Jedna od narodnih poslovica kaže kao u naslovu. Dakle, čak i obzirom da neki ljudi imaju malo veći nos, onome drugom koji im je to posprdno ili ne, rekao, – citiraju ovu uzrečicu. – „Međutizim,“ rekli bi ovdašnji Vlaji – postoje uzrečice, pravila, životne i svjetonazorske regule kojih se kao ljudi u životu držimo ili bi trebalo držati se ako smo odgovorni i čestiti ljudi. – Tako jedno od tih načela glasi otprilike ovako: „Ako sâm ne „držiš“ do sebe – neće se ni drugi prema tebi ponašati drugačije tj. neće te cijeniti i poštovati“ ! – To je, dakle, životno načelo vlastitog ponosa i izraza da si čestit i odgovoran čovjek pa „ … niti prema drugim ljudima nećeš biti onakav kakvim ne želiš da ne budu i oni prema tebi!“
„Jes´ vala, dobro zboriš“ – reklo bi se među starijim ljudima. – Da, tako i jeste na razini ljudskih i međuljudskih odnošaja s prijateljima, poznanicima, susjedima i svim mogućim ljudima s kojima imaš kakva posla i doticaja. – I, sad ono famozno „ali“ …
To, s vlastitim stavom, dostojanstvom i svjetonazorskim kognitivnim načelom, – jednako vrijedi i kada je riječ o društvu, državi, narodu, društvenoj zajednici bilo kojega stupnja (gradu, općini i sl.), i naciji, dakako. – Da, – još sam prethodno zaboravio reći da se taj i takav čovjek drži toga načela i u onim životnim situacijama kada bi se „kukavički“ mogao povući i prekršiti ga, to načelo, recimo u iznimnim situacijama kada bi mu trenutno, odustajanje od načela vlastitog dostojanstva zbog nečega „pasalo“ i trenutno odgovaralo.
Pa o čemu ja to hoću!? – Takozvana „Karčina“ kuća tamo „pod Savom“ zapuštena, napuštena, oronula, jadna i nikakva – ponosno – hvala Bogu – još stoji i postoji (!), čami čekajući glas toga svjetonazorskog razuma, odlučnosti, pa i odricanja ako treba da ju se – SPASI !!! dok se još može spasiti u izvornom obliku i stanju.
Priznajem da o toj kući odnosno njenoj povijesti ne znam puno, ili jako malo znam. – Da, ali puno, puno znam da je ta kuća zavrijedila biti spašena!!! – „Ljudimoji“ koju bi se povijest života te kuće moglo ispričati; koliko je generacija Županjaca nadživjela; koliko je povijesnih ljudskih života svjedočila jer je bila i stambena kuća, i kuća nekog javnog života, – a, danas je tek putokazna odrednica za kazati da se u tom pravcu ide …na Savu, u Muzej, pa čak ni to jer je jadna izbljednjela, ostarila, nezamjećena, „pogurena“, – čekajući glas i potez razuma, županjskog ponosa odgovornih ljudi, općinskih i gradskih predstavničkih tijela …
Jest, dobro, vrlo dobro, znam i predmjevam koliko peripetija i novaca treba za „revitalizaciju“ takve jedne građevine, – ali, dajte ljudi … evo „vapim“ u ime mnogih Županjaca; dajte napravite nešto; pokušajte; dogovorite se i usuglasite se – nađite neko razumno rješenje … Neka ta kuća zablista u nekom obnovljenom stanju pa ćemo se svi dîčiti njome !!!
Za ovaj puta tek toliko – zdravi mi i veseli bili.