B.Maričić – Pisma iz Splita: Balada o (muškom) BICIKLU !?

         „Idi u vražju mater ti i tvoj bicikl! Požderi si ga!“ –  pjeva i poručuje svom prijatelju Peri legendarni i antologijski Zvonko Špišić  u jednoj od svojih šansona.

 Dakle idemo ovako: osnovna odrednica pojma bicikl jest da je to – prijevozno sredstvo. To je po definiciji genusproximus, a differencijaspecifica je/su dva kotača konstrukcijski postavljena jedan iz drugoga,  koje/a pokreće ljudska snaga (nogama, naravno). – Nema tu, dakle, puno filozofije ni mudrovanja. – Tako je to oduvijek bilo i činilo se da će tako biti zauvijek. – Ali jest vraga !? Došlo je novo vrijeme, nove tehnologije, tehnološka napredovanja, pa i nova poimanja svega i svačega, pa i famoznog prijevoznog sredstva – bicikla. Jer, – bicikl danas nije više samo i isključivo svrhovito prijevozno sredstvo, nego je postao (i) nešto, koješta drugo, te je njegova uporabna vrijednost otišla do neslućenih razmjera, pa kada se pogleda u cjelini fenomenologija bicikla i pojam bicikla, on (bicikl), danas, pokriva područja zdravstvene, okolišne, energetske, hobističke i svake druge, čak i pomodarske i trivijalne uporabnosti kako bi se s bicklom ili zbog njega, društveno, statusno  bilo „in“ štonose kaže. – I, tako bi smo sada mogli o biciklu do u nedogled: kako njegova uporaba djeluje na smanjenje stakleničkih plinova; kako njegova uporaba djeluje na mentalno i tjelesno zdravlje vozača; kako njegova uporaba smanjuje potrošnju fosilnih goriva; kako prometno usložnjava rizike cestovnog prometa; kako ih ima razno-raznih vrsta i podvrsta (standardnih, športskih, rekreacijskih, šminkerskih), itd. itd. – Ali, nećemo tako. – Pustimo to nekome drugome.

  Vratimo se mi u 60-te i 70-te godine – prošlog stoljeća, dakako – kada je bicikl u svom osnovnom pojmovnom značenju i temeljnoj uporabnoj vrijednosti počeo značajnije ulaziti u naše živote i naše obitelji.

         Tržište!? – Tadašnja tržišna ponuda bicikla? – Biciklistički – i standard i luksuz, toga vremena – bili su „Partizan“ iz Subotice, „Rog“ iz Ljubljane i „Pretis-Unis“ iz Sarajeva. Modeli, muški i ženski bez dodatne opreme, naravno!

         Hajd`mo ovu priču započeti ovako: Stanuješ u Zlatodolu, a radiš u kampanji u šećerani. Tih godina (uostalom kao ni danas) u Županji nema javnog prijevoza. Smjena traje osam sati a tebi samo za otići, pješice, treba cijeli sat hoda! – Rješenje? – Bicikl, naravno. Dalje: stanuješ  kod Remonta a iz Mlina gdje si kupio vreću mekinja od pedeset kilograma, moraš dovesti kući. Kako? Biciklom! Još: živiš u Bošnjacima, u Ćukevcunaprimjer, a ideš u gimnaziju na suprotnom kraju Županje. Kako? Biciklom! Živiš u Koloniji, a radiš na Mljekari!? Živiš u Županji, a ideš kod kuma na kirbaj u Štitar!? Ideš na pecanje na Bosut ili Vjerove. Ljeti ideš na kupanje na Poloje. Četvrtkom trebaš u Orašje na pijacu, – kako. Biciklom. Sa šećerane hoćeš na groblje, – kako. Biciklom!

         Djeca i bicikl!? Dječji bicikl!?- Ma hajte molim vas, kakav dječji bicikl. U to vrijeme, uopće, bicikl u obitelji/familiji, – to je bilo nešto. Dječjih bicikla, jednostavno nije bilo. U Koloniji, na Šećerani, sigurno. Djeca su po Koloniji vozila nekoliko ručno izrađenih romobila s kugličnim ležajevima umjesto kotača pa je svaka vožnja grmjela po cijelom naselju. – E, ali to ne znači da djeca nisu vozila bicikle. Jesu, jesu itekako. Kako je izgledala dječja škola vožnje bicikla? Evo ovako: najprije bi mališan – kad se već malo oslobodi – desnom nogom stao na lijevu pedalu i odgurnjivanjem lijevom nogom o tlo upravljao bi i vozio se „na jednoj nozi“, reklo bi se. Zatim  – kada se dobro savladala tehnika jedne noge – djeca bi se odvažila voziti načinom „ispodštange“: lijevom nogom na lijevu pedalu pa se desnom nogom  – unatrag iza lijeve noge – dvatri puta odgurneš, i onda, desnu nogu ispod štange provučeš i namjestiš na desnu pedalu i nastaviš vrtjeti obje pedale, – i tako pičiš kroz Koloniju od restorana do rampe na izlasku u Kolodvorsku. Gledano sa strane bicikl u tom položaju i u vožnji stoji i kreće se malo nagnut na desnu stranu, ali, što ima veze, ti se – mislim dijete – voziš k`o veliki! Sljedeći model/način dječje vožnje muškog bicikla bio je tzv. „preko štange“: lijevom nogom na lijevoj pedali, pa kada bi odgurnjivanjem postigao određeno ubrzanje, – jednostavno bi (ali spretno) desnu nogu prebacio preko štange i vrtnjom pedala na način „jahanja“ kako to rade u finišu biciklističkih utrka (bez sjedenja na sicu), – ti, dečkić, vozio bi kao veliki (samo bez sjedenja na sicu), a za malo odmaranja od vrtnje, guzicom bi postrance za trenutak sjeo, ustvari naslonio bi se na štangu da se odmoriš za sljedeću rundu vrtnje pedala. (Malo komplicirano za opisati ali vrlo jednostavno za vožnju, pogotovo kad se malo izvještiš, kako to samo djeca znaju.)

         Odrasli su startali – započinjali vožnju – muškog bicikla na dva osnovna načina. Jedan je bio da se lijevom nogom stane na lijevu pedalu, a desnom nogom odgurnjivanjem iza lijeve noge pomalo se zaputiš i onda jednostavno „zajašiš“ bicikl. Ovaj način započinjanja vožnje bio je veliki problem za ljude niskog rasta, ali vježbanje je izvještilo npr. i onoga Blaža koji je ručno postavljao čunjeve u kuglani u Koloniji, o čemu smo već jednom zgodom pisali. Drugi je način da odmah – dok još stojiš na mjestu – zajašiš bicikl (sjedneš na sic) i desnom nogom na desnu već podignutu pedalu pritiskom noge kreneš u vrtnju obiju pedala. To je u ustvari bio i jest normalan i uobičajen način početka vožnje i muškog i ženskog bicikla, nekada kao i danas.

         Ženski bicikli bili su vrlo rijetki. Jeli to zbog tadašnje neemancipiranosti žena ili zbog čega drugog, – vrag će ga znati, ali, tako je bilo. A, inače, ženski bicikli su bili ipak malo  – recimo to tako – ljepši od muških i često su imali jedan luksuzni detalj u opremi. Naime, zbog estetike, ali ne samo zbog nje, na zadnjem točku ženski bicikli su imali s obje strane točka, od blatobrana do centralne osovine, gusto, jednu do druge, neku mrežicu elastičnih okruglih trakica (često i u raznim bojama), valjda kao zaštitu da u vožnji vjetar ne zapetlja suknju vozačice u žbice bicikla pa da ne nastane belaj, a vrlo često su imali i lancobran koji je potpuno pokrivao prijenosni lanac.  Zapravo, ženski bicikli su bili po boji i nekim šarama malo nalickani, napickani, jer, ipak se radilo o damama, pa tu podvrstu ženskih bicikla treba, zapravo, zvati damski bicikli.– Kad već govorimo o ženskim biciklima treba reći i činjenicu da su žene – vozačice, dakle – bile rjeđe korisnice bicikla nego muškarci. To se pogotovo tada odnosilo na odrasle, ozbiljne žene/gospođe. Neke od tih odraslih žena, iz praktičnih ali i iz feminističkih pobuda, ipak su htjele savladati i tu životnu vještinu pa bi po Koloniji pokušavale naučiti vožnju bicikla. Instruktori su bili muževi koji bi posjeli gospoju na bicikl; sa strane bi ih drželi za upravljač i donji dio cica, te bi trčeći uz nju – gospođu, mislim – asistirali u tim probnim vožnjama. Gospođe bi se usrpile na biciklu, nekako traljavo bi vrtjele pedale i naglas bi vrištale: „ju, ju, nemoj me puštati ! nemoj me puštati!!! – Rezultati bi uglavnom bili polovični. Rijetko koja odrasla žena bi i uspjela savladati vožnju bicikla, ako to nije učinila još dok je bila dijete.

         Športski, trkaći bicikli su bili prava rijetkost i bili su nešto sasvim drugo. U Koloniji su ih imali Sergej Bjeloborodov i Cico, sin tete Zlate konobarice u restoranu koji zapravo nije ni živio tu, nego je samo povremeno dolazio u naselje. – Ti bicikli su bili čudo u odnosu na one „radničke“ i „narodne“ bicikle. Imali su vrlo, vrlo uske gume i one uvrnute upravljače (čisto hrvatski nazvani „guvernali“), i, bili su tzv. specijalke, štoćereći da su obje kočnice (i prednja i stražnja) bile ručne, pa su se pedale i u vožnji mogle okretati i unazad – zamislite! – Ah, – to je bio štos!!!

         Dakle – sve u svemu – bicikl je tada bio prava stvar. Vrlo vrijedno pomagalo u obitelji a u službenim stvarima kao prijevozno sredstvo bio je predviđen samo i isključivo za poštare. Nijedna druga profesija – mislim/nisam baš siguran – nije ga upotrebljavala u službene svrhe. Poštari Gabor, čika Marko i kasnije Pejo Vidić, s onim velikim poštarskim torbama suvereno su vladali cik-cak vožnjama po županjskim ulicama, i po Koloniji, od vrata do vrata raznoseći dopisnice, pisma, penzije i druga pismena. Usput rečeno mislim da su njima  bicikli bili i neophodna zaštita od dvorišnih kerova/pasa iza avlijskih kapija i taraba/plotova.

         I, onda, tamo negdje početkom ili polovinom 70-tih pojavila se NAKAZA OD BICIKLA -PONYBICIKL!!! – Ustvari to je bio ženski, gotovo dječji bicikl, s izrazito malim točkovima, a namijenjen odraslima. Ljudi moji na što je to tada sličilo. Ako ništa drugo, bilo je smiješno vidjeti odraslu osobu na tom bicikliću. I, gle čuda, vrlo brzo je postao popularan iako nije bio upotrebljiv kao pravi (muški) bicikl. Služio je samo za dokolicu, kratke relacije i „šminku“. Kada bih na tom pony biciklu vidio visoke ljude npr. braću Paviće(Miroslava i Zvonimira/Fiću), ili Matu Samardžiju, to je bilo za krepat od smijeha. – Ali, malo po malo i to se uobičajilo.

         E – međutim – sve je dobro dok je dobro.Tako i s biciklom. Dok je bickl bio nov i ispravan; dok su bile dobre (nove) gume; dok je pumpa bila pri ruci itd.itd., – ali kad padne lanac; kad se „probuši“ guma, – e, onda je trebalo biti pravi, pogotovo ako ti se to desi negdje daleko od kuće. Lako je bilo za lanac. Staneš i zamašćujući ruke vratiš ga na zupčanike i vozi dalje. Ali kad ti „pukne“ guma na pola puta od Gradišta do Županje ili kod bošnjačke stanice a ti ideš u Bošnjake … Krpanje gume na bicilku, dakle. To je bio mali pothvat koji je u idealnim uvjetima, kao po prospektu izgledao ovako: Okreneš bicikl „naglavačke“ tj. tako da kotači budu gore jer bicikl postaviš na tlo s jedne strane na upravljač a s druge strane na sic; iz one famozne tobice koja je visjela ispod sica izvadiš univerzalni mehničarski „polufrancuski“ ključ, komadić stare zračnice (fleku)i „gumelezu“, te malo brusnog papira (čitaj: šmirgl papira), i, to je već pola posla bilo gotovo. Idemo mi dalje: ako je prednji kotač, odnosno guma na prednjem kotaču,  to je relativno lako rješiv posao. Ali, ako je „pukla“ guma na zadnjem kotaču tada nastaje pravi mehaničarsko-vulkanizerski posao: najprije treba skinuti kotač, a to znači skinuti lancobran i lanac sa prednjeg i zadnjeg zupčanika; pa „polufrancuskim“ ključem odvrnuti dvije matice i kontra matice koje drže kotač centriranim na zadnjoj osovini. Nakon što se kotač skine treba „odvrnuti“ i izvaditi ventil. S nekvimpriručnim pomagalom treba skinuti vanjsku gumu i izvući zračnicu(čitaj: šlauf); zračnicu napumpati i dovitlavajući se na razne načine utvrditi gdje je zračnica probušena, odnosno gdje pušta zrak iz nje, a to se radi ili vizualnim, detaljnim pregledom cijele zračnice, ili popljuvavanjem sumnjivih mjesta na zračnici ne bi li se pokazao mjehurić zraka na rupici, ili, pak, potapanjem napumpane zračnice u kakvom vodom napunjenom amperu ili lavoru ako to radite kod kuće. – To je bila faza dijagnostike kvara u kojoj se moglo utvrditi i ono najgore moguće stanje kvara, a to je da je i vanjska guma, a ne samo zračnica,bitnije oštećena, pa je trebalo na/preko vanjske gume ugraditi BAJLAG!!!Da, tri uskličnika. BAJLAG!?O temi i pojmu bajlaga u stvarnom ali posebno u prenesenomznačenju od recimo medicine (stent ili baypas), prava (amandmani i izmjene i dopune zakona) do politike (tehnička vlada), – moglo bi se ispisati nekoliko stranica teksta koji ne bi spadao u pojmovnik balade što ovaj tekst hoće biti, pa o tome nećemo. – No, završimo i preskočimo fazu samog popravka, pa ukratko recimo da se ona fleka i šlauf namažu gumelezom, malo se pričeka, dobro pritisne i postupak rastavljanja pretvori u postupak sastavljanja – vraćanja pokrpane gume i kotača – obavi obrnutim redom od skidanja gume i kotača. Vrati se bicikl „na noge“, i, – piči dalje. Za vješte ljude, – čas posla, ali za one smotane: „problem do neba, – ajme majko!!! – Gotovo redovit lakši kvar na biciklu je bilo tzv. polagano „puštanje gume“ što je tražilo češće „dopumpavanje“ gume. Uzrok tome „puštanju gume“ bio je ventil na zračnici i kotaču. Tijekom vožnje ili dužeg stajanja bicikla „popustila“ bi guma pa je trebalo uzase imati pumpu, a koja je vraški smetala i bila nespretna za imat ju pri ruci. Nosači pumpe na biciklu bili su nepouzdani i nesigurni pa je pumpa često ispadala iz njih, te se lako bogla izgubiti. Zato su odrasli i odgovorni ljudi, pumpu nosili u kakvom „cekeru“ ili torbi. Sjećam se nekih ljudi, županjskih činovnika, učitelja, profesora ili drugih koji su u svojim torbama-aktovkama koje su visjele na upravljaču, uvijek nosili pumpu koja je zbog svoje polumetarske dužine barem malim dijelom virila iz te torbe.

Kako smo već rekli uporabna vrijednost (pogotovo) muškog bicikla tih godina bila je višestruka. Bio je multipraktik, reklo bi se danas. Sve te redovite uporabe i vožnje bicikla – u normalnim okolnostima – bile su standardizirane ali su dijelom zavisile od domišljatosti vozača. Ima, međutim, jedna karakteristična životna okolnost koja je bila „vrlo kompleksna“ sa stajališta uporabe bicikla. – Pred tadašnjim (polu)seoskim, ali i pred onim malo finijim ugostiteljskim objektima – birtijama, uvijek je bilo barem pet parkiranih bicikla. Neki su bili u onim stalcima za parkiranje, neki su bili prislonjeni uz kakvo stablo, a neki su bili samo povaljeni na tlo. Zavisilo je to od redoslijeda dolazaka u gostionicu ali i od psiho-fizičko-mentalnog stanja gotiju pri dolasku u gostionicu. Međutim, kada je trebalo nakon fajronta poći kući onda se „metodološki“ na razne načine  prilazilo uporabi vlastitog bicikla. Iako pripiti ili do kraja opijeni (alkoholizirani) gosti, rijetko bi pogreškom uzeli tuđi bicikl. To je prvi rezultat našeg istraživanja po sjećanju, doduše. Druga skupina „nafajtanih“ gostiju, malo problematično, ali ipak, nakon trenutak-dva ravnotežne koncentracije zajahali bi baš svoj bicikl i odvezli se u vozačku avanturu. -Treća skupina gostiju kojima su centri za ravnotežu stajanja ili hodanja još za šankom birtije bili bitno „oštećeni i umrtvljeni“, teturajući bi izašli iz birca, pronašli bi svoj bicikl i započela bi njihova patnja s „kroćenjem“ bicikla da ga barem gurajući pored sebe povezu kući. Sa strane gledano to je bila mala predstava borbe čovjeka i tehnološkog napretka. On, pijanac, ne može ni sebe kontrolirati a još gura bicikl koji ga ne sluša; on lijevo, a bicikl desno; on stane pa gleda bicikl i psuje ga ko živo čeljade jer se ne daju uskladiti; psuje bicikl kao ljutog neprijatelja; pas mater onoj budali koja je izmislila bicikl, itd.itd. A, šta ćeš – život je takav i inače.

         I da zaključimo: svojim odnosom prema održavanju, čuvanju, i uporabi bicikla, – čovjek je otkrivao svekolike svoje ljudske i karakterne osobine. Iz toga odnosa mogla se isčitati čovjekova pedantnost, savjesnost, urednost, ozbiljnost i mnoge druge karakteristične crte gazde, vozača bicikla.

A bicikl danas!?  To je već neka sasvim druga priča. Nađite sebe u svom odnosu prema svom biciklu, pa će te vidjeti da sam u pravu.