B.MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE
„DA SAM JA NETKO …“ predsjedniče Milanoviću
Ovo o čemu ćete čitati u ovoj Kozeriji htio sam, a nisam, napisati još proljetos, a danas sam evo opet isprovociran (!) pa ću ga ipak i napisati i objaviti s dvostrukim rizikom, da budem i krivo shvaćen, ili da uopće ne budem shvaćen.
Ovaj tekst pišem 5. kolovoza, na Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede, Dan hrvatskih branitelja, dakle, na dan praznika, dan blagdana kako se to obično kaže, a ja bih rekao da ga pišem i na dan koji bi trebao biti i dan-svetac jer „da sam ja netko“ proglasio bih ga svecem i to zapovjednim svecem ove države, ovoga naroda, svih ljudi Domovine Hrvatske a posebice hrvatskih ljudi „ma gdje se nalazili.“ – Ponavljam kako riskiram biti krivo shvaćen, al` nadam se da neće biti tako. Promislite, zamislite, razaberite zašto ga na ovaj dan, ovaj datum – slavimo i obilježavamo! Sjetite se, dozovite u pamćenje, prizovite u pamet, u srce, u dušu i u svoje tijelo kad se od ponosa naježite; kad se mîsli za slike sjećanja zalijepe, pa te čine onim bogomdanim golim čovjekom satkanim od ponosa do slave, od jada, čemera, suza, tuge i sjete za onih dvijestotinjak momaka koji su ŽIVOTE DALI – IGINULI da ja mogu ovo pisati, i vi da ovo možete čitati, u komociji najsuvremenijeg života ljudskih stvorenja ikada. – Dobro, pomno, pažljivo i AFIRMATIVNO pročitajte ovaj tekst s primislima da tražite “što je pisac htio reći.“
Proljetos na dan 28. svibnja na stadionu u Kranječevićevoj održana je svečanost Dana Oružanih snaga Republike Hrvatske na kojoj je pred svečanim postrojenjem svih rodova Hrvatske vojske – kako je to i primjereno – održana i govorancija najviših državnih dužnosnika, predsjednika Sabora, predsjednika Vlade, i predsjednika Republike Hrvatske. – Pažljivije sam SLUŠAO (!) nego gledao TV prijenos te svečanosti i nešto me je zdrmalo, zaintrigiralo, iznenadilo, oduševilo i zamutilo mi razumno stvaranje zaključaka o ljudima o kojima sam do tada čak i javno iznosio svoje stavove ne baš na diku i ponos im. – Da, i evo sinoć 4. kolovoza i danas 5. kolovoza ponovno doživljavam čak i neki bijes, neku ljutnju, neko žaljenje zašto neke stvari u ovome društvu i državi nisu kakvi bi trebali i MOGLI biti!? Zašto ljudi koji nose najviše državničke dužnosti ne mogu shvatiti i prihvatiti da oni „služe“ ovome narodu koji je živio u vjeri kako, oni, ti ljudi, – kako će biti čestiti i dostojni, i DOSTOJANSTVENI nositelji tih funkcija na koje smo ih izabrali.
Da, radi se o predsjedniku Republike Hrvatske gospodinu Zoranu MILANOVIĆU kojemu sam tamo negdje oko Nove godine napisao na ovome mjestu čak „da se stidi“ svojih postupaka i „da ga sram bilo“ zbog ponašanja u NEDOLIČNOM vršenju te visoke, najviše državničke dužnosti i funkcije moje Domovine Republike Hrvatske. – Sjetite se, bilo je to ne baš odveć velikim povodom, ali zbog učestalosti takvih postupaka i govorenja, i ponašanja prema drugim nositeljima državnih funkcija te države kojoj je on, Zoran MILANOVIĆ, predsjednik države, društva i nacije, – javno nastupa, učestalo gotovo svakodnevno, politički nerazumno, ljudski nekorektno i bezobrazno se odnosi svojim posprdnim izjavama i uvredama, izravno, ad hominem, – u svakom slučaju neprimjereno i nezapamćeno u političkoj praksi civiliziranih zemalja. – I to njegovo ponašanje traje već dugo, dugo … Svaki puta drastično neprimjerenije i politički i osobno sve – blago rečeno – sve drskije! – Pa zaboga zašto se tako ponaša!? – Jer …
Jer toga 28. svibnja pokazao je i dokazao kako može, kako zna … održati pravi, veliki DRŽAVNIČKI GOVOR koji je glasio kao da su ga sastavljali zajedno Franjo TUĐMAN, Vlado GOTOVAC i Marko VESELICA, zajedno s njim, Zoranom Milanovićem !!! Nadahnuto i dostojanstveno kako priliči prigodi; razumskim nabojem mudro i pronicljivo, državnički korektno a osobno obojeno afirmativnim i pozitivnim odnošajem u iznošenju i povijesnih istina, i prosperitivnim nadahnućem u bolje sutra ove države, ovoga naroda, njegove, dakle, narodne i nacionalne budućnosti. – Isto tako je bilo i ovih dana kolovoza u obilježavanju Oluje u Kninu, i na kninskoj tvrđavi, i sutradan na stadionu Dinare! – Pa se pitam …
Pa se pitam je li to onaj čovjek što će već sutra – jer i do sada je to radio – hoće, li već sutra na kakvom kirvaju, proštenju ili derneku, taj isti Zoran Milanović, k`o one ženetine i ćakulone po frizerskim salonima i mjesnim tržnicama sasuti paljbu neprimjerenih riječi o nekome ministru, ili predsjedniku Vlade, nazivajući ih posprdnim imenima, „Šonjama,“ „Njonjama,“ neznalicama, nesposobnjakovićima, rugajući se i njihovim osobnim ljudskim i službenim ali i radnim sposobnostima … Da ti mozak stane! Da se ne možeš načuditi prizemnoj kolokvijalnosti jednog predsjednika države … Kao da je od jučer u politici, i to visokoj politici; kao da i sam nije bio predsjednikom vlade u kojoj je bilo doslovce kokošara iz Sikirevaca ili župana / županica običnih bezobraznih i drskih kradljivica javnoga novca za potrebe svojih ili tuđih, svejedno, svatovskih svečanosti, da ne govorimo o stotini tisuća keš love mita – koju svotu – mi obični građani nismo u životu ni vidjeli … U svojim tiradama bezobrazluka – kao pametan, školovan, dakle visokoobrazovan čovjek – što mu nitko ne osporava, – slikovito prizemnim rječnikom blati sve odreda najprije na čistom hrvatskom (uličnom-uličarskom) jeziku pa onda „garnirano“ i apostrofirano engleskim jezikom, objašnjenjima što je već rekao hrvatskim … I sve to bulumenti novinara i novinarčića, reportera i reporterčića koje su urednici poslali za njim, predsjednikom Milanovićem, da iz njega provokacijama izvuku barem masne naslove sutrašnjih izdanja novina, TV i radio kronika, i milijun i pol internetskih portala koji – „nota bene“ – žive od svjetski „prljavog“ novca i vladinih i nevladinih „potpora“ famoznom civilnom društvu, udrugama i udruženjima!!! – Sve ovo predsjednikovo „trabunjanje,“ Milanovićevo, nažalost zna biti upućeno i drugim državama i njihovim dužnosnicima što je više nego neprimjereno predsjedniku jedne države pa makar to bila i mala Hrvatska na razmeđu golemih interesa velikih svjetskih mrcina-država razno-raznih fela i svjetonazora „lakih na okidaču“ za isto tako velike povijesne katasrofe!!!
I, – i, – onda, – dođe mi da „Da sam ja netko …,“ dođe mi da ih, Milanovića, Plenkovića, Jandrokovića, Banožića i još nekoliko ministara, kao dječarce 4. razreda osnovne škole, zatvorim u učionicu 4.a razreda moje Osnovne škole „Borisa Kidriča“, odnosno, sada „Mate Lovraka“ i da ih ne pustim „vanka“ (kao što se kaže / „reče“ u Splitu), – dakle, dok se ne izmire, ispričaju međusobno, – i zagrljeni ne izađu „vanka,“ uglas zboreći, izvikujući: HAJDUK ŽIVI VJEČNO!!!
Kad već pišem o „slučajnim“ datumima i vremenima, ne mogu izostaviti ni činjenicu da dok pišem ovaj tekst, predsjednik Milanović sa svojom obitelji odmara se u tzv. Bakarićevoj vili na otoku Hvaru pa će, vjerojatno, odmoriti i sebe i nas lupetanja po Plenkoviću i društvu iz Vlade. – (A, jesam zločest, – reklo bi se. – Jel´da. – A, nisam.)
Zdravi mi i veseli bili.
