* OVU KOZERIJU POSVEĆUJEM GRADSKOM OGRANKU MATICE HRVATSKE – ŽUPANJA POVODOM 180-te OBLJETNICE OSNIVANJA MATICE HRVATSKE S POSEBNOM SJETOM I POSVETOM POKOJNIM ČLANOVIMA dr.sc. Ivanu (Draženu) Jeliću i novinaru Miri Maričiću
Već dugo, dugo, povremeno mi padne na pamet sadržaj i značenje naslovljenih dviju riječi odnosno pojmova za koje sam siguran da nisu sinonimi, iako olako misleći mogle bi i biti, – pa i provjereno, – i jesu i nisu !?
Što sad, kamo krenuti tražeći istinu !?
Predmjevajući da ću naći to što tražim u nekim meritornim izvorima, prihvatih se riječničkog abecedarnika, dakle, „Rječnika hrvatskog jezika“ Vladimira Anića i na stranicama 190. i 358.-oj – nije šija nego vrat ! – Dobro, nije baš tako, ali nešto slično jest. U opisu riječi „pisac“ i „književnik“ navodi se stvaranje književnih djela, samo što kod „pisca“ stoji još i da pišu publicistiku, scenarije ili što slično, a kod „književnika,“ osim „onoga koji piše i objavljuje književna djela,“ ipak je navedeno „sin.pisac, spisatelj.“ – Hm, nisam baš zadovoljan jer mi se to, ipak, čini nekom tautološkom zbrkom, a slutim da – i evo se pokazuje – da tu ima još nešto, neki vrag koji komplicira oba pojma i obje riječi. – Zato u „istraživanju“ – hajdmo dalje.
Sjetih se, odnosno čini mise da sam takvu dilemu / trilemu već jednom negdje vidio i čuo, zapravo o njoj čitao? – I, jest, dakako, i to kod moga omiljenoga i posebno uvažavanoga P. Pavličića. Da. Da. Pavličićeva kolumna „Knjiški moljac“ u „Vijencu“ Matice hrvatske u broju 316. bavi se upravo mojim problemom i to pod nazivom „PISCI I KNJIŽEVNICI.“ – Tu smo, dakle, rekoh sebi čitajući tekst kolumne, i odmah se razočarah jer ne nađoh one oštre razlike između ovih dviju riječi i pojmova, zato što je moj akademik u toj kolumni razglabao onodobnu sramotu od svađe i raskola Društva književnika Hrvatske na dvije udruge pa je na kraju došlo do odmetničkog osnivanja Društva pisaca Hrvatske. – U toj kolumni moga akademika razglaba se zapravo, – ukratko rečeno, o individualizmu i liberalizmu pisaca usuprot društvenoj odgovornosti književnika, pa ih on – Pavao Pavličić – poučava da se obadva društva (udruge) preimenuju u „Društvo književnih pisaca“ i „Društvo književnika koji pišu.“ – Ha! Ha! Ha!
Eto tako sam ja ostao „kratkih rukava,“ a to što dvojbu ne riješih, kao da ostade moja sramota jer u toj zbrci raznih objašnjenja – ostao sam tamo gdje sam i bio u naslovu ovoga teksta!!!
Još nešto za kraj: od vajkada za mene je Krleža bio najbolji književnik, a Andrić najbolji pisac koji je, do duše, dobio Nobelovu nagradu za književnost!!! – Pa ti budi pametan!?