Bijaše to, dakle, davno, davno – prije desetak godina – kada sam pišući jedno od „Pisama iz Splita“ u In memoriam-u poštovanom profesoru Tomislavu Bačiću, nažalost eto prigodno, citirao jednog uglednog Splićanina, akademika, arhitekta, poštovanog, također sveučilišnog profesora Dinka Kovačića koji je u jednom radijskom, već antologijskom intervjuu novinaru Rodoljubu Joviću s Radio-Splita doslovce rekao: „Onaj najbolji dio nâs kao ljudi, raspoređen je u drugim ljudima!“ – Da. Kažimo, i uistinu, ima nâs đaka, bivših đaka i studenata na tisuće koji u sebi nosimo one ljudske, stručne i profesionalne vrijednosti koje je u nas nekada davno, davno „ugradio,“ recimo dostojanstveni čovjek, i profesor svjetskog ugleda, botaničar, Tomislav BAČIĆ, baš, na primjer !
Ovaj puta, međutim, tu maksimu, tu genijalnu misao i rečenicu, ponavljam evo i ovom Kozerijom, ali s radošću čitanja pisanih djela pametnih ljudi; opet akademika, ali, dakle, sasvim druge profesije, jer, valjda, „pametnost“ ne dijeli ljude nego ih na neki način spaja i ujedinjuje, te dokazuje tu „pametnost.“ – Da puno ne duljim, – radi se o poštovanom Pavlu Pavličiću i njegovoj stotinu i tko zna kojoj već po redu objavljenoj knjizi „GALERIJA“ u kojoj svojim genijalnim načinom pisanja o svemu i svačemu iz „Fenomenologije“ svakog pa i svakodnevnog života kako bi to rekli rodonačelnici ove tematike Veselko Tenžera i „moj“ veliki Igor Mandić.
Početna i glavna, simbolička podloga ove galerije je soba-kabinet na Odsjeku za komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu; sobičak u kojemu je domaćin Pavao Pavličić, a koji, sobičak, je on P.Pavličić kao asistent naslijedio od Ive Hergešića, hrvatskog teatrologa, književnog povjesničara, prevoditelja, novinara i čega sve ne, jer je bio toliko kadar svojim znanjem, i sposobnostima raditi taj i svekolike akademske „obzornosti“ i najodgovornije intelektualističke dužnosti.
P.Pavličić je u svojoj „Galeriji“ riječima oslikao i „naslikao“ ljudske i stručne portrete hrvatskih intelektualnih velikana, od barda Milivoja Solara, pa Ivana Slamniga, pa Antuna Šoljana, pa Ante Peterlića, Tonka Maroevića, Borisa Senkera, pa Gorana Tribusona, Nikole Batušića, i još nekoliko drugih ništa manje velikih i značajnih u hrvatskoj kulturi, znanosti, književnosti i svaznadarstvu (Lazo Goluža) kakvu se može očekivati od vrhunskih lumena hrvatske akademske kulturne i znanstvene četvrti da ne kažem, zajednice.. – Majstor Pavao ih je sveo na ljudske formate iz kojih mi čitatelji i plebejci možemo stvoriti sliku o veličinama tih ljudi u njihovim skromnostima, podanostima i veličinama njihovih ogromnih znanja i intelektualnih habitusa.
Među prvima, i za ovu Kozeriju najvažniji i najznakovitiji iz Pavličićeve galerije jest literarni portret profesora, akademika Mijivoja SOLARA, hrvatskog književnog i kulturnog teoretičara i komparatista. – Pavličić u duhu namjere ove Kozerije, o Milivoju Solaru zaključno, jezgrovito, opet poput profesora, arhitekta i akademika Dinka Kovačića, kaže:
„Jer, ljudi poput Solara važni su po svojim djelima, ali također i po svome djelovanju na druge ljude. A da je on na svakoga od nas djelovao, o tome ne može biti nikakve sumnje. Djelovao je tako što nas je naučio misliti, što nas je naučio ispravno postupati, što nas je osokolio da ne klonemo pred nedaćama. Zapravo, moglo bi se reći da je u svakome od nas koji smo s njim radili nekako akumulirana ona snaga što ju je on u nama potakao. Ukratko, u svakome od nas postoji mala solarna ploča u kojoj se krije dovoljno energije za još mnogo rada i još više nade.“
Pa ti sad´ kaži da pametni ljudi nisu stvarno i zaista pametni. – Zdravi i veseli bili.
*****************************
U okružju adventskog dostojanstva
Želim vam
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ
Vaš, B. Maričić
