Ma, volim vidit, čut i slušati mlade pametne ljude i gotovo. – Guštam ih slušati kako su rano u životu postigli neke akademske vrijednosti i kako ta znanja inkrporiraju u svoje osobne stavove te ih „plastično elokventno“ iznose u razno-raznim prigodama javnih nastupa. – Ali, jest vraga, nije to uvijek baš tako. Pa počnimo na tu temu ispočetka ovako kako slijedi.
Mi obični ljudi, raja rekli bi Bosanci, kada slušamo takozvane „velike“ i učene ljude, u slučajevima kada oni gov- ore o stvarima po kojima su „veliki“ i učeni, stvaramo o njima nekakve predodžbe i najčešće – pogotovo ako nisu baš „naše“ struke – steknemo, odnosno stvorimo neke vrlo „povoljne“, afirmativne dojmove i predodžbe kako su stvarno pametni i učeni pa mislimo da su oni takvi i u svojim gledištima na obične svakodnevne stvari koje čine i „obični,“ banalni, svakodnevni život, odnosno da su oni i u tim „običnim“ stvarima jednako „veliki“ i pametni ljudi i osobe, kao i u onome po čemu ih mi prepoznajemo „velikima“ i pametnima. – I tako to u našim percepcijama tih ljudi može trajati dugo, dugo, nekada i jako dugo, a nekada i kraće, sve do jedne prigode ili neke situacije s tom osobom u kojoj se uvjerimo pa i razočaramo – kako tako pametan čovjek može biti bedast u običnim životnim situacijama i pogledima na jednostavne stvari koje naše živote banalanim čine.
Ili, s druge strane, o nekim tim ljudima zaista imamo visoko, vrlo visoko mišljenje jer je to što su u svojim životima postigli baš takvo da naše oduševljenje i zaslužuju, – a onda, čak katkada i poslije njihova životnog skončavanja, saznamo slučajno ili pak namjerno „kopajući“ po njihovu cjelokupnom životu saznamo neke pojedinosti koje nas ili razočaraju ili postanu upitnim njihovi, recimo obiteljski, nešto intimniji, svakodnevniji sudovi o koječemu ili svačemu pa, kao da se malo trznemo i popravimo ili „iskrivimo“ ono naše prvotno stajalište o tim ljudima i njihovim, osobinama i sveljudskim veličinama koje smo mi „naivno“ i olako u svojim glavama čvrsto, nepokolebljivo tvrdili o njima!
I, sad, da ne kružim kao mačak oko vruće kaše, pokušat ću vam konkretno i jasno očitovati to što sam naumio. – Al` molim vas nemojte me krivo shvatiti i reći da mlatim praznu slamu, jer, stanite malo, promislite pa će te vidjeti da se i kod vas, katkada, dogode te moje dileme i trileme.
Aktualnosti oko nekih stvari to izričito pokazuju baš u ovakvim okolnostima koje su trenutno događaju u Splitu, kao uostalom sukcesivno i kod vas, ili kod sviju nas u prilikama i okolnostima nekih ili bilo kakvih i kojih – (političkih) izbora (!)
Evo recimo, kada ono bijahu izbori za Sabor Republike Hrvatske. (Dakle svima poznata stvar.) – Dvoje mladih intelektualaca, visokoobrazovanih, činilo se visoko umnih ljudi iz područja takozvanih društvenih, humanističkih znanosti koje smo višekratno i relativno dugotrajno mogli „pratiti“ u njihovim učenim izlaganjima o općim stvarima gdje bi intelektualno briljirali svojim stavovima o općedruštvenim stvarima, aktualnim manje ili više, – ali su svojim „stručnim“ stavovima briljirali pred svojim „protivnicima“ i pred nama običnim gledateljima i slušateljima – najčešće TV gledateljima, ali i u pisanim izlaganjima svojih stavova u kakvom intrvjuu po novinama / tiskovinama koje sve manje čitamo, pa se selimo po virtualnim fejsbucima ili twiterima koji su nepozvani došli u naše dnevne boravke narušavajući do tada više ili manje besprijekorne obiteljske životne navike.
I, tada, mi sami sebe pitamo kako to da taj i taj kojega smo toliko ozbiljno shvaćali da smo si utvarali i njihovu nepogriješivost i u običnim svakodnevnim stvarima i stajalištima, i o običnim ljudskim životnim potrebama i problemima, – kad tamo! – ćorak!!! – Njih dvoje – mislim na jedan ugledni i popularni bračni par visokih intelektualaca – u naprimjer saborskim raspravama i konferencijama za novinare, valjaju takve gluposti kakve obično svjedočimo u kafićima ili žene u frizerskim salonima. – E, tad se i mi „spustimo“ na zemlju u odnosu na prethodnu predodžbu o njima kao učenim i veleumnim ljudima jer „trljaju“ i brljaju, „tamburaju“ k`o moja pokojna komšinica, Bog joj dao pokoj vječni, da joj ne spominjem ime. – Pa se pitam: kako to? Je li moguće da sam bio naivan i nedorastao zaključivanju o vrlinama i manama ljudi? – Jednostavno sam nasjeo na aureolu znanstvenika koju su širili oko sebe nekim svojim – u ovom slučaju – mladenačkim a naročito pametnim ljudima u svome fahu, a ja pogrešno mislio da su takvi u svemu i svačemu u životu, pa i u običnim svakodnevnim stvarima o kojima oni laprdaju na tim press-konferencijama tamo po hodnicima Sabora.
`Ajde neka! – Ne dese se takve stvari . . . kako kaže ona pjesma !!!
Zdravi i veseli bili.