Dragi moji „Štioci“ – rekli bi u starome Splitu – ja. B. Maričić iš´o u školu sve skupa šesnaest godina!!! U životu sam ` vako il´ ´nako pročitao i napisao puno toga, više nego, možda mnogi od vas zbog pravničke profesije i koječega drugoga s čime sam se bavio; prije koju godinu otišao u mirovinu iliti „penšjun,“ opet po „spli´sku,“ – i u toj mirovini nastavio čitanjem i pisanjem nadoknađivati sve ono nepročitano i nenapisano ranije. – Rekoh, sada imam vremena i puno manje obveza pa „šaraj baraj“ koliko te volja; jest da se gdjegod uhvatim malo i motike zbog domaće, „moje“ blitve i desetak maslina zbog, moga, i samo moga, djevičanskog, super de luxe čistog i ekološkog, malo je reći – djevičanskog pa kažem djevičanski-djevičanskog maslinovog ulja, koje cijenim, ali ne prodajem po njegovoj „objektivnoj(!)“vrijednosti od 150 € za bocu od 7,5 dcl.!!!(ha, ha, ha …).
Dakle, vratimo se naslovu dodajući da, čak izbjegavanjem javnih i privatnih komunikacijskih sredstava TV-a, radio programa i razno raznih „panela“ (osim panel ploče) kao drvoprerađivačkog materijala, – moram (!), moram slušati razno-razne likove i nositelje odgovornih javnih dužnosti. – Ta gospoda (više navodno nema drugova i drugarica), – pomodarski kao što sam već ranije pisao, upotrebljavaju u javnoj komunikaciji sve češće, i svako malo neke „nove“ termine i riječi kojih do sada nije bilo. – Da, upravo „pomodarski“ jer ih to čini, (oni jadni tako misle), kao pametnijim, nego što u stvari jesu! Trpaju oni u taj arsenal i novokovane hrvatske riječi ali i – što je još gore i tragičnije – i masu engleskih i kvaziengleskih termina i riječi.
Tražio sam i „kopao“ riječ „narativ“ i gotovo nigdje ne nađoh stručnog i smislenog objašnjenja: „Rječnik …“ gospodina profesora Anića tu, baš tu riječ niti ne spominje; Klaić – ništa! Itd.itd., osim brljanja i mrljanja po Wikipedijama i Inernet-pedijama. – Dakle – ćorak i budalaština!!!
Riječ „agenda“ po Klaiću „1. podsjetnik s bilješkama o onome što se ima uraditi; bilježnica, notes, 2. djelokrug rada“. – Ne znam koliko nam je potrebno „agendati“ da bi smo baš tom riječju rekli to što ona zapravo u Rječniku STRANIH riječi, – ona – ta „agenda“ znači.- U rječnicima hrvatskog jezika te „gende“ ili čega sličnoga uopće i nema! – Dakle – ćorak; budalaština; – (U nekim znanstvenim raspravama – prije svega filozofskim – moguće je da će te naći tu riječ ali u svakodnevnom, dnevnom uobičajenom, razgovornom jeziku obične raje i običnih političara te đavlije „gende“ nema jer joj tu nikako NIJE MESTO niti po kojemu kriteriju dnevnog razgovornog jezika.)
I, sada, ono glavno zbog čega sam nakanio pisati ovu moju Kozeriju.
Da; ovako, – riječ „dionik“, velikim slovima: „DIONIK“, naime.
Do prije nekoliko godina – dakle, dok sam se ja školovao i dok sam radio službeno pišući i čitajući – svi, ali baš svi ljudi – stručni i nestručni, pismeni i nepismeni pa i ja ovakav kakav jesam – rabili su/smo riječ „sudionik“!!! Ponavljam riječ „SUDIONIK“ – I onda, prije nekoliko godina, neki nepoznati, nadnaravni stručnjak za hrvatski jezik uvede u javnoj komunikaciji riječ „dionik,“ i gotovo u potpunosti uvede „riječ o kojoj je ovdje riječ“ – „dionik“(!) bez onoga „su“. – „Sudionik“ nestade kao da ga nije ni bilo. Rekoh, gospodin profesor Vladimir Anić kao aktualni, neprikosnoveni jezikoslovac u svom „Rječniku hrvatskog jezika“ trećeg izdanja, nakladnika „Novi LIBER“ i „Jutarnjeg lista“ , Zagreb 2007. godine, na stranici 544-toj navodi, cit.: „sudionik * m (sudionica ž) < G sudionika, N mn sudionici) 1. koji sudjeluje u čemu sin. akter, učesnik 2. koji ima u čemu udjela sin. akter, učesnik.“ – Tako dragi moji „dionici“ stvari stoje s vama „dionicima“ i hrvatskom književnom riječju „SUdionik,“ kojoj ne znam što nedostaje pa postaje taj šepavi “dionik!“
Možda će se neki od vas zapitati, kao zašto ja već u nekoliko Kozerija, i ranije „Pisama iz Splita,“ razglabam tu tematiku hrvatskog jezika i što to meni treba pa i što to – pisanje o zaštiti afirmaciji baš hrvatskog književnog jezika – znači. – Otprilike i ukratko to bi bilo ovako i zato, kako će te vidjeti u nastavku ovoga teksta, odnosno zaključno moje mišljenje i stav.
Dakle, kao narodu i naciji poslije Domovinskog rata događaju se stvari zbog kojih se takoreći i dogodio taj veličanstveni ali tragični i gorki rat. – Htjeli smo i pobjedom nad srpskim agresorom ostvarili državnu samostalnost i opstojnost domovine Hrvatske kao neovisne i samodostatne države hrvatskog naroda i svih njezinih građana. – E, ali, – stubokom se promijenio i mijenja se svijet i svjetsko, – i prije svega europsko okruženje u kojemu se sada našla ta naša Hrvatska: površinom i brojem stanovnika, i bremenitom poviješću ali naročito svojim geostrateškom položaju na zemljopisnom prostoru i okruženju, – a ona, ta Hrvatska samostalna država je takva kakvu opisah.
Prije svega dogodila nam se na sjeveru i zapadu Europska unija kao asocijacija država i zemalja modernog civiliziranog svijeta. Jest nesavršena, nezgrapna, komplicirana, ranjiva međuodnosima članica (neki su već i pobjegli), kao državotvorna tvorevina tek u „uhodavanju,“ i tako dalje i tako dalje, rekao bi moj poštovani susjed gospodin Grgić s četrnaestog kata u stanu iznad moga stana.- I, u tako novim okolnostima, ostvarujući i ciljeve Domovinskog rata – postali smo ravnopravnom članicom Unije europskih civiliziranih država. – Cijena toga udruživanja, međutim, jest i djelomično, ali ne doslovno i banalno odricanje od tradicionalnih obilježja državnog suvereniteta kako taj suverenitet definira teorija i države i prava kao znanosti. Je li to odricanje od suvereniteta ili nije, odnosno je li to samo suvremeni oblik nacionalnog suvereniteta, zasad se možemo i sporiti, – ali to je – stvarno – tako. Valjda zato i mi skeptici prema tom članstvu mijenjamo i svoje stavove o tom potezu aktualnih vlasti Republike Hrvatske.
I, što sad, – pitam se ja i strogo kognitivno zaključujem: ako smo samo „ograničili“ svoj državni suverenitet, to ne smije i, nipošto ne smije biti i odricanje od nacionalnog IDENTITETA čemu je vlastiti književni jezik jedno od osnovnih obilježja. Nacionalni jezik je conditio sine qua non postojanja jednog naroda – dakle osnova i svetinja o kojoj se u svakoj državi mora nesumnjivo, nepopustljivo, bez iznimke, gotovo dogmatski držati, paziti i čuvati ga.
Eto, to je to zbog čega ja tako „žestoko“ pišem papagajski ponavljajući na svaku promjenu, zadiranje, a pogotovo glupo i nepotrebno poigravanje a posebno brljavljenje u govoru i pisanju hrvatskog jezika koji nas čini onim što jesmo: samosvojan i jezično suveren narod zbog čega i preko čega su nas nastojali i dalje nastoje utrti dušmani iz susjedstva i „šire okolice.“
Zdravi mi i veseli bili.