Činjenica da je Županja dobila (i održala) Narodnu čitaonicu među prvima u Hrvatskoj (prve tri iz 1838, u Varaždinu, Zagrebu i Karlovcu prestale su raditi 1850.) ukazuje da su i tadašnji Županjci visoko cijenili knjigu, znanje i kulturu. Potomci su im generacijama ostali vjerni održavajući i uzdižući tradiciju. Tako je u međuratnom razdoblju djelovalo u Županji i po tri knjižnice istovremeno. Jaka bibliotekarska djelatnost utjecala je i na kulturno uzdizanje, i na nacionalno i klasno osvještavanje, i naprivredni razvitak grada i komune.
Članovi Hrvatske čitaonice u Županiji 25. 10. 1936. na svečanoj proslavi povodom 75-togodišnjice postojanja i rada čitaonice red-sjede: (s lijeva na desno): D. Dolušić – trgovac, Mato Vučićevič – činovnik, Josip Jakob – poštar, Matija Kitičić – direktor banke, ing. Teodor Fuchs – činovnik Vodne zajednice, Julius (Đula) Stejskal – gruntovničar, Luka Prpič – penzicmer red-stoje: Ladislav Krenajs – župnik, A. Strunja – učitelj, Adam Čelant – vlasnik mlina, Dragutin Perušić – odvjetnik, Mijo Cvitković – činovnik, Željko Đivanović – kot. pristav, dr. Ladislav Janković – kot. prestojnik, dr. Marko Kadić – kot. veterinar, ing. šumarije – Vlado Bosiljević, Jozika Jakob – činovnik, Dragutin Mesnig – školski nadzornik, Cvjetko Romić – učitelj u penziji, Ivan Bobalić – kot. oficijal, red-stoje: Savo Radovanović – gruntovničar, Detoni – sudski pristav, Martin Budišić – učitelj, Julije Petrinović – nastavnik, Josip Mrdenović – krojač, Antun Bišof – gruntovničar, Sandor Nagy – gostioničar, Ivan Kadić – učitelj.
POČELO JE 1861. GODINE
Početna godina županjskog bibliotekarstva je višestruko značajna u Hrvatskoj, te godine Hrvatska je dobila svoj ustav (nakon 12 godina Bachova apsolutizma) svog bana »našijenca« (Sokčević), svoj narodni jezik kao službeni i svoje službeno glasilo na njemu (Narodne novine). Taj novopreporodni polet odrazio se i u Županji.
Iako je živjela u vojno-krajiškom zaptu, ipak je — čak prije od onih koji su više slobode uživali — potražila više svjetla. Upravo su predstavnici austrougarskog vojnog poretka — viši oficiri — među prvima stupili u akciju osnivanja Narodne čitaonice. Možda je upravo takva struktura članstva spomen-popis) i pomogla da se tako brzo isposluje odobrenje za rad Narodne čitaonice, jer to je kod pedantne austrougarske birokracije bila duga i zamršena procedura, tim više što se nastojalo spriječavati i onemogućavati rad kulturnih i prosvjetnih društava i institucija u bojazni od nacionalnog osvještavanja i pobuna.
Prvi članovi čitaonice su, kako se vidi, bili ugledniji, bogatiji, ali svakako i obrazovaniji ljudi ove male postaje austro-ugarskog vojnog sistema. Sigurno su i prije dosta čitali, tražeći u tome zaborav od svagdanje ustaljene i krute, dosadne vojnorežimske stvarnosti, s iščekivanjem pratili zbivanje na političkoj i vojnoj sceni, nadali se ljepšem, kulturnijem i ljudskijem životu. Što su samo oni (oficiri, činovnici, trgovci, gostioničari) prvi članovi čitaonice, ne znači da ostali živalj nije bio osviješten, nego je to posljedica dresure u kojoj su krajišnici bili samo točkići ratne mašinerije, navikli na slušanje, opsjednuti brigom za golo preživljavanje svoje porodice u surovim prilikama, naučeni da vojna gospoda vode i kulturu i politiku.
Tek četvrt stoljeća kasnije pokušat će drugi po jakosti sloj, obrtnici — osnovati svoju čitaonicu (1885.— ali nisu dobili odobrenje). Nije ova mala šačica smjelijih ni slutila da je pokrenula mali kamenčić koji će nizbrdicom desetljeća rasti u lavinu kulturnog, nacionalnog i klasnog osvještavanja na ovoj tlačenoj posavskoj zemlji, da će doprinijeti i bržem privredno-ekonomskom razvoju. Iako su u to vrijeme gostionice bile uobičajena sastajališta, pa su obično držale i novine, što je uvjetovalo da je najveći dio čitaonica u njima koristio prostorije, ova prva županjska čitaonica uzela je prostoriju u župskom uredu vidi spomen-ploču). Kasnije (oko 1903.) prešla je i ona u hotelske prostore — u novosagrađeni »Weinberger« (današnji »Jelen« u centru).
O motivu tog smještaja, kao i o početnom radu i organizaciji ne možemo (zasad) reći pouzdano ništa, jer nije poznato gdje su (ako su sačuvani) dokumenti koje ova čitaonica morala voditi po svim propisima austrougarske birokracije.
USPON I PREKID
O plodotvornom radu čitaonice može se zaključiti iz drugih izvora i pokazatelja. Da je interes za čitanjem porastao vidi se iz podatka da je 1878 u Županji (sa 2500 stanovnika) bilo 17 stalnih članova »Kola« Matice hrvatske (po broju članova Matice, Županja je bila na 18. mjestu), te da je od 1883. g. u Županji i stalni povjerenik Matice (Vladoje Brunšmid). Vjerojatno je županjska čitaonica pretplaćivala brojne časopise (za Vinkovačku čitaonicu se zna da je 1897 bila pretplaćena na 30 listova — među njima su »Vijenac«, »Dom i svijet«, Prosvjeta«, »Nada«, »Hrvatska misao« i dr).
Utjecaj Narodne čitaonice i njenih članova može se vidjeti i u nicanju drugih čitanonica u okolici: u Vrbanji 1878, Bošnjacima 1899, Pjevačkog a kasnije i čitaoničkog — društva »Tomislav« u Županji 1902, Hrvatske seljačke knjižnice i čitaonice u Županji 1909 te babogredskih čitaonica osnovanih 1907. 1912.
Pokušaj osnivanja obrtničke čitaonice 1885. (nije odobren pod izlikom formalnih nedostataka u Pravilima), ukazuje na nešto za što u drugim sredinama postoje i pisani dokazi: klasni karakter i zatvorenost Čitaonica. Čitaonice su naime postale i neke vrste staleška društva, priređivale su zabave za svoje članove i njihovi porodice. U Vinkovcima su npr. tek 1904. odobrili kolektivno učlanjenje Društva trgovačkih pomoćnika u Hrvatsku čitaonicu, ali im nisu odobrili pristup na zabave.
Prva ratna godina prekinula je rad svih društava, pa i Narodne čitaonice u Županji (naredbu o zabrani rada svih kulturnih i zabavnih društava izdao barun Ivan Škerlec Lomnički 1914.).
MEĐURATNA DJELATNOST
Neposredno nakon 1 sv. rata i stvaranja kraljevine izdata su (1918) odobrenja za rad društava. Ne zna se kad je obnovljena Narodna čitaonica, ni kad je promijenila naziv u Hrvatska čitaonica (vjerojatno još prije rata, Vinkovačka već 1900 nosi taj naziv). No, kako već 1919. postoji u Županji Radnička čitaonica (vidi spomen ploču na Nemecovoj kući), sigurno je i rad Narodne, odnosno Hrvatske čitaonice do tad obnovljen. A što se naziva Hrvatska čitaonica tiče sigurno je takav ubrzo iza rata, jer su 30-tih godina postojale i Hrvatska narodna čitaonica i Hrvatska seljačka čitaonica i knjižnica — vjerojatno su ovi dodaci poslije riječi »hrvatska« upravo bili potrebni za razlikovanje čitaonica.
Čitaonice su u međuratnom razdoblju intenzivirale svoj rad kako na području širenja štampe, tako i na kulturnom i političkom (kad je blaži režim to na momente tolerirao) području. Neki tadašnji članovi se sjećaju da je svaka čitaonica održavala prigodna tematska predavanja (npr. dr Marko Kadić se sjeća da je držao predavanja o higijeni i zaraznim bolestima stoke).
Hrvatska čitaonica je 1936.proslavljala 75-togodišnjicu svog rada, te je sačuvana slika 28 njenih članova od 25. X 1936 (vidi sliku) i ovaj put uglavnom viših činovnika, što svjedoči o izvjesnoj klasno-staleškoj eksluzivnosti čitaonice i u to vrijeme. Čitaonica je inače u to vrijeme imala oko 1.000 knjiga i dosta časopisa (u toku drugog svjetskog rata većina je zagubljena, a poneka knjiga je dospjela u vlasništvo Narodne knjižnice i čitaonice). Pri Hrvatskoj čitaonici djelovao je i Pododbor Matice Hrvatske. Ni iz ovog perioda nisu dostupni dokumenti ove knjižnice (zapisnici, knjiga članova, knjiga želja itd.), a nadat se je da oni negdje postoje i da će biti dostupni.
UISTINU NARODA
Knjizi i čitanju se u narodnooslobodilačkoj borbi pridavala velika važnost. U prvim danima NOR-a uza sve druge napore obnove, obnavljane su i otvarane čitaonice i knjižnice, prikupljane postojeće i nabavljane nove knjige koje su onda zaista bile knjige za narod. Ne samo da su u čitaonice imali po prvi put pristup svi, nego je čitaonica imala zadatak da ih upravo sve okuplja, da ih privlači, da ih kulturno uzdiže, obrazuje. U tu svrhu su vršene razne akcije propagiranja čitaonice, knjige i čitanja, kao npr. zajednička čitanja, predavanja i govori u čitaonici, susreti s piscima, borcima, političarima, znanstvenicima.
I u Županji je Kotarski narodni odbor poveo brigu o knjizi. Sačuvano je niz knjiga sa žigom Kotarski narodni odbor Županja. No kako se knjiga dosta saku-pilo, a i djelatnost čitaonice rasla i granala se, oformljena je i poseba institucija čitaonice, koja se oko 1948. pojavljuje sa žigom Kotarska knjižnica i čitaonica. Ona je ubrzo preuzela i brigu o ostalim općinskim knjižnicama (Drenovci, Babina Greda), oko 1950. nosi naziv Centralna knjižnica kotara- Županja. Od 1955. ukida se kotar u Županji (prelazi u Vinkovce, pa u Osijek), te se i naziv 1 knjižnice mijenja u — Narodna knjižnica i čitaonica. Posljednja organizacijska promjena je iz 1964, kad se ona uklapa u Narodno sveučilište.
I Narodna knjižnica i čitaonica je u ovom periodu promijenila i nekoliko prostora I kao posebna općinska ustanova), a najduže se zadržala u prostorijama kraj hotela Jelen (gdje je početkom stoljeća bila i prva Narodna čitaonica), da bi se na kraju preselila zgradu bivše osnovne škole. Osim brojnih i raznovrsnih akcija na širenju čitanja, knjižnica je proširivala i I svoj knjižni fond: 1962. je imala 3.000 knjiga, 1967, već 8.000, a 1981 oko 20.000 I knjiga.
NAKON 150 GODINA
Danas 150 godina nakon osnutka prve Narodne čitaonice, čitaonica nosi ime Gradska knjižnica Županja, nalazi se u vlastitoj zgradi površine 262 kvadratna metra, broji fondm od preko 50000 knjiga i preko 1600 stalnih članova. Bogatim fondom od oko 50.000 ona doduše može zadovoljiti potrebe većine korisnika, tim više što se u zadnje vrijeme težište sa školske lektire prebacuje na suvremenije popularne knjige, hit, bestseleri i naučnu literaturu.
Međutim oslabilo je okupljanje čitalaca, nema one posjećenosti knjižnice kakva je bila u vrijeme kad je ona među prvima u Županji nabavila radio, pa televizor, kad je organizirala niz susreta čitalaca s piscima, itd. Mora se pronaći načina da se bogati fond još više koristi.
Osim redovite nabave, obrade i posudbe knjiga Knjižnica je organizator brojnih programa kao što su Šokačko sijelo, Festival glumca, Županjsko ljeto, Dan grada, Mjesec hrvatske knjige…
Knjižnica je promovirala knjige: Liga za opstanak Gordana Nuhanovića, Mama ti si moj zrak Enesa i Sare Kišević, Šokci u Spačvansko-bosutskom međurječju Ivana Ćosića, Samo ljubav ostaje Ivice Stanića, Odgajanje je i radost Mare Čović, Mudrosti dobrote Bojke Matolić…
Organizirane su i izložbe radova ženske udruge Žir , kao i izložbu slika Impresije Gordane Matić Djelatnice knjižnice su za djecu iz vrtića priredile predstavu Lisica, pekarica i prijatelji…