Završetkom pisanja prethodne Kozerije „Mali šećeranski memento“ ostao mi je neki osjećaj da taj tekst i tu temu nisam u potpunosti završio, jer … kao da je negdje u primozgu ostalo još nešto što sam htio opisati, a nisam, ne znam ni ja iz kojega razloga. – I, evo, sada bih htio to nadoknaditi jer su se „vratile“ misli na prvotno zamišljeni završetak toga teksta. Zato i jesam jednom rečenicom rekao „ali o tome drugi puta“; pa neka ovo bude to drugi puta, odnosno završetak opisivanja i sjećanja na Koloniju i njene ljude, tada, – ako je uopće moguće takve tekstove definitivno zgotovljavati jer … ha, jer, život je i tada i danas, i tako će biti i sutra, toliko isprepleten događajima da ga se u nedogled može opisivati i prepričavati.
Što sam to zaboravio? Ovako sam to bio zamislio. Otprilike …
Pored nogometaških i sličnih, i radno-zaposleničkih razloga dolazaka i doseljavanja u Koloniju, bio je i jedan krug – priznajem, meni drâgih ljudi – koji su kao „niotkud“ došli tu među nâs stalne stanovnike, odnosno tu su se svakodnevno pojavljivali i na neki način „srodili“ se sa Šećerancima; postali jedni od nas; saživjeli se s „domaćim“ ljudima; postali sudionici običnih svakodnevnih događanja i načina življenja u naselju.
Najprije bih tu izdvojio – među ostalima – dvoje prosvjetnih radnika (!), da, (!) radnika, nastavnika, profesora, čega li već ne, koji su došli „pitaj Boga odakle“ i sjedinili se s društvenim okolišem, i u ovom slučaju uglavnom s osnovnom školom „Borisa Kidriča“, kako se tada zvala današnja OŠ „Mate Lovraka“. Najprije, to je bio nastavnik tehničkog odgoja (ili predmeta Fizike, nisam siguran) – Marijan ŽIVKOVIĆ, (molim biti ispričan), kojega smo mi đaci odmah nazvali nadimkom „Džeri“. Imao je i suprugu „ljepuškastu“ nastavnicu glazbenog iliti muzičkog odgoja, a, on, Marijan Živković, izgledom je kod djece izazivao asocijaciju na, već tada popularnog lika crtanih filmova, i postao je „Džeri“! – Motociklom su svakog dana dolazili na nastavu tamo odnekud iz onog drugog dijela Županje. Izmišljena đačka domislica kaže kako je jedno jutro Džeri stigao pred školu, zaustavio se, ugasio motocikl, i govoreći: „Silazi!“ Pa pošto nitko nije sišao sa sjedišta iza njega, ustanovio je da supruga nije ni sjela na motocikl kada je on polazio u školu na nastavu. (Uistinu se ispričavam obitelji Marijana Živkovića, ali tako se zaista u dječjim nepodopštinama prema gotovo svim nastavnicima, ili prema većini pričalo i prepričavalo – davalo nadimke i izmišljalo zgode s nastavnicima). Još nešto kada je riječ o Živkovićima: svi đaci škole od Džerija su naučili i što je to: „pravougaoni trougaonik“! – Drugi a također karakteristični novodoseljeni prosvjetar bio je legendarni profesor Povijesti, Zemljopisa i ostalih društvenih predmeta imenom i prezimenom Zdravko SIMIĆ !!! Došao je tu među nas odnekud iz Srbije. Možda mu je to bilo tek prvo pravo zaposlenje. Barem moju generaciju koji smo bili 7. i 8. razred osnovne škole (a tako će biti i u budućnosti!!!) svojom simpatičnom metodom odnosa prema učenicima znate ono … sjetite se „Ajde brale ti nama reci…“ – Odmah, tada već u prvim svojim vođenjima nastave oduševljavao je sve, ali baš sve učenike škole. Ušao bi u učionicu, na nastavnički stol odložio onaj prokleti Dnevnik, prišao bi prvom redu učeničkih klupa, prislonio se na jednu od njih … i običnim riječima, o svemu i svačemu napravio bi uvod u „predavanje“ ili ispitivanje nastavnog gradiva. – Sjećanje mi zorno kaže kako je jedan dan ušao u našu učionicu i „zauzeo“ svoj položaj sa obaveznim smiješkom govoreći da znade li netko od nâs u razredu koji je svjetski događaj u tijeku tih dana. Prvotno malo zbunjeni pitanjem … digao sam ruku … „Reci brale …“ – „Ovih dana je susret triju državnika Svijeta: Tito-Naser-Nehru …“ – rekoh, – a on zabezeknut oduševljenjem odgovora: „Ej, brale otkuda ti to znaš …? Evo ti odmah pet (5) i iz Povijesti i iz Zemljopisa!“ (Nastavak cijelog nastavnog sata prošao je u njegovim tiradama iz svakodnevnog života.) Posebnu simpatičnost izazivala je njegova „borba“ da govori hrvatski (ijekavski) i da na ploči piše latinicom a ne ćirilicom pa bi zastao i naglas okrećući se đacima pitao kako se „ono“ piše na latinici ono neko slovo. – Život je išao dalje pa sam ja otišao iz Županje a profesor Zdravko SIMIĆ je ostao živjeti u našoj Županji i biti omiljen sugrađanina svom radnom i životnom okolišu!!!
U naselju je bilo navijača prvoligaških klubova: Dinama, Hajduka, i nešto navijača beogradskih klubova Zvezde i Partizana. – Ali, – bio je jedan strastveni navijač OFK Beograda u osobi Dragana TURUDIJE (Turudića?). – Mlad, uredan, pristojan,, uvijek besprijekorno čist i „ispeglan,“ u trapericama, tamnijoj košulji i smeđikastom sakou. – Tko je bio; odakle je bio; je li uopće, i što je radio (bio zaposlen?), – nikada nisam znao. – Bio je druželjubiv s karakterističnim smiješkom; crne kose … nekoliko godina živio je tu u Koloniji. Bio je društven a ozbiljan. Navijao za Radnički! Ma, bio pravi Šećeranac. I, onda, nakon kojih desetak godina jednostavno nestao. Otišao je iz Kolonije, a vjerojatno i iz Županje, – baš bih volio znati nešto njemu (morat ću pitati moga županjskog insajdera S. Markovića) čim se prvi puta čujemo.- Da, bio je i dobar kuglač.
Dalje, – Stipa i Mata SAMARDŽIJA, – koliko ja pamtim nisu stanovali na Šećerani ali su uvijek i svakodnevno bili tu u naselju. Mato je bio (eno ga i sada!) vrlo, vrlo naočit, visok mladić, a obojica su plijenili nekom društvenošću i dobrotom i pripadnosti Koloniji, naročito NK Radničkom. Mato je bio i odličan kuglač.
Posebno drâgi i odani Šećeranci bili su Mišo i Nikola GUROV!!! Ne znam kako i zašto – tek kada su došli tu međunâs, iako su govorili s naglaskom Ličana, mi Šećeranci smo mislili kako su oni Rusi po nacionalnosti i podrijetlom. Ali brzo se to zaboravilo jer su se njih dvojica toliko „utopili“ među mladiće svojih generacija – kao da su se tu i rodili kao i mi. Stanovali su tamo u onoj zgradi uz željezničku prugu, daleko sa istočne strane pruge gotovo u samom zaleđu popularne ugostiteljske radnje nazvane „Desetka“ uz tada novoizgrađenu cestu Vinkovci-Orašje. Ne znam i ne sjećam se gdje i što je Nikola radio, a Mišo je uz dečke svoje generacije `49-tog godišta bio svakodnevno nerazdvojan sa Šećerancima. Govorilo se da nemaju oca nego da žive s majkom. S vremenom Mišo se zaposlio na nekoj od benzinskih postaja INA-e na auto-putu i nažalost tragično završio u jednoj jutarnjoj vožnji s posla kući. Tuga i žalost za mladim životom Miše Gurova u Koloniji je bila velika jer se radilo o posebno dragom i druželjubivom mladom čovjeku. – Mišin brat Nikola bio je posebna priča čovječnosti, simpatičnosti i odanosti društvenom okruženju u kojemu je živio. Visok i naočit mladić uvijek sa smiješkom na pravom muškom licu mlada čovjeka i posebno simpatičnim bas-baritom bojom glasa, – kažem, s čestim osmjehom na licu – plijenio je pozornost domaćih ljudi, i naravno, ženskoga dijela publike što je završilo sretnim, besprijekornim brakom sa sestrom moga dobrog i nezaboravnog prijatelja Đure Galovića Dragoljevića, koja, mislim, da se zvala Ljubica, i koja je, nažalost rano preminula. Uh, sjećam se kako je Nikola tugovao i žalio za svojom suprugom. – Ma, iskreno, o Miši i Nikoli Gurovu mogao bih s oduševljenjem ispisati posebnu kozeriju od barem deset stranica. Da, – ne smijem ne spomenuti da je Nikola – ako se ne varam – još uvijek aktivni i vrijedni član KUU“Kristal.“
I za pravi završetak prethodno objavljenog „Malog šećeranskog mementa“- samo s nekoliko riječi htio bih naglasiti jedan šećeranski opće-društveni trend stanovnika Kolonije koji je započeo u „šezdesetima“ i tijekom „sedamdestih“ postao masovna pojava. Taj društveni trend – zapravo – bio je onaj vršni, završni, finalni iskaz, pokazatelj i rezultat državnog „popuštanja“ socijalističko-komunističke stege na svim razinama ljudskog svakodnevnog življenja odnosno načina toga svakodnevnog organiziranja vlastitih, osobnih pa i obiteljskih svakodnevica kao i obiteljskih životnih prioriteta. – Ljudi, šećeranski „obični“ radnici, počeli su i stvarno realizirati ono što su do sada potiskivali u životnim planovima svojih obitelji! – Hej, čovječe, – obični radnici počeli su kupovati zemljišne građevinske parcele u – tada Iliševićevoj ulici, danas Vinkovačkoj – i s radničkim plaćama i nekakvim kreditićima gradili su obiteljske kuće za svoje familije. Arhitektonski model je bio isti u svim slučajevima – Funtakov tip obiteljske kuće tipa „L“ tlocrtnog modela ili narodno zvanog „kuće u ključ“. He, a možda se to samo meni čini, prednjačili su Dalmoši: obitelji Maričić, Pletikosa, Škarica, Krtalić, Starinac … i tako sve do polovice „osamdesetih“ iz Kolonije je odselila ona prva garnitura doseljenih radnika Šećeranaca. Da, – odselili su iz naselja, ali tu, tako nekako blizu Kolonije da su oni a posebice njihova djeca po cijele dane boravili u Koloniji!!! („Preko „bašče“, jednog preskakanja kanala pa preko željezničke pruge, – i već si kod „Ž“ zgrada – u Koloniji!“) – Duh, način svakodnevnog života, društvenoj odanosti prijateljima, NK Radničkom, KUD-u Kristal i cijelom naselju Kolonije-Šećerane ostao je, valjda, do danas među aktualnim žiteljima naselja, a nama koji smo dalje, daleko, daleko … došlo je vrijeme predragih uspomena na djetinjstva i mladosti u našoj Koloniji!!!
Eto, to bi bilo to. Hvala na čitanju. Kraj. Gotovo. „Konec.!“ THE END.
Zdravi i veseli bili.