Ovoj Kozeriji u pravilu bi bolje u naslovu odgovarala riječ sjećanje/razglabanje nego lamentiranje, pa sam se ipak priklonio razglabanju jer se na taj način želim ograditi pa i odbiti možebitnu (ne)opravdanu primjedbu tipa „… što se sada javljaš, išao si u mirovinu i lezi tamo gdje te mirovina zatekla, i nemaš više pravo relevantno govoriti o onome što je u tvome životu bilo i što si radio pa je prošlo, a pogotovo ne o stvarima u struci iz koje si izašao odlaskom u mirovinu.“! – Razglabat ću, dakle, i nitko mi ništa ne može.
U Dalmaciji bi se u ovakvim slučajevima reklo: „Ma ne mogu mučat jer ću puknut` ka` cvrčak.“ – Dakle, dobronamjerno, a melankolično pa i polemično, ako baš hoćete, bih se usudio sjetiti svojih radnih (zaposleničkih) dana povodom medijski zvanično i javno, ali tiho provedene reforme sustava socijalne skrbi o kojoj se galamilo i „reklamiralo“ dok sam još bio u radnom odnosu, a sada, ove godine, nekako potiho se u sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj „ušuljalo“ nešto – promjena (!) – o kojima se barem dijelom nekada (dakle, dok sam ja još radio i bio zaposlen), govorilo kao o pojmu „reforme“ te osjetljive državne i društvene problematike.
Imam li pravo i ja o toj aktualnoj (a nekako tihoj temi i tematici sada) barem ukratko nešto kazati, hineći da objektivno, ne bih baš se trebao još i ja u te stvari petljati pa bih, ipak, zamolio i kolege koji još rade u toj djelatnosti da me razumiju i da mi daju za pravo štogod prozboriti o toj novoj reformi, ako ništa drugo, jer se tu (navodno) u toj današnjoj „reformi“ zapravo (ne)radi o nastavku onih reformi i promjena koje sam još i ja do prije odlaska u mirovinu (prije pet/šest) godina, – baš kao „reformu“ i sâm provodio i u njoj aktivno, vrlo aktivno sudjelovao; ovaj puta radi se o promjeni ali i „šminkanju“ cijelog ustroja sustava; valjda usuglašavanju s pravnom stečevinom naše nove domovine EU-a. (Skratit ću ja pa vam neće biti dosadno.)
Slušajući i gledajući sinoć Dnevnik HRTV-a kao da sam, doduše površno, „registrirao“ kako nema više Centara za socijalnu skrb nego da se sada nazivlju Zavodi za socijalnu skrb. – Ne dade mi vrag mira pa ni više ni manje, sjedoh jutros u auto i pravac na drugu stranu Splita, neposredno provjeriti natpisnu ploču bivšeg Centra za socijalnu skrb. – I, gle` , – stvarno nije više „Centar“ nego je sada „Zavod.“ – „Evo gaaa …!“- poviknuh u sebi: „Reforma je konačno provedena …!“
Nakon cijelih šezdeset godina kako smo imali Centre za socijalnu skrb; Centre za socijalni rad, – evo smo dobili „ZAVODE“ za socijalnu skrb! – Sada to, ovako, zvuči puno moćnije i autoritativnije od one blesave riječi „Centar“ koja se upotrebljava kada zakonodavac ne zna kako bi nazvao neku instituciju kao naprimjer Centar za vozila ili što slično. – Da ne mislim samo ja tako, nađoh i sjetih se da je i Stručni studij socijalnog rada u predzakonskoj javnoj raspravi upravo to naveo kao nepotrebnim, jer, ako ništa drugo, koliko će koštati par stotina preregistracija dosadašnjih „Centara“ u nove „Zavode.“
Ima tu još „bisera“ čisto nomotehničke naravi, a od „reformskih zahvata“ i promjena u sustavu socijalne skrbi „tresla se brda rodio se miš.“ – Možda je za napomenuti kako se konačno uvodi i famozna Akademija socijalne skrbi koja će sve u sustavu „akademski“ rješavati i regulirati.
Sve u svemu, – `ajde neka – nazdravlje!!!
Da ne bi bilo zabune, skromno ću ponoviti po tko zna koji puta što sam već izrekao u svojim „Pismima iz Splita,“ naime, tvrdnju kako Hrvatska ima bolji sustav socijalne skrbi (već i po starom zakonu) od mnogih tzv. razvijenih zemalja „Eunije“ što sam temeljito zborio i argumentirao nakon višekratnih takozvanih „studijskih putovanja po Londonu“ i još kojekuda gdje su nas vozali inozemni, razno-razni konzultanti, foliranti i zajebanti, da prostite na izrazu. – Tada je famozna ministrica „oficiruša“ Milanka Opačić, opeljušila valjani sustav ustanova socijalne skrbi famoznom „deinstitucionaliziranjem“ korisnika u podstanarske stanove po Zagrebu, Splitu i Osijeku u kojemu je vjerni (naivni) podupiratelj, ravnatelj jedne ustanove, završio na, ne Centru, nego Zavodu za zapošljavanje!!!
Pošto ovu temu zakonodavne prirode najšira publika za koju najčešće pišem, uopće ne zanima, – dosta! Basta. – Gotovo, nema više.
Zdravi i veseli bili.