Zamislite, poštovani čitatelji, koliko ulica ima u Parizu, Londonu, Berlinu, Zagrebu; pa onda zamislite koliko, i koji ljudi su se rodili na Trgu Charlesa de Gollea br.23., u Parzu ili u Londonu na adresi Williama Shekesperea br 8., ili u ulici Thomasa Manna br. 12 u Berlinu, ili, pak u Zagrebu u Ilici na kbr.1!? – Teško pitanje, i gotovo besmisleno! – A, znate li kada se zadnji Županjac/ka rodio/la u „Ciganskom kraju“ i/ili „Zlatodolu“ odnosno Gajevoj ulici u Županji na ne znam ti ja kojemu broju, zadnjih nekoliko godina; dalje: tko se prošle godine rodio na adresi naselje Šećerana 48, ili tako nešto. (To bi se relativno lako moglo utvrditi ali za ovu priču i jest i nije naročito bitno.)
Hoću pričati priču o ulicama u kojima smo se rodili, živjeli, obitavali – stanovali; pa ako baš hoćete i o onima kojima smo često/jako često prolazili i šetali se, recimo. – Ipak najbitnije su one ulice u kojima smo se rodili i u kojima smo stanovali. – jedan (?)-šnjak kao što sam ja mogao bi vam ispričati cijeli roman o ulicama u kojima sam živio, stanovao, obitavao i prebivao, i onoj u kojoj sam se rodio.
Jesmo li mi malo postariji Županjci sretni što nam je mjesto rođenja određeno i ulicom i Županjom kao mjestom rođenja, a ne kao danas ovim klinci … svi Županjci (ili gotovo svi) a rođeni u Vinkovcima ili Slavonskom Brodu! – A pravi su Županjci!? – Ma, daaaaj … nije to, to. Kako možeš biti Županjac a rođen si u Vinkovcima. – ´Ajde se ti brajo rodi u svojoj kući na Mlaki pa ćeš onda biti Županjac!!! – No, šalu na stranu, nekidan mi pade na pamet da mogu li nabrojiti sve ulice u kojima sam živio – jer, da sam rođen u Koloniji na Šećerani u gornjem, zapadnom stanu kućnoga broja 21 to je i po „google mapsu“ sasvim točno i nikako drugačije. To ne može nitko promijeniti!!! I dan-danas sam sretan i ponosan iako ne znam objektivnog razloga tome ponosu i sreći.
Vrtim se k`o mačak oko vruće kaše pa evo odmah što ja to ovom kozerijom smjeram kazati i reći.
Dakle, mome ponosu što sam rođen u Županji i to u Koloniji nema kraja! – Ali ima jedna začkoljica koja mi često padne na pamet. Naime, nije naša Kolonija baš tako malešna i urbanistički zbrkana i stihijski, nerazumno, da ne kažem „bespravno izgrađena“ da bi morala biti „nekidan“ legalizirana pa imamo kućne brojeve koji vjerojatno počinju od garsonjera pa sve tamo do bivše osnovne škole i gimnazije – koliko li je to kućnih brojeva!? – Dobro(!), razumijem sve one administrativne aparate (zakone) lokalne zajednice koje su se u prošlosti bavili ovom problematikom rasporeda, nazivlja i koje čega drugoga o čemu se po zakonu treba voditi računa kod urbanizacije i komunalnog uređenja nekog mjesta, zajednice ljudi koji žive na pojedinom geografskom lokalitetu, da ne kažem destinaciji.
Minimiziranjem i smanjivanjem urbanističkog prostora u Županji i Koloniji dođoh do moga mjesta rođenja! – A ulica(?) u kojoj sam rođen – bezimena, nema naziva, nikako se ne zove, ima samo kućni broj i banalnu odrednicu naselja Kolonije, Šećerane – iako ta Kolonija, Šećerana ima sva urbanistička obilježja koja su pretpostavka da bi mogla imati i (čak gradska) preciznija određenja građevinskih objekata koji ju čine naseljem, kvartom, mini-lokalitetom. – A, možda i jest bolje da je ovako jer zajedništvo stanovnika čini socijalno kompaktnijim i ljude stanare bliskijim i ljudskijim.
Da, ali ja sam ipak rođen u „glavnoj“ Šećeranskoj „ulici“ a ne tamo u onome drugom dijelu iza dvotračno „razdvojene“ prometnice koja Koloniju dijeli na sjeverni i južni dio naselja. Taj sjeverni dio, mi, djeca iz ovoga južnog dijela znali smo malo, ipak, dječji neukusno i neprimjereno zvati pa ću to prešutjeti.
Dakle glavna prometnica Kolonije, Šećerane smjerom sjever-jug; prva kuća i prvo dvorište do nje, „ulice“, šetnice, prometnice, avenije, „arterije“ života u naselju, i tako dalje, i tako dalje rekao bi moj susjed s četrnaestoga kata u stanu iznad mojega, gospodin Grgić, dakle.
E, a sada ćemo tu moju rodnu kućnu adresu ostaviti za kraj, finale ovoga teksta a mi idemo redoslijedom moga „lutanja ulicama“ sve do dana današnjega.
Kao dječarac se sjećam kako je dida Joso, ćaćin ćaća, uporno nametao temu u kućnim razgovorima kako je sve to lipo (misleći na stanovanje) ali „čovik triba u životu imati nešto svoje“ – misleći svoju kuću, jer da – „neće ovo i ovako s državom i društvom zavijeka biti!?“
I tako nakon mukotrpnog odricanja i uz pomoć kredita i kreditića, ali ipak s jednom radničkom plaćom plus „kampanjski“ rad majke Božice, – za 1. maja (ne 1. svibnja, nego baš „Prvoga maja“) 1962. postao sam stanovnik ulice Martina Iliševića – u sasvim jednom drugom i bitno drugačijem svijetu općenito, ali posebno drugim „katastrofalnim“ uvjetima stanovanja. – No, dobro – sada imamo svoju kuću na što su roditelji, a posebno djed Joso bili posebno ponosni. Ne, neću zaboraviti mnoge očeve i obiteljske prijatelje koji su maksimalno pomogli da se to ostvari. Neću nikoga izdvajati iako ima i onih koje bi trebalo naglasiti i istaći nego ću vam ispričati (ispisati) jednu obiteljsku zgodu prilikom preseljenja i prvih dana stanovanja u novoj vlastitoj kući. – Za ovjekovječiti te dane otac je pozvao „nekoga“ s foto-aparatom da se „slikamo“ za obiteljsku povijesnicu. Bila je nedjelja, krasan sunčani dan taman za obaviti slikavanje. Ja sam bio valjda peti / šesti razred osnovne škole a brat Miro sedmi ili osmi razred, i ranopubertetskim nabojem svoje naravi odbija i neće da se slika jer da je to glupo i/ili tako nešto. A svi u kući, majka, otac, ponosni djed Joso ja i on, brat, u besprijekorno ispeglanim košuljama kratkih rukava – izašli pred kuću za jednu varijantu motiva koji ćemo foto-ovjekovječiti; a onda reče taj „fotograf“ (uh, kako bih volio znati tko je to bio, možda Šapi Šandor ili Božo Šaravanja (!?) što je danas nemoguće doznati), – predloži on da se fotografiramo na način tako da majka i otac budu na jednom prozoru, brat i ja na prozoru druge sobe prema ulici a djed da sjedi pred kućom. – Međutim brat se odbije slikati jer da je to sve slikavanje glupo i on se neće tako slikati. Tada ga je mati pozvala u dvorište i – mislim zadnji puta u njegovom životu – opalila mu nekoliko šamarčina nakon čega su se vratili i „namjestili“ za tu fotografiju toga motiva koja je i danas negdje u „kutiji od cipela“ ili možda u kakvom obiteljskom albumu. Usput govoreći mome zadovoljstvu zbog bratovih batina cijeli dan nije bilo kraja. – Uglavnom, radi simbolike vjerno se sjećam kako smo poslije „predstave“ slikavanja, i brat i ja hitro preko bašče i preko pruge zbrisali u Koloniju jer smo nekoliko godina samo spavali u kući a dane provodili u naselju Šećerane. Možda je neprimjereno to reći i priznati – ali nakon toliko godina mislim da mogu uzeti toliko „drskosti“ i slobode – pa kazati kako je to možda i jedino gdje smo se brat i ja u dječaštvu i mladosti slagali – to preseljenje za nas dvojicu bilo je katastrofa. Hej, iz stana s kupatilom i WC-om u stanu i vodovodnim slavinama – zvali smo ih „pipe“ – doći u „poljski“ WC na kraju dvorišta i bunarskom vodom – godinama kasnije – osjećaj „ajme majko!!!“ – O ostalim mnogim okolnostima preseljenja mogao bih još dvadeset stranica, ali to možda nekom drugom prilikom i zgodom.
I, onda život ide dalje pa došla i prošla matura, i dođe vrijeme, dođe doba da se pravi život proba. – Upis na faks i … i, između ostaloga neke druge, neke nove ulice stanovanja, u drugim gradovima, – nema više Kolonije ni Šećerane.
Stjecajem okolnosti mojih intimnih životnih odluka i namjera, iz ovih ili onih razloga, odlučio sam upisati Pravo i to ne u Zagrebu kako „Bog zapovijeda“ nego čak u Splitu. Kako, zašto; zašto baš u Splitu, zašto ne u Zagrebu i puno toga „zašto“- jedna je sasvim druga i drugačija priča o kojoj ćemo možda nekom drugom zgodom.
Da. – Željeznički kolodvor Split me dočekao u svom (tada) uobičajenom „sjaju“ pri dolasku splitskog noćnog vlaka iz Beograda. Ljudi, naroda, „svijeta“ i svjetine na kolodvoru i ispred kolodvora kao da je kirbaj!!! – Bilo je to vrijeme vrhunca jedne splitske ilegalne djelatnosti koja se zove (još i danas) „cimmer frei“ (ovo „c“ je namjerno napisano). Babetine iz okolnih bliskih ulica kolodvoru, glasno izvikuju tu frazu, „parolno-reklamni uzvik“ nudeći sobe i noćenje obično na jedan-dva dana nikako duže vrijeme. Po unaprijed skovanom planu i nakani trebalo je odmah tražiti sobu za duži smještaj, po mogućnosti blizu faksa, ali nije bilo bitno. Oglasnik „Slobodne Dalmacije“ životno mi je odredio prvu novu ulicu stanovanja u (studentskom) životu: Istarska ulica krb.3, tek stotinjak metara od faksa Prava. Soba: nije prizemlje ali bogme nije ni prvi kat nego što se u Zagrebu kaže (a kod nas u Županji ne postoji) – suteren! Gazdarica prava maherica pokazuje sobu s bračnim krevetom i govori mjesečnu cijenu najma, a ja malo zbunjen, potpuno neiskusan za ovakav problem – pristajem. E, – ali će ona i drugoga podstanara koji će samnom spavati na tom bračnom krevetu, nastaviti tražiti oglasom. Dobro! Važi. Dogovoreno. – Ovdje vam je WC i kupatilo, još pâr naputaka i to je to. Dakle Istarska ulica br.3, Split. Već sutra-preksutra došla su dvojica mladića kao kandidati za moga cimera i gle´ čuda, onaj koji je najviše pregovarao (kasnije kolega Stevo Olujić) odustane a ovaj drugi visoki, pomalo smrknuti i šutljivi (Stipan Pokrajčić iz Duvna) kaže kako on pristaje i kako će on tu stanovati samnom (na bračnom krevetu). – Ajde neka, mislim si ja i kada su gazdarica i Stevo otišli, ponovno se ja i Stipan rukujemo i predstavljamo osnovnim crtama jer i on je upisao Pravo. Čini mi se starijim od mene a očito jest koliko-toliko. Površnim razgovorom o svemu i svačemu ispipavamo jedan od drugoga – u to vrijeme veoma važnu činjenicu – koje je tko vjere i nacionalnosti. I ja i on (mislim) osjetili smo olakšanje kada smo razjasnili tu temu. – Kako smo na ovu lokaciju (podstanarsku) došli u jesen i ostali cijelu zimu – nekako istovremeno i gazdarica nama, i mi gazdarici smo dali otkaz i odlučili otići jer „u Splitu ne treba zimi grijanje!“ pa smo mi cijelu zimu dočim bi ušli u sobu zavlačili smo se u krevet i tako marljivo učili „Rimsko pravo“, „Ustavno pravo“ i ostale kolegije; a kolega nam postfratarski brucoš kao i mi, (Jakov Bačić) preporučio nas je na novu podstanarsku adresu: Bijankinijeva 9, na Bačvicama kod neke obitelji podrijetlom iz njegovog kraja / zavičaja, drniškog, Miljevačkog platoa. – Elem, na toj adresi u toj ulici, moj cimer Stipan i ja ostali smo gotovo cijelu godinu i pol, ako ne i više. Opet nije bilo grijanja jer „u Dalmaciji zimi to ne treba“ pa smo cimer i ja opet, ali i sada, i opet, i ovdje u „bračnom krevetu“ obitelji Vatavuk, ostali dok, ponovno kolega, nesuđeni i nezaređeni fratar, kolega, sada već i odani prijatelj Jakov nije jednog dana došao s rješenjem studentskog podstanarstva sa centralnim grijanjem. – Sada smo u blagodati centralnog grijanja(!) koje su morali imati JNA-vojni stanovi; ovaj puta na desetom katu zgrade (zgradurine tipa popularno zvanog „ležećeg nebodera“, i još „Kineski zid II.“), kod ovaj puta gazde Milana Stefanovića zastavnika koji je odlaskom u mirovinu od države i vojske dobio ovaj uistinu luksuzni stan od preko stotinu kvadrata sa tri WC-a i kupatilom, tri balkona / lođe na sve strane svijeta, a u stanu on i gazdarica sa sinom srednjoškolcem. – Ala gušta stanovanja. Nije bilo tako daleko ni do faksa ni do studentskog restorana, u gradskom kvartu Poljud-Špinut, odmah do novog stadiona „Hajduka! – U jednoj sobi cimer Jakov i cimer Ivan Tabak, a u drugoj sobi cimer Stipan i ja. Da, Aljinovićeva ulica kbr. 10 – soba bolja nego mi kući u Iliševićevoj. Gazde smireni i tihi ne nametljivi, skoro „primitivni“ ljudi, osim što je gazda Milan znao „pobjeći“ u sobu kod Tabaka i Jakova jer bi cugnuo dvije tri dobre rakije loze sa Miljevaca. Tu nam je stvarno bilo idealno stanovanje odnosno studentsko podstanarastvo; bolje nego u studentskom domu samo skuplje, ali … ostali smo tu skoro do kraja studija. – Pošto se cimer Tabak oženio i diplomirao, a cimer Stipan i Jakov prije mene diplomirali, ja sam kao pod sretnom zvijezdom posredstvom jednog kolege pronašao svoju slijedeću ulicu. Rooseveltova br.70 u odličnom kvartu „Firulama“; starija ali gospodska samostojeća kuća Splićana „od kolina“, Dvornikovih. Danas – tada – gazda odvjetnik Grljušić sa suprugom Ilkom i njenom starom majkom. Kuća je bila povelika s dosta prostorija pa i po negdašnjim „pravilima gospoštine“ imala je i sobu/icu za kućnu pomoćnicu koja se nalazila odmah iza velikih glomaznih ulaznih vrata lijevo, a prije velikih unutrašnjih vrata u ostale prostorije. Jednokrevetna soba s krevetom, ormarom, noćnim ormarićem, pristojnim stolom i stolicom, prozorom zapadno orjentirana s masivnim „šalufnama“ odnosno „griljama“. Kao u priči! Doista ne može bolje. Tu sam završio svoje studentske dane i čak se vratio tu poslije odsluženja JNA i zaposlenja, sve do ženidbe!!!
Slijedili su bračni podstanarski dani u kvartu „Blatine“ najprije na broju 29 pa na kraju broj 4 što je bio i kraj mojih svekolikih podstanarskih putešestvija do nove, sada prave, današnje adrese Dobrilina 3 na trinaestom katu. Super kvart i super stan u splitskim ukupnim mogućnostima stanovanja. – Mašala, – rekli bi stari ljudi.
Zaključismo, dakle, moje dosadašnje sveukupno i svakojako lutanje ulicama moga života. – Nije malo jel´da!?
Al´ ne , – još nije kraj mojim lutanjima. – Ooooooo !, vraćamo se mi na početak jer nismo još jasno i nedvosmisleno rekli koja mi je od svih tih županjskih i splitskih ulica, – koja mi je najdraža i najbolja. Da, da, i najbolja jer ulice imaju svoje neke osebujnosti i karakteristike, kvalitete i nedostatke koje ih takvima, dobrim i/ili lošim čine njihovim stanovnicima i prolaznicima. – Ma, nema ni trunke dvojbe ili sumnje – najbolja i najljepša ulica u kojoj sam živio i stanovao jest moja KOLONIJA, ŠEĆERANA!!! – Pa, to nije ulica nego naselje … Jest „brus kume“. Jeste i cijelo naselje ali najljepši i najbolji dio toga naselja jest moja „ulica“, šetnica kroz naselje i to onaj dio od trgovine do rampe. – Objektivno: najmanje moguće prometovanja i dnevnih prolazaka automobila; slobodno „komotno“ pješačko korištenja; za ono doba najsuvremenija neonska ulična rasvjeta (kao danas LED); besprijekorno čista i uredna bez mogućnosti da negdje vidiš papirić ili opušak jer je svakodnevno čišćena (pometena) ranom zorom velikom metlom od šiblja kojom je djed iz obitelji Vašarhelji, najprije jednu stranu pa onda drugu svaki dan „prošao“ i pokupio eventualne otpatke u nekim masivnim ručnim kolicima; odmah u proljeće ona dva radnika (ne mogu im se sjetiti imena – ipak mislim da je jedan bio Šikanić?), onim velikim vrtnim ručnim škarama (kakve i danas možete kupiti u PEVECA ili BAUHAUSA), s tim škarama bi urednim „šišanjem“ živice između stabala bagrema i redova kuća gotovo šminkerski sredili masivnu živičanu ogradu; biciklisti su mogli bezbrižno biciklirati (sigurnije i bezbrižnije nego danas na Jarunu); djeca su mogla bez roditeljske brige igrati se škole na kredom iscrtanoj školi (osnovni alat ni9je bila olovka ni nalivpero nego – „pitač“!!!) na najkvalitetnijem asfaltu … Dakle, vidite to su argumenti da je to bila najbolja ulica. A da je bila najljepša pa o tome nema dvojbe: hoćete da vam opišem zimski ili ljetni ugođaj; proljetnu rapsodiju parkovnih biljnih različitosti ili zimsku noć s prvim snijegom i tek pokrivenim snježnim „šlingerajem“ na asfaltu, išaranim stopama u snijegu ljudi iz druge smjene tvornice koji su prošli kućama; u mozaiku svjetlosnih nijansi i sjena snježnih kristala na parkovnim klupama koje će do jutra biti poput kakvih parkovnih bijelih skulptura; ujutro još prije svitanja proći će ralica za razgrtanje snijega i sve će biti bijelo, bijelo, bijelo i snijegom okićena stabla i živica i voćke pred kućama i u vrtovima; djeca će se cijelo poslijepodne i još u zimsku noć sanjkama potezati od rampe do dućana; pa će se gurajući saonice – kada se malo zalete – potrbuške baciti se na svoje saonice; a najbolje saonice imali su braća Krpani i braća Vego pa će sutra tamo u kolodvorskoj vikati na seljačka zaprežna kola, također saonice, viknut će- pristojno zamoliti ili tajno skrivečke se vezati za konjsku zapregu: „Čiko, čiko, mogu li se malo zakvačiti za vaše saonice ?“ pa uživati u vuči svojih saonica sve tamo od rampe do ulaska u naselje ili čak do trafostanice; pa sutra na debelo zasnježen nasip; pa će odnekud iz snježne bjeline iskrsnut čika Husnija Mešanović jedini Šećeranac koji je imao skije i znao skijati; neki od šećeranskih mladića imali su klizaljke („slićuhe“) i to je bila prilika da ih po već zaleđenoj površini šetnice iskoriste za rijetke mogućnosti klizanja … pa će opet doći proljeće i obući ćemo kratke hlače s tregerima i opet će u školi, igranju, ali čak i dječjem poštivanju „kućnoga reda naselja“ da se poslijepodne ne igra nogomet u dvorištima a kamo li vozi romobil jer su romobili bili „hand made“ vrsnih majstora iz tvornice, ali s jedinim dostupnim točkovima, željeznim kugličnim ležajevima pa bi vožnjom proizvodili previše decibela za stanovnike, uglavnom radnike tvornice koji su imali „opće“ pravo na mir i tišinu od 15 do 17 sati poslijepodne.
Jesam ga „naložio“ ovaj puta, a nije mi prvotno bila ta namjera.
Zdravi mi i veseli bili.