Vjerojatno me dajete k vragu čitajući i gledajući moje tekstove, poglavito naslove tih tekstova kada ih, češće nego li je to uobičajeno, završavam rečeničnim prilogom „naime“; vjerojatno se i čudite tome; možda mi pridodajete i kakve poruge i eventualnu egzibiciju ili umišljatost; ili, možda mi se rugate i zamjerate,- a ja sam uporan i doista svjestan da može biti da sam – ako ništa drugo – dosadan s tim mojim „NAIME“!? – Evo ću vam pokušati objasniti i tražiti razumijevanje za tu moju spisateljsku naviku i vrlo čestu uporabu toga rečeničkoga priloga i to baš na kraju naslova, podnaslova ili u samom tekstu. – Ali, najprije jedan mali podsjetnik na jednoga hrvatskog novinarskoga velikana od kojega sam, zapravo, naslijedio tu naviku i način „konstrukcije“ rečenice, bila ona naslov ili ne, –
bivši, veliki novinar „Vjesnika“ Joža VLAHOVIĆ, naime.
Davno, davno kada sam doslovce „gutao“ dnevna i periodična izdanja „Vjesnikovih“ izdanja, naročito sam cijenio, i evo se „ugledao“ na hrvatskog novinarskog barda Jožu Vlahovića i njegove tekstove (naravno, i stajališta) u „običnom“ svakodnevnom „Vjesniku“ pa u „VUS“-u, i konačno „Danas“-u. Najdraža mi je bila njegova cijela zadnja stranica u „Nedjeljnom Vjesniku“ u kojoj je po kômôdu jer ima cijelu stranicu za cjelovito iznošenje i obrazloženje svoga i svojih stavova o mnogočemu iz tada aktualnih društvenih događanja, baš onako po njegovoj mjeri i namjeri, ne štedeći broj i izbor riječi da bi eventualno ostao dužan izložiti svoj, baš svoj, cjeloviti stav o nečemu i/ili nekomu, a baš onako kako je samo on znao i novinarski mogao, – cjelovito, sadržajno sveobuhvatno, i osobnim stilom pisanja nadahnuto.
A, zapravo, radi se o nečemu što samo ljudi „od pisanja“ mogu u potpunosti razumjeti. U „stvaranju“ (pisanju) nekoga teksta „izlažući“ i obrazlažući svoj stav, mišljenje ili konačan sud – tijekom pisanja, dakle – autor „proživljavajući“ to svoje pisanje, iznošenje stavova i sudova, dođe u neku čudnovatu trenutnu situaciju, trenutak, časak, momenat, kada mu treba „nekakva pomoć“ da zaokruži to svoje pisanje i tekst. Nekako staneš, a kao da ostaje „visiti“ još samo jedna riječ da spisateljski uobliči – završi priču i sud o nečemu. Nastane ti neka praznina, šupljina u glavi, u mîsli, u tekstu jer kao da ti treba još nešto „sitno“… kojim precizno – onako kako si zamislio – još samo s tom jednom riječju želiš i trebaš završiti i misao i tekst, i prvotni naum da napišeš baš to što si s tom riječju, „naime,“ htio i namjeravao napisati, i tekstualno završiti. I onda osjetiš neko olakšanje kod nastavka ili kraja teksta koji pišeš. Na neki način ta rječca ti je „ispušni ventil“ za nastavak ili završetak misli ili cijelog teksta.– Eto, to vam je to pa vi sada mislite i recite (zaključite) o čemu se kod toga, „naime,“ radi.
Da, skoro zaboravih kako je taj moj idol Joža Vlahović, imao poput moga, samo „naime“, – on je imao: „Naime, kaj ?“– A ja nisam Zagorec. – Ha, ha, ha …
Zdravi i veseli bili.