Ovih dana, tamo u Osijeku, opet tiho i samozatajno, u vječnost je otišao profesor, doktor znanosti, ugledni i poštovani, veliki i pravi čovjek, prof.dr.sc. Tomislav BAČIĆ.
Kako vjerno i danas, nakon toliko vremena žîve slike: svaki dan na biciklu tamo sa Mlake na Šećeranu u Koloniju; uvijek besprijekorno uredan – sive hlače, tamnomodra jaketa (sako), košulja i kravata; za zimskih dana u modrom kaputu; visok i elegantan; nikad smrknut, a uvijek ozbiljan; u svom svijetu svoje profesije i svoje znanosti; pred školskom pločom i pred svojim učenicima autoritativan i dostojanstven ! – prenosio je svoje znanje na svoje učenike. Koliko li je samo nas Županjaca naučio abecedi biologije i kemije! Koliko li smo puta u svojim kasnijim odraslim godinama na spomen „osmoze“ i „dezoksiribonukleinske kiseline“ pomislili baš na profesora Bačića ! – Ma, evo i danas mi je žao, i neugodno što sam jedne prigode iz nekog testa kemije dobio jedinicu i tom jedinicom razočarao njega, profesora Bačića, a ne sebe učenika III. razreda gimnazije.
Jedan ugledni Splićanin, akademik Dinko Kovačić, arhitekt, u jednom svom već antologijskom inervjuu rekao je: „Onaj najbolji dio nâs kao ljudi, raspoređen je u drugim ljudima!“ – Eto, to dosljedno vrijedi i za profesora Tomislava Bačića.
Prema izvoru Glasa Slavonije:
- član Akademije znanosti u New Yorku;
- počasni doktor Međunarodnog biografskog centra u Cambridgeu;
- uvršten među stotinu najboljih svjetskih znanstvenika u 2012. Godini;
- objavljeno više od 50 znanstvenih radova;
- citiran 125 puta u Current Contensue;
primio više od 250 potražnica znanstvenika iz cijelog svijeta za svojim znanstveno-stručnim radovima.
Da, da, taj čovjek je bio i moj učitelj, i moj profesor. Taj čovjek je živio tu, s nama u Županji. I taj čovjek zavrijeđuje sve počasti generacija nas Županjaca. Hvala, velika hvala, profesore Bačiću!