Poštovani moji čitatelji hajd´mo stvarno, malo šale malo zbilje (ipak je ovo kozerija), – hajd´mo, rekoh malo „prošetati“ Prvomajskom ulicom u ona moja (naša) poodavna vremena.
Stvarno, – što je tada ta ulica, uličica od dvjestotinjak metara i tek dvadesetak, numera, kuća, i obitelji u tim kućama, – što je dakle, ona bila Koloniji?- Idemo probati jednom stranom, južnom od početka pa onda nazad sjevernom stranom ondašnjeg nogostupa, – sve gledano s pružnog cestovno-željezničkog prijelaza i ulaza u tu čarobnu – danas bi rekli – županjsku destinaciju! – „Ozbiljnost“ ovome tekstu dati će sociološki kontekst u kojemu se sve što je važno za tu ulicu, uličicu – tamo životno, svakodnevno, uobičajeno zbivalo i događalo, a nije se ništa ili gotovo ništa posebno niti zbivalo niti događalo jer se sve što je u vezi s njom i njenim stanovnicima zbivalo, zapravo u Koloniji ili negdje drugdje; ali sâm dnevni pa i noćni ambijent imao je neku svoju toplinu, ljudskost stanovnika od kojih nitko nije bio bogzna kakva faca nego obična râja, narod svît(!) što bi se reklo. Jel`da!!! – Metaforično gledano očima onoga vremena Prvomajska sigurno nije bila županjsko ni šećeransko Dedinje, niti županjski Tuškanac, a je li Koloniji bila Pešćenica(?) mislim da ipak nije ni to. (Ova tvrdnja je životno stopostotno provjerena. Vjerujte mi na riječ.) – Možda najsociološkije rečeno i dakle, znanstveno izvedeno – to je bilo Šećeransko predgrađe. Dá, predgrađe!? – Može, zašto ne!? Pa Kolonija: asfalt, višekatnost, neonska rasvjeta i podzemna oborinska kanalizacija, dvotračna ulazna cesta s jednim smjerom za ulaz a drugim za izlaz iz naselja, k`o u Zagrebu i Beču; čak s prometnim nezgodama tragičnih posljedica (pogibelj Šećeranca motociklista Mirka Ezgete) – protiv blatnjavog „kolovoza“, svakakvog i nikakvog nogostupa za pješake; kuće prizemnice i ulična „svjetlost crvenkasožute“ Matoševske boje možda tek na tri-četiri kuće, plus lavež domaćih pâsa koji se tada nisu zvali „kućni ljubimci“ nego jednostavno dvorišni psi – kerovi, nečistokrvni ćuke svih mogućih mješanaca!!!
Dakle, odmah uz onovremeno veliko prometno čvorište Kolodvorske ulice, željezničko-cestovnog prijelaza i gotovo „svečanog“ (za praznika okićenog slavolučnog) ulaska u Koloniju iliti prometnog križanja, raskršća, – bio je početak Prvomajske koja će nakon izlaska iz simboličnog socijalističkog „tunela“ postati i biti „krštena“ – ni manje ni više nego, nacionalno (!) uzvišeno(!): ulica „Ivana pl. Zajca“(o čemu ću vam ispričati negdje kasnije u tekstu jednu moju obiteljsku anegdotu).
Znači, pozorno i oprezno osvrčući se lijevo i desno pređeš preko kolosjeka i malo polako i oprezno se spustiš kao „nizbrdo,“ do nikada završene i sređene ćuprije preko pozamašnog kanala, – a svjetlost Kolonije ti ostane iza leđa pa je mračina da moraš dobro pogađati gdje je taj – budimo fini pa kažimo – pješački mostić preko pozamašnog kanala. – Idemo dalje: prva numera, kuća, s te desne strane bila je kuća nekog majstora krojača koji nije bio baš legalni obrtnik, ali krojio je (ne znam za koga) i od toga živio; ili je već bio u mirovini pa samo tako pomalo šio i krojio. Supruga mu je bila teta-Jela koja je poslije smrti supruga češće znala doći k mojima i pogotovo zimi zadržati se cijeli dan pa moj ćaća Šime kada bi došao s posla i zatekao tetu-Jelu znao joj se umiljato obratiti – „siromaška!“. A ona je zapravo kao što je Mia Oremović u najboljem filmu svih vremena „Tko pjeva zlo ne misli“ dolazila k sestri i obitelj Šafranek, – teta-Jela bi došla još prije podne da ne troši drva za grijanje kod svoje kuće a usput bi kada se već zatekla tu kod nas i ručala. Kuća im je bila prilično „uvučena“ u numeru pa je ispred bio lijepo uređeni cvijetnjak a ne vrt s povrćem.
Sljedeća, dakle druga kuća s te desne strane bila je skromna ali za to vrijeme uobičajena kuća sa za zabatom i jednim prozorom na front ulice. Nisam siguran ali ostalo mi je u nesigurnom sjećanju da je tu živjela obitelj Gagulić od kojih se sjećam samo dviju djevojaka; jedna je bila godinu ispred mene u osnovnoj školi.
Treća kuća, istoga tipa gradnje ali solidnije izvedbe bila je kuća obitelji Brnčić. Vlasnik je bio gospodin Brnčić (ne sjećam mu se imena), po zanimanju zidar, ali, kažem gospodin i u ono vrijeme, gospodin; zbog čega gospodin (?) – pa po tome što vjerno pamtim toga urednog čovjeka koji je nedjeljom, ljeti u hladovini pred kućom na nekoj maloj „šamlici“ sjedio i čitao beogradsku „Politiku“ tiskanu naravno na ćirilici, a sjetite se i sami, „Politiku“ nisu čitali „obični“ građani nego samo i isključivo intelektualci, što eto – školovani intelektualac – gospodin Brnčić nije bio a čitao je „Politiku“. Imali su sina starijeg od mene barem pet godina, vrlo urednog, ozbiljnog i malo „povučenog“ kojemu se ne sjećam imena.
Slijedila je kuća Pavlović koja još i danas „živi punim životom“ kao i onda. – Sjećam se gospođe Pavlović kako je često bila na prozoru njihove uredne i dobro građene kuće s velikim dvorištem. Sin im Željko, naočit mladić nekako brzo je postao uvaženi i ugledni automehaničar koji je ubrzo otišao „na rad“ u Njemačku. Govorilo se da tamo radi u tvornici „Mercedesa“ i da je i tamo postao ugledan radnik. Očito vrijedan i poduzetan, sjećam se da bi svake druge subote pred njihovom kućom osvanuo autobus kojim bi Željko dovozio gastarbajtere na vikende te se u nedjelju popodne vraćao u Njemačku „skupljajući“ klijentelu gastarbajtera na putu povratka na rad u München, Stuttgart ili kamo već. – I onda je došlo vrijeme kada se Željko kao super-majstor automehaničar vratio u Prvomajsku, otvorio auto-servis za Mercedese u čemu (zanatskom znanju) je odgojio i sina kojemu ne znam imena ali koji je vrlo uspješno, stručno, savjesno i uredno nastavio s „Mercedes-sevisom“ do današnjih dana. Željko (?) eno ga (!) – sretoh ga prošle jeseni u Županji – doslovce uživa svoje umirovljeničke dane, uvijek besprijekorno uredan, obučen, uglađen i raspoložen „na kavicama“ po županjskim „boljim“ i urednijim lokalima.
A sada slijedi kuća obitelji Šagolj. Gazdi se ne mogu sjetiti imena ali ga pamtim jer je po nekom svom ponašanju i nastupu prema ljudima bio na neki način poseban. Imao je dva sina od kojih je stariji bio Boso obični radnik u tvornici gdje li već, i u neko vrijeme kada je Boso imao možda i tridesetak godina „stari“ Šagolj je svim prolaznicima s oduševljenjem pričao kako njegov Boso „uči“ za traktora; i, tako i bi, – nakon nekoga vremena Boso je postao vozač traktora. – Obitelj Šagolj je s još jednom skupinom županjskih – vjerojatno i ne samo Županjskih obitelji – otišao u Australiju! – Ozbiljno govoreći, ti odlasci u Australiju za te – uglavnom siromaške obitelji – bili su veoma drastični životni potezi s osjećajima neizvjesnosti što ih tamo u tako dalekoj zemlji čeka. Pričalo se kako je „stari“ Šagolj na željezničkoj stanici u Županji htio „skočiti“ pred lokomotivu kada je vlak krenuo za Vinkovce. Sjećam se bilo je ljetno poslijepodne i posebno me dojmio odlazak tih meni poznatih obitelji. Hvala Bogu, mislim da je i sa Šagoljima u toj dalekoj zemlji u njihovim životima sve dobro prošlo.
E, sad, samo jednim telefonskim pozivom mogao bih „riješiti“ slučaj, ali neću, iz principa neću (!) jer pišem svoja, samo svoja sjećanja. – Kako se zvala obitelj u kući do Šagolja!? – Ne! Danima se već pokušavam sjetit ali ne ide. Vizualno u sjećanjima je lik gospođe iz te kuće, i mislim, da je kasnije netko od djece, momak iz te familije nekim nesretnim slučajem ostao teško tjelesno hendikepiran, čak u invalidskim kolicima!? – Žao mi je obitelji i životnog zla koje im se dogodilo.
Onda dođe obitelj Kegalj. Njihova kuća mislim da nije „izvorno“ njihova nego da su je od nekoga kupili. – Ivo Kegalj invalidan s vîdom, zaposlen u tvornici na telefonskoj centrali i dobar šahist šahovskog kluba „Radnički.“ – A onda, nakon nekog vremena k njima je doselio i Božo Kegalj koji je s „pristojnom“ plaćom na benzinskoj postaji INA-e na auto-putu, obnovio i dogradio kuću. Božo – temeljni, žestoki i životno zakleti navijač „Hajduka!“ – Osamdesetih godina poslovno sam surađivao s hajdukovom legendom Ivicom Hlevnjakom pa mi je svake Nove godine osigurao 5 kalendara „Hajduka“(to je bila teško dostupna roba!!!), a ja sam onda svih pet primjeraka slao žestokim hajdukovcima u Županju pa i Boži Kegalju iako nismo bili bogznakako bliski, a on mi je bio zahvalan pa bi me častio kada bih dolazio u Županju.
Poslije Kegalja slijedi kuća i obitelj Čehovski. Četvero-petero djece između kojih je i moj školski “drug“ iz OŠ „Borisa Kidriča“ s kojim ću u Splitu kasnijih godina ostvariti zanimljiv susret o čemu ću malo kasnije u tekstu. Najstarije dijete bila je kći Magda koja se udala za jednog Gradištanca, Stipu Radasa, općepoznato malo nagle naravi, koji je otišao na „privremeni rad u Njemačku“ pa kada bi dolazio na prigodne „urlaube“ znao je prirediti predstave za svoju obitelj i susjede u Iliševićevoj ulici, naravno kada bi malo „cugnuo“ ali inače jako, jako strog prema Magdi i djeci. – Sin iz obitelji Čehovski, Đuro koji je, mislim, završio neku srednju školu u Vinkovcima, – zamislite(!): iz Županje i Prvomajske ulice – sa suprugom Evom postao je svjetioničar na Palagruži. Hej (!); – na Palagruži, usred Jadranskog mora, bliže Italiji nego Hrvatskoj obali, a to nije u ono doba bilo baš uobičajeno i lako. Mislim da je svjetioničarsku karijeru i mirovinu ostvario u Korčuli. – A ono što rekoh da sam u Splitu sreo svoga školskog „druga“ Josipa Čehovskog, izgledalo je ovako: kao što je gotovo općepoznato onih davnih 60-tih, 70-tih itd. godina u Splitu, u samom centru grada bio je, uostalom kao i danas – „Narodni trg“ takozvana „Pjaca“ na kojoj se svaki dan sve što je značajno za Split događalo. Tako sam i ja kao student treće godine Prava jednog zimskog dana na „Pjaci“ stajao s poprilično brojnim društvom. Oko podne. Kad, iznenada k nama se zaputio dimnjačar, odžačar, u punoj dimnjačarskoj crnoj opravi, garav do neprepoznatljivosti i u rukama i po licu, s onim kolutom s čeličnom četkom … i, „Ej, komšija! Boro!“ – Jedva sam ga prepoznao. Rukovali smo se tako da je on meni ispružio samo svoj garavi mali prst desne ruke, a ja njemu cijelu otvorenu šaku bez obzira na čađu! – I, onda, ono … gdje si kako si … „Evo ja majstor ovdje u Splitu …“ – sav zadovoljan i nasmijan!!! – „Ća je život vengo fantažija!“
Slijedila je kuća obitelji Crljen. – Tamo je uvijek bilo veselo zbog mnogočlane obitelji u kojoj je bio i moj „školski“ – Zlatko Crljen. Cijelu osnovnu zajedno smo prošli. Znam, i dobro se sjećam jer sam to ljudski osjetio, kako i koliko mi je Zlatko bio privržen. Otac im je bio mlinar ili pekar u „Slavoniji“ ozbiljan i dobroćudan čovjek kojega se zbog noćnog rada i valjda dnevnog spavanja „vizualno“ baš dobro ne sjećam, samo mi se čini da je bio visok i krupan čovjek. – Moj školski „drugar“ Zlatko po toj „obiteljskoj liniji“ otišao je u ŠUP na zanat ili pekara ili mlinara ne sjećam se. Sjećam se i jedne male „neugodnosti“ vezane za tu obitelj: Imali su prilično velikog psa koji je po noći bio „slobodan“ po dvorištu pa kada bih se ja kasnije s večeri ili noću vraćao kući i zaboravljiv pa me dočeka „pozdrav“ njihovog psa, uvijek sam se prepadao i plašio jer je pas lavežom i neugodnim režanjem dolazio do ograde, tik do same staze (nogostupa) kojim bih prolazio. – Obitelj Crljen možda je pravi primjer životne odlučnosti za traženjem boljeg života odlaskom u Australiju. Za Zlatka znam da je proputovao Svijet i nostalgično s iskrenim osjećajem pripadnosti često je dolazio u Županju; čak me jedno ljeto „nespremnog“ posjetio u kući kada su mi već roditelji otišli na onaj svijet pa ga, njega i njegovu djecu, nisam mogao čestito počastiti i ugostiti jer sam i ja samo navratio iz Splita u Županju; bilo mi je jako žao jer su mi Crljeni bili nekako posebno drâga obitelj.
I, sada slijedi kraj te desne strane ulice. Kraj je činila obiteljska kuća uvučena u numeru od nogostupa, – kuća obitelji Vranić. Slabo se sjećam tih ljudi samo znam da se sin te obitelji radeći u Švicarskoj ili Njemačkoj „odužio“ i roditeljima, i Prvomajskoj pa i Županji na način da je „savršeno“ obnovio kuću i okoliš; svake godine za godišnji odmor dolazio je i sređivao kuću i dvorište.
A sada, za kraj te strane ulice – čudo; infrastrukturno komunalno čudo ne samo za Prvomajsku nego i za Koloniju „pa i šire.“ – Na samom ćošku s Iliševićevom ali ipak u Prvomajskoj: ARTEŠKI BUNAR!!! – U naravi ručna, zelena, od lijevanog željeza, javna, 24 sata dostupna i besplatna svim ljudima, ručna pumpa s pitkom vodom s dubine od kojih devedeset metara!!! – Uh kako je bila pitka, a kvalitetna, gotovo ljekovita (!) ta voda, s te pumpe – kao u onoj Bogdanovskoj napitnici „… od tog doba grah se kuva a šunka se boljem čuva!“– Da, da, dolazili su ljudi s posudama na biciklima i točili tu vodu za piće. Dugo godina je to radio i moj županjski insajder S.M. iz Kolodvorske ulice pa sam ga zajebavao da to mora platit nekoj, bilo kojoj obitelji iz Prvomajske.
Nastavak na sljedećoj stranici (stranicama) – idućeg broja! -Ha, ha …
Zdravi mi i veseli bili.
