Imaju Londoni svoje glasovite Streetove; Imaju Zagrebi svoje aleje; Beogradi imaju svoje bulevare – ma, imaju i oni neke svoje „prolaze“, „prilaze“, – gradske i velegradske uličice kratkog dometa; pa šetališta; odmorišta i slične urbanističke, velegradske meraje, trgove i trgovišta. – Ima i Split svoju Rivu; Branimirovu i ne znam čiju još obalu; pa Križevu kalu u Varošu; pa i moju Dobrilinu u Splitu III; pa Poljičku; pa ove brigade; pa one brigade, Narodni trg – Pjacu … Sve to blago smišljenih i domišljenih povijesnih i sadašnjih „urbanističkih rješenja“ oko kojih se često spore civilna društva i civilna država; interesne udruge i konzervatorski odjeli urbanističkih zavoda, fakulteta i ne znam ti ja koga sve ne. – Povijesno su se proslavili i zabilježili gradonačelnički velikani svih mogućih svjetskih metropola, Holjevci, Ibleri, Bandići i tko sve ne … Sve je to lijepo prezentirano i znanstveno urbanistički prezentirano, ali … ali, nitko od tih svjetskih gradova, varoši i metropola nema – pazite sad ovo (!) – nitko od njih nema „Klaićev prolaz!!!“. Službeno, mislim urbanistički, nema ga ni Županja, ali ga stvarno, životno, nasušno potrebito, građevinski i urbanistički ima bivša Iliševićeva ulica.
„Klaićev prolaz!?“ „Klaićev prolaz!?“ – Hm!? – Da, da – „hm!?“Mislim, gotovo sam siguran da niti onaj prijašnji, niti ovaj novi gradonačelnik Županje ne znaju gdje je taj „Klaićev prolaz!?“ Mislim čak da niti vâs Županjaca devedesetpet posto ne zna gdje je taj famozni urbanistički „dragulj“!!! – Ne znam kako ga drugi koji ga koriste nazivaju, ali, evo, ja ga prozivljem i nazivljem „KLAIĆEV PROLAZ!!!“.
Upravo sam i na službenom gradskom planu Županje provjerio, nema ga ucrtanog a kamo li prozvanog i službeno priznatog. Mogao bih i u e-zemljišnim knjigama i katarskom planu provjeriti i zemljišno knjižne čestice koje ga čine – ali, neću! Neću! Neću jer to je „ničija i svačija“ zemljišno-katastarska stečevina.– Hoću da mi u sjećanju ostane onakav kakav je bio kada sam njime često prolazio. –A, prolazio sam često, vrlo često i u svako doba godine i u svako doba dana; svako doba noći; mrzlih i snježnih zimskih dana i ljetnih svanjujućih jutara i kasnih jesenskih kišnih večeri i noći!
Najprije, zašto „Klaićev prolaz“? – Ha, jednostavno zato što je to prolaz u Iliševićevoj (danas Vinovačkoj) između kuće obitelji Klaić i susjedne kuće kojoj nikada nisam znao tko je vlasnik. – Znači kada idete u pravcu centra Županje pješačkim nogostupom sve tamo nekoliko kuća iza Mlinarevića i onog zubotehničara (kako mu ono bješe ime, ljudi su ga „držali“ stomatologom jer je bez pomoći zubnog liječnika ljudima radio zubne mostove i proteze), – dakle još koju kuću i numeru prema jugu i dođeš do Klaićeve kuće. Vrlo uredan domaćin i obitelj s dva sina. Stariji (kojih 4-5 godina od mene) mislim da se zvao Ivan, a zvali smo ga „Klaja“, bio je solidan mladić, mislim zidarskog zanata što mu nije bila glavna osobna odrednica nego je to bila – TORCIDA!!! – Taj je čovjek najžešći Hajdukovac (!) kojega sam ja evo i u Splitu vidio i doživio. Svaki dan uredno i čisto odjeven po Koloniji i svukuda okolo sa „Sportskim novostima“ ispod ruke komentirao je sve lige i sve rangove nogometnih natjecanja u Hrvatskoj, naravno posebice rezultata i „stanja“ u Hajduku.
Dakle, tu, iza njihove kuće, k zapadu, prema željezničkoj stanici s četiri/pet kolosjeka i prema onoj (tajanstvenoj) vaktarnici, – vodi vas zemljana staza, puteljak čak oko tri metra širine do prve prepreke koja se sastojala u proširenju kanala, u stvari male bare vode i ljeti i zimi. – Tu pješačku prepreku nekako, stvarno i/ili simbolično preskočiš, i onda dođu one čelične žice od signalnih uređaja (njih 4-5) na visini „cca, oko“ 70-tak centimetara koje si morao preskočiti ili prekoračiti, što nije bio problem, i, – evo te na kolosjecima željezničke stanice! Ali, jest vraga – pogotovo s jeseni i zimi za vrijeme kampanje u vrijeme dovoza ogromnih količina šećerne repe, – prepriječile bi ti se barem tri kompozicije željezničkih vagona koje je trebalo nekako „savladati“ da dođeš do onog prvog kolosjeka koji je bio rezerviran za putnički vlak; pa onda kreneš lijevo prema „stanici“ da bi „izbio“ na Kolodvorsku ulicu pred Joze Prkića gostionicu i pred onu „tajanstvenu“ kućicu urara-zlatara na kojemu je bio oglasni pano za „igrajuće“ i dolazeće filmove Kina „Mladost“.
E, sada, taj prolaz, ta staza za pješake i/ili bicikliste koji su morali prenositi bicikle ako nije bilo vagona na kolosjecima, – taj prolaz u stvari je bio pješačka staza ljeti između Klaićevih i susjedovih kukuruza. Od kakvog je materijala bio teško se sjetit, ali za vlažnih, kišnih vremena mogao si travnatim rubom, relativno čistim cipelama doći do pruge. Da, to je bilo kojih četrdesetak metara do one bare koju je trebalo preskočiti.
Ma – u stvari – pošto će tek jako mali broj vas čitatelja znati o kojem „prolazu“ pišem, skratit ću tek da bih vam rekao kako sam za mladosti tuda često prolazio u svako doba i noći, i ranih jutara vraćajući se kući u kojekakvim svakakvim stanjima i raspoloženjima.
Jedna činjenica, istinita činjenica, zaklinjući se, istinit podatak jest da u tolike godine i u stotine prolazaka „Klaićevim“ prolazom nikada, ali baš nikada (!), stvarno nikada(!), – nisam susreo nekoga na toj „relaciji“ županjskih mladenačkih pješačenja. I dan danas zorno i trezveno se sjećam da nikada nikoga nisam susreo u „Klaićevu prolazu!“ – I, uvijek sam, baš uvijek išao sâm tim prolazom, nikada u društvu s nekim. Znalo je biti u ranojutarnjim vraćanjima iz koječijih svatova i malo „valjanja“ i zanošenja panonske ravnice i Panonskog mora koje se opiralo pravolinijskoj „plovidbi“ poslije dobrih svatovskih večeri i noći na Mlaki, Piškorevcima ili Jelić-sokaku!
Jedino vrijedno, ali baš vrijedno i dojmljivo, pogotovo osobno sjetno je višekratno, možda i desetak/petnaest zimskih večeri kada me otac, moj dobri Šime ispraćao na onaj večernjim vlak za Vinkovce kada bih se vraćao sa svinjokolje s dvije pune putne torbe „Adidas“ obješene na biciklu, gurajući ga, pune bocama paradajza za omiljene juhe; masom čvaraka, kobasica, krvavica, krmenadli, „dunst boca“ kisele paprike, pekmeza i kompota, i koječega drugoga iz ćaćine i materine smočnice što bi za koji dan u Splitu bile prave delicije za mene i moje prijatelje koji su navraćali s tek „dospjelim“ novootočenim novim bijelim i crnim dalamtinskim vinima koje su „otočili“ koji dan prije po konobama drniških, imotskih i sinjskih sela i zaselaka – Uh!!! – „Al´ se nekad dobro jelo“ – Jel´ da !!! – Kako su se dobro „sljubljivali“ čvarci i crno vino iz Drniša (!!!) i prijateljev kozji sir iz okolice Livna i/ili Duvna.
Za ovaj puta – toliko. – Hvala na ponovnom čitanju.
Zdravi i veseli bili.