.
„Ljudimoji …“ – rekao bi negdašnji šećeranski stand ap komičar Ivan Arh-Arso pa ću ja tako početi ovaj Iverak. – Dakle od kako sam ja – baš ja, B.Maričić otišao u mirovinu – nastupila su u svemu neka Nova vremena!!! – Ozbiljno, – baš Nova po mnogočemu što se tiče nas obične raje ali i cijeloga Svijeta, hrvatskog društva i države, i mene i moga svakodnevnog života. Neki novi sveljudski fenomeni dogodili su se u tako kratkom vremenu od kako sam ja u mirovini. – Pa kako to – pitam se ja! Pa i drugi ljudi su odlazili u mirovinu a nisu im se događale tako nove, goleme, životno bitne, epohalne svari. Evo recimo, kada je moj Stari išao u penziju – ništa se epohalno nije dogodilo, a kod mene, brate, navalilo svako malo neki belaj, i to veliki belaj!!!
Najprije ona šuga, onaj Covid, već sam mu zaboravio brojčanu oznaku; pa onda ona budala Putin ide stvarati Veliko rusko carstvo ubijajući i svoje i njihove ljude nekim raketama što su godinama ležale po vojnim skladištima i što ih je pazario s Iranom, Pakistanom, s kime li već ne, a koje zuje kao komarci po europskom nebu pa se možeš nadati da baš tebi jednoga dana padne u dvorište a da se ne zna tko ga je potpalio!!! Onda ova naša nova država EUnija sa svojim zajebanostima koje su savladali Rumunji, Bugari, Litvanci i Latvijci, kako kaže i tvrdi Nenad Bakić u svom pred- i post-Varteksovskoj životnoj fazi, a mi Hrvati nismo i ne znamo jer smo priglupi pa ne slušamo Možemaše, Benčićke, Radničke fronte (da, fronte!?), Mostovce koji ne mijenjaju svoje ime iako je Pelješki most već izgrađen i pušten u promet. Ima toga još puno, koliko hoćete, ali za primjer je dovoljno i ovo.
No, dobro, – sve ovo nabrojeno prošlo je i prolazi, ili uopće neće proći svoje razvojne faze i cikluse, ili će potrajati još jako dugo dok neki drugi „ja“ ne pođe u mirovinu.
E, a sad, nešto o čemu želim napisati nekoliko rečenica više / viška jer mi se čini jako važno, čak važnije od onoga Covida koji je navodno evo bestraga nestao. – Molim vas za razumijevanje jer se radi o mojoj struci i profesiji – pa da vidimo što je to i o čemu se radi.
Javna nabava, naime !
Pravo javne nabave !
Što je to, koji je to vrag da nam toliko zagorčava život, čak više od nabrojenih belaja rata i koječega drugoga, – uvođenja Eura, Šengena i još koje čega. – U čemu je štos kod te javne nabave da nam treba deset godina da napravimo (sagradimo) nove kuće za ljude stradale u potresu i da prežbukamo i restauriramo one, još od Franje Josipa, nacifrane dvorane i salone po donjogradskom Zagrebu!?
„E, ´vako,“ – rekli bi moji kolege pravnici Vlaji iz dalmatinske Zagore. Još dok smo bili u „tunelu“ od temeljnih grana pravne znanosti i pozitivnih pravnih propisa imali smo pored krivično/kaznenoga zakonodavstva, međunarodnog javnog i privatnog prava … imali smo građansko materijalno i građansko procesno pravo, a imali smo i Zakon o obveznim odnosima koji se temeljio na teoriji i praksi od kada je čovjek stvorio pravo i pravne propise, a koji su se „pisali“ (stvarali tako jasno i sveobuhvatno, sveživotno) za danas, sutra i za vijeke vjekova. – I, na kraju, reklo bi se – „amen!,“ jer stoljećima primjenjivano, prilagođavano i propitkivano da bi bilo što savršenije za društvenu primjenu, jer zakoni i drugi pravni propisi zbog toga se i donose. Pri donošenju i definitivnom zgotovljavanju vodilo se računa o svim mogućim aspektima primjene tih pravila: da se ispravno tumače, da ih se ne može izigravati, da se u slučaju izigravanja kvalitetno društveno i državno brzo i efikasno preventivno sankcionira ili usuprot, primijenjeno kazni zločeste ljude koji tu primjenu izigravaju i prave gluposti s njima. – Od potresa je prošlo evo već tri-četiri godine a još nisu zakopali ni temelje kuća i zgrada jer da ih „koči“ primjena propisa javne nabave. – I, nažalost, to je tome uistinu tako! – Znam to iz vlastitog radnog i profesionalnog iskustva. Najprije smo imali svoj hrvatski zakon o toj stvari, onda je došla EUnija i donijela svoju famoznu pravnu stečevinu s obvezom da „preuzmemo“ njihove propise pa i taj, današnji novi, ustvari njihov zakon o kojemu me je jednom prigodom na jednoj konferenciji, okruglom stolu, panelu, radionici u Zagrebu uvjeravao jedan EUnijski konzultant, folirant i zajebant, tvrdeći da kada to riješimo – to usuglašavanje našeg i njihovog zakona o javnoj nabavi – kako će tada biti sve puno bolje, prije svega brže i tako to. – Kad ono – vidimo to sada, – samo nećemo to javno priznati – ćorak (!), a moj konzultant i dalje mlati lovu konzultirajući, poučavajući naše ljude o toj stvari, o kojoj opet, bolje znaju naši ljudi samo ne mogu i ne smiju reći jer su u Remetincu! – Da, da, tako će vam to biti. Sada će ovi novi, „nabavljači“ samo malo drugačije tumačiti taj propis javne nabave i sve će biti projektirano i izgrađeno do Božića, – ali ovi novi primjenjivači neće završiti u Remetincu.
Inače, u već masovnoj cvatnji novih znanosti i znanstvenih disciplina, s razloga navedenoga, predlažem rektorima i dekanima (već) mnogobrojnih učilišta, sveučilišta, akademija i sličnih oblika domaćih koledža da se pod hitno na pravnim fakultetima ustanovi nova znanost i novi kolegij PRAVO JAVNE NABAVE (!) koji, kolegij, će predavati gotovi stručnjaci – samo nek´ odsluže svoje Remetince.
A, kada smo već kod tih Novih vremena ne mogu prešutjeti jedan osjećaj koji svakodnevno u meni izaziva jedna nova epidemija popularnosti visokoumnih velestručnjaka koji me svakodnevno i danonoćno već i maltretiraju. – O čemu se radi!? – Sada neke znanosti koje su donedavno spavale i stidljivo pratile aktualna događanja, – sada su dosadili sa svojim umovanjem i sveznadarstvom o svemu i svačemu u našim životima i događanjima u društvu jer mi, patuljci pojma nemamo. Prije svih to je znanost PSIHOLOGIJE i njeni poslenici PSIHOLOZI koji nam već ujutro rano na radijskim i sličnim informativnim „platformama“ objašnjavaju koliko je bitno i važno ne ustati se na lijevu nogu iz kreveta itd.itd. rekao bi moj susjed, gospodin Grgić s četrnaestoga kata u stanu iznad moga. – Isto to – već godinama – vrijedi i za znanost SOCIOLOGIJE i stručnjake SOCIOLOGE (prije svih famozni osječki Berto Šalaj i onaj naš zagrebački Splićo, Dražen Lalić) koji nam objašnjavaju što za ljude, društvo, državu, obitelj i nogometaške navijačke skupine znači svanjivanje današnjeg dana. – Da ne zaboravim: sve o životu, pa i u vašem životu, i u društvu uopće i općenito, objasnit će vam profesorice psihologije Ljubica Uvodić Vranić, Mirjana Nazor i Mirjana Krizmanić, ponekad uz pomoć i gospođe profesorice Gordane Buljan Flander – psihologinje, za svakodnevno ono što se kaže biti „pri ruci“. Da je tome tako – to, mislim sa psihologijom i psihologinjama možda najbolje ilustrira činjenica da su profesorice Krizmanić i Nazor u zadnjih pet-šest godina napisale i izdale brojnije naklade više naslova – priručnika i tumačitelja svakodnevnog života – nego li su to – objave knjiških naslova – napravili Tribusoni i P. Pavličić zajedno.
I, eto tako sam ja poštovani moji čitatelji s vama ovom Kozerijom komunicirao narativ i paradigmu meni omiljene teme „Nova vremena.“
Zdravi mi i veseli bili.