Glazba je najdemokratičnija ljudska djelatnost, ili bolje reći Stvaralaštvo, (veliko „S“), u svakom pogledu. Glazbom se može baviti najširi mogući auditorij ljudskog roda jer ona, glazba, u svojoj svekolikoj sveobuhvatnosti pojmovno ali i praktično dostupna je svim ljudima; za baviti se glazbom ne treba vam ničije odobrenje niti bilo kakav službeni, poluslužbeni ili neslužbeni dokument niti bilo kakva radnja nekoga drugoga osim vas samih ili s nekim s kim se dogovorite i/ili pristanete muzicirati na neki od mogućih načina.
Najopćenitiji pojam glazbe uključuje veliki broj čimbenika, sudionika, autora, a glazbeno djelo može biti uradak i samo jedne jedine osobe – kantautora. Međutim najveći broj glazbenih djela ipak je zajedničko djelo suradnje više osoba pa imamo, prije svih skladatelje, izvođače vokalne i instrumentaliste (svirače), tekstopisce, aranžere, režisere, dirigente, majstore tona iliti ton-majstore, i konačno producente kao svojevrsne šefove svega i svačega što se tiče pojedinog glazbenog djela, pogotovo u ova nova vremena. Ne, nisam zaboravio ni glazbene teoretičare, kritičare ni pedagoge! – I, konačno oni još važniji, možda i najvažniji zbog kojih ovi prethodni rade to što rade, a to je Publika; Slušatelji; Auditorij u svim mogućim oblicima „konzumiranja“ glazbenog djela! A, možeš biti i „sam svoj majstor“ pa svirati ili pjevati samo za sebe. – Ne treba vam ni naobrazba i izobrazba, niti školovanje jer možete biti samouki, – ali morate ZNATI manje ili više dobro baratati nekim glazbalom, svojim glasom a katkada i kakvim predmetom s kojim će te „proizvesti“ neki ton, tonalitet, a ne samo neki bezvezni i banalni ZVUK!!!– Svaki od ovih sudionika nastanka i izvođenja glazbenog djela, tom istom djelu daje svoj odgovarajući umjetnički ili kakav drugi doprinos. O svakome od njih i njihovom doprinosu nastanku i interpretaciji glazbenog djela moglo bi se nadugo i naširoko pisati. Ipak, istina i činjenica jest da su neki od njih manje ili više važni (zaslužni) u tom glazbeničkom procesu pa bih ja ovom prilikom, a mislim da to i inače, uopće tako, da vrijedi kao tvrdnja, – dakle, za neko glazbeno djelo najznačajniji su autori (skladatelji-kompozitori), tekstopisci i konačno, izvođači, i vokalni i instrumentalni, a naročito blizu njima je jedna također autorska, ništa manje, pače, jako važna uloga u ukupnom uobličenju glazbenog djela, a to su – često čak i anonimni ili nedovoljno od publike vrijednovani – aranžeri; autori aranžmana, cjelovitog ukupnog i finalnog „izgleda,“ – najbolje moguće varijante glazbenog djela. Zašto aranžeri, – pa zato što, ipak, oni u suradnji sa skladateljem, rekao bih završno uobličuju to što su autori „sklepali,“ od nota i teksta, odnosno stihova, odnosno libreta, ako baš hoćete. Najširi krug publike kao konzumenata glazbenog djela ne znaju niti ih interesira tko je nekoj skladbi, kompoziciji, „pjesmi,“ ili kojem drugom obliku glazbenog djela, tko mu je, dakle, aranžer. – No, dobro. – Što ja to hoću vama kazati ovako opširno vas uvodeći u meritum stvari. – Naime, kaj!? Opet ću se pozvat na legendu hrvatskog novinarstva u „Vjesniku,“ „VUS“-u, „Danasu“ i kojim sve ne dobrim stvarima još iz vremena kada smo živjeli u „tunelu“ socijalizma.
Često, vrlo često se za šport, pogotovo za nogomet, kaže da je to „najvažnija sporedna stvar na svijetu,“ – što uopće nije točno !!! – „Laže selo lažu ljudi“ (rekao bi Karlo Oršolić i ja, naravno), – jer najvažnija sporedna stvar na svijetu je GLAZBA – MUZIKA, – toliko važna da je glupost nešto drugo nazivati tom „najvažnijom stvari …“
E, da, – kada je riječ o glazbi – između ostaloga – vrlo je važno i kazati i napisati da i u glazbi kao i drugim oblicima umjetničkog djelovanja vrijedi ono davno, još od staroga Rima i Grčke, – vrijedi ono pravilo „de gustibus non est disputandum“ unatoč kojemu baš o, i, u svezi s muzikom raspravljamo, razglabamo, diskutiramo, komentiramo i izražavamo svoje dojmove i sudove o glazbenim djelima, pogotovo njihovim izvođenjem u pojedinim slučajevima i prigodama. Sjetimo se samo one „kroznosne“ interpretacije hrvatske službene i ustavne svečane pjesme – hrvatske službene himne, na Milanovićevoj inauguraciji u izvođenju glazbene dive lakih nota gospođe Josipe Lisac, koja je gotovo „protuustavnim“ načinom otpjevala „Lijepu našu“!!! – Dakle, unatoč i usprkos svim načelima i obzirima, evo, ja, B. Maričić pisat ću o glazbi usuprot činjenici što sam legalni slušatelj i obožavatelj svih oblika i „rodova“ glazbe od tzv. „lakih nota“ do simfonijskih djela tzv. klasične, ozbiljne glazbe, pisat ću, doduše, na neki način „kritičarski“ o jednoj glazbenoj manifestaciji. – „Zlatne žice Slavonije 2020.,“ festival nedavno održan u Požegi. – Molim unaprijed za oprost moga petljanja u nešto što nije moj profesionalni fah nego je tek amatersko „razglabanje“ uobraženog slušatelja i ljubitelja tamburaške glazbe i tamburašenja uopće.
Dakle, ovako, – ja kao rođeni i na to (mjesto rođenja) ponosni Županjac, već jako, jako dugo živim daleko od Županje i od Slavonije. Unatoč i usprkos tome, Županja nikada nije „izašla“ iz mene, mojih nostalgičnih misli i osjećaja pripadnosti Županji i Slavoniji. To što živim u Dalmaciji i Splitu, znači i to (dobronamjerno mislim) i da živim među ljudima koji su svakodnevnim viđenjima stvari oko sebe, u najmanju ruku, reklo bi se, indiferentni prema ostalim krajevima Hrvatske, iako tu istu Hrvatsku i sve njene krajeve ovdašnji ljudi cijene i poštuju onako silno i žestoko, kakvi su oni i kao ljudi. Puno, puno puta, živeći ovdje bio sam do male neugode, a zapravo ugode i ponosa obdaren i počašćen počastima s činjenice da sam Slavonac i Županjac.
U najširem kontekstu naprijed navedenoga, dakle, glazbe i glazbenog stvaralaštva mogu i kao diletant ustvrditi da je dalmatinski glazbeni izričaj u tzv. lakoj, šlagerskoj kategoriji za tri koplja ispred svih ostalih hrvatskih krajeva. – Kajkavština i zagorski melodijski izričaj u toj glazbi minoran je iako poštovan od glazbenika, pa i od publike, ali samo prigodno. – Tambura i tamburaška glazba, pak, od Domovinskog rata naovamo čak je jedno vrijeme bila, i ovdje u Dalmaciji vrlo, vrlo popularna pa su Zlatni dukati, pa Najbolji hrvatski tamburaši, pa Miroslav Škoro, i konačno Šima Jovanovac „ušli u ovdašnji narod“ i postali popularni i cijenjeni. Županjski tamburaški asovi (Karlo Oršolić, Krešimir Stipa Bogutovac, „TS Kristali,“ „Patria“ i drugi) – uz potporu ponajboljih hrvatskih rokera – „Opće opasnosti“ i Pere Galića, – i meni osobno u razno-raznim društvima i okolnostima pridonosili su kao ono: „Aaaa … tvoji Županjci.“ – (Eh, kako sam znao biti ponosan). Dodamo li k tome i druge slavonske sastave i autore tamburaške glazbe, prije svih Josipa Ivankovića, pa i Sinišu Leopolda, Krunoslava Dražića, Šimu Domionkovića, Hrvoja Bogutovca, pa konačno nadasve uspješni i popularni legendarni Krunoslav Kićo Slabinac, – skoro da su dosegnuli i u kvaliteti i u popularnosti klapsku i dalmatinsku „pismu.“ – I, u svome skromnom slušateljskom pomnom i dugotrajnom zapažanju, zaključio sam kako su ove dalmoške pjesme „bolje“ i uspješnije iz dva razloga: Prvo i možda najvažnije jest kvaliteta, vrhunska vokalna interpretacija skladbi, i drugo, daleko bolji i muzički „kompletniji“ i znalačkiji aranžmani tih dalmatinskih melodija. Te dalmatinske melodije i onda kada su slabe i nikakve kvalitete, majstorski su aranžerski upakirane i „ispadju“ bolje od naših slavonskih. – Naravno, – čast izuzetcima. – Uvijek sam naglas uvjeravao ovdašnje ljubitelje glazbe kako i mi imamo svoju „Cesaricu“ u antologijskoj vrijednosti i kvaliteti pjesme „Svirci moji,“ držeći, naime, da su te dvije pjesme jednake, ali izvanredne muzičke kvalitete po svim osnovama mjerenja popularnih skladbi. – Čvrsto stojim pri tome! – Bespogovorno! Točka.
I onda – nekidan – dođu „Zlatne žice Slavonije“ i razoružaju me, rastuže i razočaraju me do daske, štonose kaže. Uzdanice i dugovječni uspješnici „Slavonske lole“ i ne znam ja tko ti već ne, u prvom, navodno čisto tamburaškom dijelu festivala nastupe s nekim pjesmuljkom banalne ritmike i melodije; pa Šima Jovanovac u pratnji nekog tamburaško-polusalonskog orkestra i pratnje … i tako redom, do „Umjetničke“ novotarije navodnih slavonskih pjesama uz pratnju saksofonsko-gitarsko(Gelo)-bubnjarskog štiha i „kafanske“ razine kvalitete s nezaobilatnim takozvanim „pratećim“ vokalima. – Ma, hajte molim vas. – Dajte ne pizdite i ne sramotite nego se vratite izvorno slavonskom festivalu tamburaške glazbe i pisme u izvođenju provjereno dobrih tamburaških sastava i /ili tamburaškog orkestra razine onoga HRTV-a … jer, jer, naprostto, takvih ima diljem Slavonije i tamburaškog ozračja Hrvatske i dajte da te pjesme pjevaju hrvatski vokalni prvaci, recimo Đani Stipaničev, pa Renata Sabljak, pa provjereni maher Zlatko Pejaković, pa Đuka Čajić, pa i ako baš hoćete Ervin Baučić kao nekada davno Đani Šegina. – Jer ovako smo slušali pjevače tamburaških sastava „plitkih“ glasovnih osobina, kvalitete i sposobnosti.
I, sada, ono najvažnije u ovome tekstu, odnosno njegovu povodu i inspiraciji pisanja ovih rečenica: KRUNOSLAV KIĆO SLABINAC !!! – Večer uoči natjecateljskog dijela s novim pjesmama, večer je dakle, bila posvećena Velikom (veliko“V“) glazbenom Majstoru (veliko „M“), Slavoncu, Krunoslavu Kići Slabincu. – Njegove autorske – a reklo bi se već – narodne pjesme i melodije i tamburaškog, i šlagerskog štiha, ali u „skromnim“ aranžmanima i još „skromnijim“ izvođenjima – neka mi ljudski oproste – ipak, preplitkih glasova i skučenim a ne raspjevanim nastupima vokalnih solista – izuzev Žaka Houdeka, i Ivane Kindl – kojima – ostalima koji su pjevali Kićine pjesme – ljudska svaka čast, ali Kićine pjesme u tako, i na toliko značajnoj manifestaciji, bili su potrebiti najmoćniji hrvatski glasovi Pavarotijevske razine glasovnih interpretacija, snagom i ljepotom pjevačkog glasovlja i visoke ljestvice tenorskog autentično osjećajnog pjevanja!!!- Jer…
Jer … jer, Krunoslav Slabinac postaje povijesno velik skladatelj, aranžer i izvođač- pjevač- tamburaških skladbi koje nitko do sada nije, niti će, tako ponosno i ponizno majci Slavoniji posvetio. Nitko nije, niti će, u pjesmi, jednom riječju iskazati ponos, prkos, i veličinu ljubavi, poštovanja, himnički autoritativne razine kvalitete i svečane uzvišenosti slavonskog tamburaškog melosa dostojanstvenog izričaja; Kićo je skladateljski stvorio i veličanstveno uzvišeno otpjevao „INATI SE SLAVONIJO.“ – Pa, ta pjesma u Kićinom izvođenju pandan je pjesmi iz finala Zajčevog „Zrinskog,“ gordog narodnog dostojanstvenog i svečanog „ … U boj, u boj …“ – Pa najslavonskija i najnapitničkija „Ako zora ne svane,“ pjesma koja „pogađa u dušu i slavonsko srce“ jedako u Babinoj Gredi, i u Splitu, Zagrebu, Vancouveru i Melborneu, Sttutgartu i Berlinu. – Te pjesme su narodne, slavonske himničke razine kvalitete i svečane uzvišenosti slavonskog tamburaškog nacionalnog melosa !!! – I, još samo ovo; pa gdje je te večeri bio, ili makar da bi bio spomenut ANTUN TUCA NIKOLIĆ, Županjac i Osječanin koji je s Kićom otvorio put tamburi na svim meridijanima, a evo i na Glazbenoj akademiji da danas već imamo docenta, sveučilišnog predavača tambure (Siniša Leopold)!
Konačno i zaključno govoreći „na Požegi“ je ove godine bilo sve manje tambure i tamburašenja jer se među „zlatne žice“ sve više uvlače neke bubnjarske šuškalice, klarineti, tromboni, saksofoni i talambasi !? – Tako sam ja kao vjerni tamburaški slušatelj i bivši županjski bećar primjetio, a jesam li u pravu – neka sude stručnjaci.
Molim vas, – još jednom se ispričavam na slobodi što sam se usudio suditi glazbenoj manifestaciji koju su priredili glazbeni profesionalcia a ne amateri i muzički diletanti kakav sam ja, B. Maričić.
Glazba – muzika – je zvonka radost (!) a ne sporedna stvar na svijetu!
Zdravi i veseli bili.