su ti ljudi grubi i nemilosrdni, a ti si pravi veliki  gospodin. Nikad ti ovdje neće dati npr. stan i bit ćeš podstanar zauvijek. Ti moraš otući u neku uljuđeniju sredinu.“ – Sjećam se i nekoliko mojih – iz studentskih dana –  slučajnih susreta s profesorom Bačićem u Splitu u kojima sam osjetio ono neko posebno poštovanje i dostojanstveno uvažavanje – a neš´ ti mene – koje ti može iskazati samo pravi gospodin, kakav je, eto, bio profesor Bačić

          Njegovi gimnazijski učenici Miro Maričić i dr.med. Josip Đurijanček  ugledni osječki kardiolog, pričali su mi o njihovim druženjima s profesorom Bačićem; o zajedničkim kavama u osječkim kavanama i kilometarskim šetnjama uz Dravu.

          Možda neobjektivno i pristrano, zbog čega molim biti ispričan, – radi svjetskog dosega rezultata rada i ugleda profesora Bačića, možda bi neki sokačić u Županji, pa ili i Štitaru, mogao biti počašćen njegovim imenom.