B.MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE:
ŠTO JE MENI (I VAMA) – BORIS DEŽULOVIĆ !?
Slučaj životnih svakodnevnih okolnosti htio je da istoga dana (11. kolovoza o.g.) nakon dugo, dugo čekanja u Gradskoj knjižnici „Marka Marulića“ u Splitu, dođem čekajući još od 2019. na red posudbe jedne knjige uglednog, priznatog i poznatog Splićanina profesora emeritusa, doktora medicine, imunologa; pa i znanstvenika te iste medicine, odnosno medicinskih znanosti, uvaženog i cijenjenog gospodina Matka MARUŠIĆA; i da se toga istoga dana održi komemoracija za preminulog novinara Vladimira Matijanića u HNK-u u Splitu s glavnim govornikom Borisom Dežulovićem.
Cijelo prijepodne čitao sam – i već nakon prvih stranica – s oduševljenjem nastavio čitanje u kojoj profesor Marušić razložno, razborito, vremenski racionalno potencirano, i sustavno sabrano i provjereno sažima svoje cjeloživotno iskustvo temeljeno i proživljeno na besprijekornim načelima humanizma, domoljublja i svekolikog čovjekoljublja, koje je poštovani profesor ukoričio u knjigu „Mi Hrvati.“ – Na kraju pročitavši cijelu knjigu ostao sam frapiran i oduševljen kako jedan čovjek, doduše intelektualac, ali ne književničke struke i profesije, kako dakle, takav jedan čovjek može napisati 610 stranica autobiografskog, metodično besprijekorno sjedinjenog beletrističko-publicističkog uobličenja životnog iskustva, – iskustva življenja punog stvaralačkog naboja, snage, pa i sjete, i racionalnosti, i ljudskosti, i umijeća življenja po životno najvišim kriterijima istinskog čovjekoljublja, osobnog i profesionalnog dostojanstva. – Nije odveć spomenuti da je profesor Marušić isto tako dobar govornik i u javnom nastupu na tribinama, radio i TV intervjuima, u različitim prigodama kada razložno argumentirano na tim govorničkim megdanima ostavlja zatečene i zbunjene sugovornike suprotnih svjetonazora. – Ma, nije odveć ni spomenuti da je profesor Matko Marušić stariji brat nadasve renomiranom hrvatskom intelektualca u sasvim drugom fahu, Joška Marušića, naime.
I, onda, u poslijepodnevnim i večernjim satima toga dana na javnim medijima Hrvatskog radio-Splita, Hrvatske radio-televizije i kojegdje drugdje u medijima saslušam PROBRANI (!!!) dio oproštajnog govora novinara i publicista lijevih i „lijevih“ novina, i kojekakvih lijevih i „lijevih“ medijskih platforma kojima je postojanje slobodne i samostalne države Hrvatske rak-rana kancerogenog kroničnog stanja svijesti, čak i njihove nesvijesti koja ih obuzima odmah ujutro kada se probude u Hrvatskoj ili „Regionu,“ ma, bilo gdje, uostalom.
Dakle, ovako to bijaše istoga toga dana s tim Dežulovićem i kompanijom. – Na velikodušno i dostojanstveno s pijetetom ustupljenoj NACIONALNOJ kući „Hrvatskog narodnog kazališta,“ u nazočnosti rodbine, prijatelja i istomišljenika, održana je prigodna posmrtna svečana komemoracija preminulom novinaru Vladimiru Matijaniću. – Između ostalih gavorio je i prijatelj i koleega preminulog, novinar i publicist gospodin Boris Dežulović. – Dežulovićev „PROČIŠĆENO (!) SKRAĆENI“ govor prenijeli su i gotovo svi mediji u Splitu i Hrvatskoj. – Što mi to znači „pročišćeno skraćeni“ govor!? – Da, uobičajeno je da se u takvim prigodama u npr. vijestima na radiju i TV-u govori govornika novinarski „skrate“ citirajući samo dijelove govora govornika. Tako je bilo i u ovome slučaju. „Preskočeni“ bivaju oni uobičajeni, manje važni dijelovi tih prigodnih govorancija, a izdvoji se par dijelova tih govora po nečemu karakterističnom za pokojnika i onoga tko se od njega oprašta. – I, da ja vama sada ne dužim, gospodin – pokojnikov prijatelj i kolega – govornički poentira vrhunac svojega iskrenog nekrologa riječima, citiram: „J***š hrvatsku državu!“ – Da, dobro vidite i dobro čitate: „J***Š HRVATSKU DRŽAVU!“ – Još mi zvoni, (provjerite na famoznom internetu), ponovno vam citiram: „J***Š HRVATSKU DRŽAVU!“ Još jednom citiram: „J***Š HRVVATSKU DRŽAVU!“ Izgovorio je to patetično teatralno, tako da zvuči uvjerljivije i jasnije, i razgovjetno gledajući u publiku i izravno u kameru, ne čitajući to iz pripremljenog govora kojega je čitao ili koncepta u kojega je povremeno pogledao. – To, naravno nitko nije niti citirao niti naknadno „ozbiljnije“ komentirao jer je to – već uobičajeno – rekao drug Dežulović, ali ovaj puta naglas u HRVATSKOJ NACIONALNOJ KULTURNOJ INSTITUCIJI, gnijezdu hrvatskog kulturnog nacionalnog bića i identiteta u gradu Splitu u kojemu ja, Borislav Maričić, rodom i ponosom iz Županje, i profesor Matko Marušić rođeni Splićanin, s obiteljima živimo i radimo kao manje i/ili više takozvani obični građani grada Splita. – Ja se stidim i sramim! – Ja sam uvrijeđen i postiđen! – Ja se pitam … Ne znam kako se osjećate vi poštovani čitatelji; kako se osjeća gradonačelnik Splita, doktor znanosti; kako se osjeća intendant HNK-a Split; kako se osjeća ministrica kulture gospođa Obuljen-Koržinek, kao „domaćica“ kuće u kojoj je to izgovoreno, – i, konačno, kako bi se osjećao prvi hrvatski predsjednik hrvatske države, Republike Hrvatske, čijem je sinu Stjepanu pokojnik, a ne Dežulović, svojevremeno izravno, javno u „brk i bebu“ rekao da mu je otac, dakle dr. Franjo Tuđman bio, citiram „… kreten…“ – E, moj Borise Dežuloviću, sada bih u ovome tekstu mogao sasuti cijeli buket ciničnih, sarkastičnih i bezobraznih pridjeva i imenica na tvoj osobni račun koje si zaslužio; nisam ni doslovno citirao tvoje riječi jer mi elementarna ljudska pristojnost i odgovornost to priječe pa ti mogu tek reći kako te iskreno: – žalim!!! – Prozvana gospodo, na hrvatsko ognjište ne pripušta se baš svakoga! ***
***Ispričavam se profesoru Marušiću što sam njegovu osobnost „suprostavio“ preskromnoj ljudskoj spodobi koja se odaziva na riječi Boris Dežulović.
Zdravi i veseli bili.