B.MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE: IN MEMORIAM gospodinu, profesoru, Josipu BARIŠIĆU

B.MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE:  IN MEMORIAM

                                  gospodinu, profesoru,

                                  Josipu BARIŠIĆU

    Stojim. Stojim sâm. Stojim zagledan ispredsebe. Stojim usred svečane visine ovih mojih kaštelanskih čempresa. – Šutim. Šutim ispunjen sjetom i uspomenama na djetinjstvo, mladost i one zrele godine, i ove sada već poodmakle životne godine. Sjećanja. Sjećanja. Vrijeme je sjećanja. – Zdvojen tužnom viješću, ničice stojim kao slabić, a ipak, u duši, u sebi negdje daleko, ali polako vraća se ponos, osjećaj ponosa, zadovoljstvo ljudskog življenja i radosti, gordosti, poštovanja i privrženosti jer sam poznavao, čak blisko poznavao i – kličem što sam se  – međusobno  uvažavao s Čovjekom, Intelektualcem, Ljudinom i „Običnim“ sugrađaninom, pa, i ako je primjereno u ovim trenucima reći, i susjedom iz Kolonije …

    Ne. Ne. – Umro je … ali nas je samo napustio, a ostao s nama, u nama za vijeke vijekova naših života

profesor, Josip BARIŠIĆ.

    Doći „izdaleka“ u novu sredinu življenja ljudi s njihovim naročitim osobenostima poštenih, radišnih, i podneblju ravnice odanih ljudi, – pa postati jedan od njih – ŽUPANJAC, – e, to mogu samo izabrani ljudi. Postati ŽUPANJAC visokog međuljudskog ugleda, poštovanja i radovanja susreta s njim. – Jedan od osnivača „Šokačkog sijela“!!!

    Bio je Učitelj, Nastavnik, Profesor, Ravnatelj, Direktor, profesionaalac za opće dobro u ne baš zahvalnim – skučenim- okolnostima izazovnog vremena za obavljati sve te profesije, zanimanja, funkcije i čelnosti, – a ostati besprijekorno čiste savjesti i gotovo onoga pravoga narodnog ugleda, – to mogu samo Veliki Ljudi. – A, često ti veliki ljudi u svojim životima makar na privatnim i osobnim razinama za života,  gdjegdje i katkad, koliko-toliko, u nečemu makar i šićušnom trenutku posrnu, ljudski pogriješe, naprave kakvu manju ili veću „glupost,“ životnu nesmotrenost ili što nedolično ili dvojbeno makar sporno, – ali ovom Čovjeku, profesoru Josipu BARIŠIĆU, nikada i ni u čemu, ni blizu, ni sjena toga – nije se dogodila. Baš nikada, ni u čemu. – Uvijek visoko, gordo, ljudski – kao moji čempresi – uspravno unebo uspravno krisio je svoju sredinu suradnika, sugrađana, svih ljudi oko sebe!!!

    Sjećam se još kao šećeransko dijete, pučkoškolac, jedan od klinacaa iz Kolonije, pa kao gimnazijalac, i poslije kao odrastao čovjek, – s tada već, nekim posebnim osjećajem prepoznavanja ljudi osjetio sam koliko visoko uvažavanje, poštivanje, ugled i privrženost svekolikih ljudi baš cijelog društvenog okruženja osjećaju prema tome,  Čovjeku, profesoru BARIŠIĆU.

    Besprijekoran profesionalac, a omiljen među suradnicima, đacima, sugrđanima; sretan i ponosan obiteljski čovjek s ogromnom privrženošću svojoj nikad ne prežaljenoj – isto toliko poštovanoj i uglednoj supruzi Nadi, svojoj djeci na ponos i diku …

    Imao sam čast i privilegij profesora Barišića imati i za nešto „bližeg“ sugrađanina i poštovatelja moje obitelji. – Ponosan sam što je baš profesor Barišić, po pronicljivosti prijatelja prof. Jurice Buljana, bio promotorom moje prve knjige o Koloniji, Šećerani, kada je pred skoro punom kino-dvoranom biranim riječima govorio ne samo o mojoj „knjižici“ nego i o „zlatnim vremenima“ toga naselja, zajedništvu njegovih stanovnika kao – uostalom – i svih građana i cijele Županje !!!

    Kada sam prije tek kojih nekoliko mjeseci, ovdje daleko od Županje, bio u dvojbi o nekim „mojim“ vremenima i događajima  od nekada tamo u Županji, – odavde sedamsto kilometara dalekom gradu, prvo i opet mi je na pamet palo posavjetovati se – ne bilo s kim u Županji – nego baš samo s profesorom Barišićem. Ponosan što isto i jednako mislimo o istoj stvari kao đak i profesor, kao „mali“ i Veliki čovjek, počašćen tim razgovorom još jednom sam osjetio tu njegovu osobinu čestitosti, uljuđenosti i besprijekorno ispravnog pogleda na svijet i ljude oko sebe, kakav krasi samo baš Velike i Posebne Ljude. –  O, kako ga je bilo ugodno slušati u njegovim razmišljanjima i odgovorima na moja pitanja. Pa, – zamislite,  – na kraju razgovora on je meni, a ne ja njemu rekao, pozvao me, da u našoj Županji kada dođem, sjednemo i popijemo kavu … koju nažalost … ne, ne, profesore … popit ćemo ju, i evo već je pijem s Vama, u hladovini sjećanja na Vas i tetu Nadu, pod mojim čempresima.

    Zamislite – poštovani moji čitatelji – koliko će ljudi diljem Hrvatske, ali evo već i svijeta, na ovu tužnu vijest, – zastati i u mislima odati počast tome čovjeku, poštovanom i cijenjenom gospodinu, profesoru Josipu BARIŠIĆU.

    Da. Da. Bio je to čovjek kojemu se na pedeset metara, iz poštovanja naklanjalo šeširom i pozdravom poštovanja!!!

    Moja iskrena sućut obitelji. Neka u miru počiva – i moj i naš – profesor Josip BARIŠIĆ.

    Slava mu i velika mu HVALA !!!

    B.Maričićb