Ima ljudi, osoba, koji se dobro drže i nose s godinama ne samo fizički i izgledom i životnom kondicijom, nego i afirmativnim životnim svjetonazorom ne isključivo za sebe, nego i za sredinu u kojoj žive i rade. A kada se to – svjetonazor i pozitivna energija – poklope i usklade s društvenim okruženjem, – onda dobijete (kao u ovoj priči naprimjer) – dobijete dakle, čovjeka, osobu, i to ženu s njenim pripadajućim okruženjem – ženu koja se zove i preziva Marlena Lončarević a okruženje Veliki kraj, – a, da pri svemu tome ne morate paziti jeste li izostavili ono „profesorica“ i ono „galerija“ !
Ako zavirite i prelistate impressume ukupne društvene, kulturne, likovne i ine županjske baštine i događanja u posljednjih četrdesetak godina, vidjet ćete koliko puta ćete naići na ime Marlene Lončarević. – Vrlo, vrlo često i to na onim pravim mjestima Marlena je ostavila svoga traga prepoznatljivog po zajedničkom nazivniku njene osobnosti, a to je odmjerena drugačiost od uobičajenog, prosječnog, banalnog , s barem malim odmakom od svakodnevnog i svakidašnjeg, – sve na neki njen način samosvojnosti i originalnosti, ne odveć drastične, revoluicionarne ili otkačene, ali uvijek pozitivno pomaknute prema naprijed ispred te restriktivne i monotone uobičajenosti.
Sjećam se davnih dana kada je kao mlada gimnazijska profesorica predmeta njemačkog jezika i (povijesti) umjetnosti, u Županju i gimnaziju unijela duh i pojavnost mlade intelektualke, mlade obrazovane, emancipirane, suvremene žene i osobe u koju su bili gotovo doslovce zaljubljeni svi maturanti kojima je bila razrednica. Na neki način donijela je duh Zagreba u Županju; duh grada i građanske note življenja, i poimanja života, puno prije nego li će Županja uistinu dobiti obilježja, a o statusu grada da i ne govorimo.
Kada joj se rutiniralo i banaliziralo profesorovanje u gimnaziji, otišla je Marlena – gle tada čuda – u privredu, tamo u nekog „Đuru Đakovića“ koji će izrasti u tvornicu čudovišnih strojeva 21. stoljeća; a kada je nekreativnost tehničko-tehnoloških i komercijalno-poslovnih prijevoda s njemačkog na hrvatski jezik prešla granicu Marleninih stručnih i životnih izazova, – samouvjerena i sigurna u sebe i svoja znanja i sposobnosti, – otišla je Marlena u, doslovce, slobodne umjetnike umjetnosti i umjetnost slobodnog življenja od svoga rada i svojih sposobnosti. – Otvorila je ured sudskog tumača i prevoditelja, a usput ali ne uzgred, i galeriju Veliki kraj. Da ! galeriju u Županji!
Ono što nisu uspjeli niti negdašnja narodna sveučilišta, ni općinske i sizovske garniture i skupštine, – ostvarila je i otvorila je – Marlena Lončarević, osobno. Pravu galeriju na pravom mjestu: u Velikom kraju, odmah do prelijepe građevine, secesijski moćne i stabilne, upečatljive građevine na ćošku svih županjskih ćoškova županjske povijesti i sadašnjosti, u neposrednoj blizini zgrade/objekta bivšeg „hotela“ i davnašnjeg Weinbergerova svratišta i prenoćišta, a, kojega su županjski nedorasli gradski oci pretvorili u prodavaonicu WC papira, higijenskih uložaka, damskih sapuna i pudera, – načinivši teško popravljivu štetu dostojanstvu, ponosu i ugledu Županje kao grada, gradića, kotarskog i općinskog središta i sjedišta cijele jedne subregije koja je to dostojanstvo počela stjecati još u Vojnoj krajini (granici) izravnim carskim upravljanjem iz Beča. – Pih ! Fuj ! Ajme majko, – WC papir odmah preko puta gradskog poglavarstva ! – Tako je, valjda, (ne)moralo biti. (Bože, hoću li doživjeti da i toj gluposti jednom, konačno dođe kraj?).
Na imaginarnoj WEB stranici, ali i u stvarnoj postojanosti i pojavnosti GALERIJE VELIKI KRAJ, sve naprijed napisano se i vidi, pa pravi završetak ovoga teksta i nije potreban. Uostalom, pođite pa se i sami uvjerite.
