B.MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE;
MOJE CIPELE I JA – ODA RADOSTI MOJIM CIPELAMA !!!
Kako nastaju ovi tekstovi, odnosno kako odabirem teme o kojima ću pisati u ovim mojim mudrolijama ili „laprdanjima“ kao što to za druge, koji iznose svoja mišljenja s kojima se ne slažem, – znam posprdno kazati? – Vrlo lako i bez problema. Kvaka je u tome što volim pisati pa i pisati o svemu i svačemu. Svakodnevica mi omogućuje ogroman materijal iz kojega mogu izabrati od ozbiljnih tema do najobičnijih razmišljanja i o svemu i svačemu oko sebe, a evo ovaj puta, i na sebi. – To, zašto volim pisati ne mogu vam drugačije opisati do činjenice da naprosto želim vidjeti kako napisane izgledaju moje misli, sudovi i razmišljanja „bačeni na papir;“ pa još ponuđene nepoznatom krugu osoba koje bi to moglo zanimati (makar i u njihovoj dnevnoj dosadi kada šaraju-baraju po internetu).
Dokle ta banalnost tematskog pisanja može ići pokazao sam još dok sam vam pisao „Pisma iz Splita“ i napisao onaj tekst (esej) – „Šešir moj.“ – Slijedom jedne takve (pri)misli pade mi napamet da vam napišem tekst o – ni manje ni više, nego – o mojim cipelama! Mojim cipelama koje sam gotovo pola sedamdestdvogodišnjeg života najčešće, ili u mome slučaju, redovito nosio a da nije bilo uvijek slučajno da sam nosio baš takve kakve sam nosio. – Za ovu prigodu izabrao sam vrijeme u životu kada sam bio zaposlen i već formirana osoba, a u djetinjstvu i ranoj mladosti nosio sam kao i vi one i onakve cipele koje i kakve su nam roditelji kupovali u „Planici“ i „Borovu.“ – Onda je došlo vrijeme-doba, „doba da se (ljubav) život proba,“ – i, tada, dakle, u vrijeme zadnjih godina studija i kada sam se zaposlio mogao sam si priuštiti i nositi cipele koje sam baš ja odabrao po svojemu ukusu – po svome „šuštu i guštu,“ kako se to popularno u Splitu kaže. Osim toga to je već i vrijeme kakvog takvog životnog iskustva pa onda temeljem do tadašnjeg iskustva i sam shvatiš i uloviš sebe kako imaš i razloga da nosiš baš takve cipele kakve i nosiš jer si, dakle, iskustveno zaključio da su to one koje ti najbolje odgovaraju po svim kriterijima.
Ne mogu ne spomenuti jednu svoju osobnu naviku i pravilo koje sam, moguće, naslijedio od ćaće Šime, a to je stroga, stalna, gotovo zapovjedna obaveza da cipele uvijek moraju biti uredne, štoćereći čiste – očišćene s priborom za održavanje obuće – znači uklonjena sva nečistoća s njih, namazane kremom (pastom) za cipele, i – i, – naglancane, četkom za cipele, „naviksane“ do visokog sjaja. Ne morate mi vjerovati, ali stvarno je tako i bilo, a i sada je.
Sve ovo i još puno, puno toga upućuje na zaključak kako postoji cijela fenomenologija cipela kao odjevnog predmeta, obuće, koja ima svoju prošlost da ne kažem povijest, do čaralabarala „simptoma,“ da ne kažem karakteristika, osobitosti koje upućuju na životni karakter, osobnost onoga tko ih kakve nosi, sve do one legendarne uzrečice, rođene valjda u svekolikim vojskama, kako – „čizma glavu čuva!“ – Iako je tomu tako, ja ću pisati o svojim cipelama. Baš svojim. – I još o pjesmama u kojima se spominju cipele i obuća, – najdraža mi je ona: „… čizme moje škripuću, zamnom cure šapuću …“ – U ozbiljnoj literaturi, da ne kažem književnosti, meni je nekako ostalo u sjećanju onih nekoliko rečenica u „Skitnjama“ velikoga putopisca Matka Peića kada tamo negdje u okolici Đakova, valjda u Budrovcima na sprovodu, ukopu pokojnika na seoskom groblju, promatrač u skupini ljudi slušajući svećenikove riječi posljednjeg ovozemaljskog ispraćaja pokojnika, taj promatrač stisnut u skupini blizu groba, pred sobom „ … gleda u dlakave uši …“ nekog seljana, – pa spusti pogled na njegove cipele izlizanih potpetica; zatim „ … okreću leđa grobu: sagnuti, na ljepšim grobnicama vežu na cipelama crne i žute uzice …“
Prvotno bih vam htio ispričati priču o jednim cipelama koje sam – vjerovali ili ne – gotovo svakodnevno nosio gotovo sedam, osam godina zaredom. Ozbiljno. Sigurno sedam-osam godina. Doduše nosio sam ih samo na posao. – Zašto ? Pa zato što su mi „odgovarale“ oblikom, osobinama, a očito i kvalitetom materijala (prirodne kože) od koje su napravljene baš tako kako meni treba. – „Salamander“ cipele! Mislim da su bile austrijske proizvodnje i na njima se vidjelo i amaterskim okom da su besprijekorno šivane i kalupljene, – svih dijelova izvana i iznutra od najbolje moguće prirodne kože, crne boje. Samo na prednjem dijelu stopala bila je vrlo, vrlo tanka plastična „potplata“ koju sam jednom godišnje mijenjao kod postolara kao i donji dio na potpeticama od neke tvrde plastike. Uz moje tako revno održavanje ja sam doista eto skoro desetak godina nosio, rekoh, samo na posao ili slične prigode. te cipele koje sam platio pola svoje mjesečne plaće na tada popularne čekove moje banke. – Za te cipele dobio sam čak i dva respektabilna usmena priznanja od ljudi do kojih mi je – zbog općeljudskih vrlina – čak bilo i stalo. Prvo je bilo od nekog postolara Martinovića koji mi je održavao (mijenjao one potplate) a koji je prije otvaranja postolarske radnje godinama radio u tvornici cipela kao poslovođa u proizvodnji, i koji se zajedno samnom divio kvaliteti tih cipela. – Drugi čovjek je bio u firmi u kojoj sam radio, postariji „dobri čovjek“ barba Davor, službeni vozač osobnog automobila firme koji me svakodnevno odvozio na sudske rasprave ili pak, često na službene putove. Taj „dobri čovjek“ me jednog dana pitao – ali skanjujući se i ispričavajući se, gotovo stidljivo – da je li moguće da ja tolike godine nosim uvijek iste cipele i jesu li to doista iste ili kupujem samo takve. Snebivao se kada sam mu rekao da su to iste cipele. – Doduše nakon prvih tri četiri godine uvijek sam u izlozima tražio da kupim još jedan pâr, ali ništa, više nikada nisam našao baš takve. Čak sam boraveći često službeno u Zagrebu u Martićevoj ulici našao trgovinu „Salamander“ obućom, ali ni tu nikada nisam naletio na iste cipele.
Kada sam uvidio da Salamanderice više neću naći pomalo sam „njušio“ po prodavaonicama razno-razne tipove, modele i oblike cipela koje ću ubuduće nositi. – I, opet sam našao model cipela „za na posao“ i slične prigode te ih relativno brzo i nađoh. Osnovni kriterij je bio da su u potpunosti izrađene od kože i da nisu na prednjem dijelu ni okrugle ni „kockaste,“ niti nedajbože one zašiljene što su se nekada u narodu zvale „Šimike“ koje su se kod nas nosile šezdesetih godina, a koje sam u masovnoj nošnji zatekao u Litvi i Latviji dvijetisućitih godina, i kod nas, ponovno, čini mi se čak i posljednjih godina kod naših novopečenih mlađih „poslovnjaka“ i bedastih novih političkih zvijezda, – i u Saboru i u provinciji.
Eh, ta nova moja cipela – naravno – crne boje, sva izrađena od visokokvalitetne vrste kože i iznutra i izvana, mekana, lagana ugodna za nošenje, – dakle, te nove moje cipele koje su trebale nadomjestit Salamanderice, bile su – najbolje bi bilo kazati – klasične muške cipele, poluokruglog oblika, talijanske (mislim čak i isključivo, tradicionalne, gotovo evergreen) muške cipele, koje ću od tada pa sve do danas, gotovo trideset godina redovito kupovati i nositi, kupujući ih po dva para radi možebitne buduće nestašice, što se pokazalo nepotrebnim jer ih još i danas (isključivo Talijani) proizvode i prodaju. – Izuzetno laka, isključivo i samo od prave prirodne kože, pravo olakšanje nakon drugih cipela, pogotovo pomodnih tzv.“pačji kljun“ ili pak športskih modela i tenisica koje su pune plastike i sintetičkih materijala koje jedva čekaš – izuti se! – Ma, ljudi moji, to, te, talijanske cipele su za Nobelovu nagradu. Sašivene su i kalupljene tako majstorski od nekoliko talijanskih proizvođača. Vjerujem da ste ih sigurno vidjeli … ma, opet kažem, onako poluokrugle / polučetvrtaste s elegantnim „naborom,“ „prošitkom“ po gornjoj strani … ma, i drugi ih proizvođači rade (od kojekakvih umjetnih kôža), ali ne tako kao Talijani … pa to je zaista clasic, evergreen cipela, savršenstvo koje je uvijek bilo moderno i bit će za poslovne ljude, i ovakve izbirljivce, tvrdoglavce kao što sam i sâm. Da, i, imam još jedan pâr u kutiji neraspakirane koje sam ostavio za svaki slučaj … za „stare dane,“ kako se to obično kaže. – Ma, slušajte i ovo: mislim da ih je davno, davno nosio naš profesor
Bačić dok smo išli u gimnaziju, a mislim (to možda možete i provjeriti) da ih danas nosi onaj „nesrića“ Miroslav Škoro i kolega mu Zrinko Tutić, i to zato što dobro „pristaju“ i na traperice, pogotovo svjetlo-plave boje i crne jakete (sakoe) u kojima – ja mislim – njih dvojica i spavaju!!! – (Jesam ga, brate, zabrazdio, al´ nema veze!?)
Ne smijem nikako zaboraviti i epizodu s cipelama ručnoga rada iz majstorske radionice u Radićevoj ulici u Zagrebu. – E, i tu sam „našao“ odlične, fantastične cipele, dakle, ručnoga zanatskog rada, također s pravom, pravcatom prirodnom kožom izvana i iznutra, a s odmjereno podebljom potplatom od neke fine gume pjenastog oblika tako da su mi „sjele“ ono baš po ukusu ko´ budali šamar. Da, i tu sam u strahu da više neću naći one talijanske, kupio jedan pâr, također od najfinije kože koje sam nazvao „cipele za sprovode i svadbe.“ I još ih imam – skoro su nove. – Pošto sam one prve koje su bile smeđe boje već pomalo iznosio, zadužio sam sina kada je prije godinu-dvije išao u Zagreb da mi kupi još jedan pâr tih smeđih, ali … ali sin se vratio iz Zagreba s – iskreno govoreći – očekivanim odgovorom kako je radnja zatvorena! – Aj´ ća – globalizacija, recesija, procvat „schopping centri,“ i dalje već znate.
Hajde poštovani čitatelji još samo nekoliko crtica iz fenomenologije cipela. – Ovako, dakle, kad kažemo cipele podrazumijeva se da govorimo o pâru cipela, lijevoj i desnoj. Ideološki, znači drugarica lijeva cipela, i gospodin desna cipela pa kada ih oblačite (obuvate) objedinjujete dame i gospodu, drugove i drugarice! – Nakon dužeg hodanja (nošenja) istog pâra, kad malo bolje pogledate potpetice vidjet ćete da se neravnomjerno „troše,“ što znači da iz nekog razloga ne hodate ravnomjerno opterećujući lijevu i desnu cipelu (nogu). Ako više „trošite“ lijevu onda ste „ljevičar,“ a ako desnu onda ste „desničar,“ naravno, ne ideološki, ali ipak … ha, ha, ha! – Zatim, u opću povijest cipele su ušle po filmu „Cipelice na asfaltu“ još iz 1956. godine, a u glazbu su ušle preko Zlatana Stipišića Gibonnija s onim „kamenčićem u dnu cipele,“ pa pjesmi „Picaferaj“ Zdenka Runjića „…klapaju žute stare postole / ča su se nekad sjale na bal.“
Kroz cijelo to razdoblje, istovremeno sam u slobodno vrijeme „opet i uvijek“ nosio modre ili smeđe Timberlandice i patike / tenisice „Adidas,“ nekada davno plave (modre boje), jer su ih nosili samo rukometaši (bilo ih je teško nabaviti), iako, nikada nisam igrao ni tenis ni rukomet.
I, još zlatno pravilo nošenja cipela: nikada na duži put ne idite u novim cipelama koje tek prvi puta koristite, da ne kažem obuvate.
Aaaa … jesam ga ovaj puta „natrpao“ – oprostite na gnjavaži i
hvala što ste me još jednom (pro)čitali!
Zdravi i veseli bili.
