B.MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE: KINO PREDSTAVA
ili samo gledanje filmova
Danas ljudi idu u kino samo i jedino da bi gledali neki film. Kino-dvorane su čuda najmodernije svjetske kvalitete digitalnog zvuka i slike, neki „Multiplexi,“ Cine Stari 4DX i još kojekakve čarolije svih mogućih elektroničkih efekata – samo što ne pada kiša i na (u) filmu i u kinu-dvorani. Izađeš iz kina na kraju projekcije „izbombardiran“ svim mogućim zvučnim i slikovnim efektima – skoro i sâm izranjavan u spektakularnom prevrtanju s glavnim glumcem u njegovom slupanom automobilu. – Doista sve je to „haj naj“ ali je to doslovce „samo“ gledanje filma. – Kažem „samo“ gledanje filma jer to nije bila – kao nekada – kino predstava. Da, kino-predstava sa svime onim što je nekada davno prikazivanje igranih filmova u kinematografima i bilo.
Taj nekadašnji „fenomen“ kino-predstave i u Županji, ali i u gradovima pa tako i u Splitu sasvim su drugačije izgledale. Doista su to bile nekakve „predstave“ makar po tome što su projekcije filmova bile u pravim, velikim, kinematografima, a k tome svako kino je imalo i svoje specifičnosti od načina kupnje ulaznica (odnosno pre-prodaji) kod takozvanih „tapkaroša“ u gradovima pa i mnogo čemu drugome.
U Županji taj cjelokupni proces je izgledao otprilike kako će te pročitati u nastavku ove Kozerije. Za primjer ću uzeti kino „Kristal“ u Koloniji, a ni u kinu „Mladost“ nije bilo puno drugačije.
Proces „proizvodnje“ kino predstave započinjao je kada bi teta Marica Brkić, koja je i stanovala u objektu kina, – kada bi ona dakle, gurajući bicikl (ženski) sa željezničke stanice dovezla onu veliku nekakvu poludrvenu sandučinu u kojoj su bile filmske vrpce na velikim kolutovima. – Film koji će se prikazivati već nekoliko dana prije je reklamnim fotografijama i „službenim“ plakatom domaćeg distributera filma bio najavljen u onoj metalno-ostakljenoj vitrini, panou kod prve parkovne klupe tamo ispred kioska, pred dućanom jer je to bilo vrlo frekventno mjesto za – „Public relations,“ reklo bi se danas. Usput rečeno teta Marica je bila „domaćica“ kina, dakle spremačica i osoba koja je „trgala“ ulaznice prilikom ulaska u kino-dvoranu. – Ulaznice je u urednom i prostranom predvorju dvorane s još jednom detaljnijom vitrinom foto materijala filma, prekrasnim metalno niklom i drvom izrađen rukohvat odnosno publike na usmjerivač prema blagajni; ulaznice je prodavala kroz besprijekorno izrađen staklom i drvom prozorčić, blagajnica gospođa Pepica, mislim da se tako zvala, a treći ključni „ljudski resurs“ proizvodnje prikazivanja filma bio je čika Pavo Debelić koji je bio zadužen za tehničku stranu „igranja“ filma. Gore iza balkona u omanjoj prostoriji nalazila su se dva velika filmska projektora s kojima je trebalo i znati rukovati. (Za one koji se sjećaju gospodina Pave, sa žaljenjem obznanjujem da je preminuo u Solinu prije godinu dana.)
Predstave su bile utorkom i srijedom samo u 19 sati, a subotom i nedjeljom dnevno po dvije predstave – ljeti od 17 i glavna predstava u 20 sati. Na ove prve projekcije uglavnom su dolazili djeca i mladež (omladina), a večernje projekcije su bile za „ozbiljne“ ljude među kojima je bilo i pravih filmoljubaca. – Repertoar su bili gotovo svi domaći filmovi, a američki i drugi zapadni filmovi bili su filmski holivudski i drugi hitovi svih mogućih žanrova. Jedan žanr filmova bio je ipak nešto posebno – western iliti „kaubojski“ filmovi, od onih holivudskih do onih tzv„šapageti westerna“ talijanskih producenata. Da. Da. Bili su tu i filmovi o Tarzanu, Winetou i sličnim filmskim junacima namijenjenih uglavnom djeci i mlađariji, u filmskim radnjama kojih bi i publika glasno „navijala“ za – budimo iskreni – onu „pravednu“ stranu, ne shvaćajući da se u westernima, kada su sudionici radnje bili indijanci, radi o danas bi rekli „etničkom čišćenju!!!“ – Glavnog junaka, glumca u tipičnom „kaubojskom“ filmu djeca su nazivala „Mladić.“
Oni pravi hit filmovi svjetskoga glasa dolazili bi tek kojih mjesec-dva-tri nakon što bi ih vidjela gradska publika u Zagrebu, Beogradu i drugim gradovima. – U svakom slučaju općenito poznavanje filmske publike bilo je „primjereno“ stupnju provincijalnosti Županje. – Sve puste filmske zvijezde svjetskoga filma prodefinirale su i kroz kino „Kristal“ i stekle svoju vjernu publiku. Bili su to filmovi svih, ili gotovo svih žanrova, od ratnih, kriminalističkih, avanturističkih do ljubavnih u najdoslovnijoj riječi. Interesantno je bilo kada bi se na onoj prvoj predstavi, kada je publika bila mlađe dobi na filmskom ekranu pojavila kakva malo škakljivija ljubavna scena pa bi na onaj pravi „filmski strasni tzv. filmski poljubaca“ glumaca, onaj neozbiljni dio publike naglas višestruko vikao: „šîiic, šîiic !!!“
A, zapravo cjelokupna „kino-predstava“ počinjala je barem pola sata prije projekcije, ako ne i puno više. Publika bi počela dolaziti da bi kupili karte, pa bi se prošetali parkom ispred kina, pa bi kupili osušene posoljene ili neposoljene koščice bundeva koje su prodavale neke žene čučeći tamo na ulazu u park. Ambalaža tih koščica bili su papirnati zamotuljci načinjeni od starih novina. Neki su te koščice donosili i od kuće kao jedan moj prijatelj, punih džepova. Kada bi predstava (ona prva) završila do koljena je na podu dvorane bilo ljusaka od bundevinih koščica toliko da bi se danas od te količine moglo proizvesti barem tri litre zdravog i preporučljivog ali skupog „bućinog“ ulja. – Tako je to bilo kao po nekom ritualu organizirana šetnja publike kod koje je bilo posebno evidentno pa i zanimljivo kada bi se dvoje zaljubljenih mladih po prvi puta zajedno pojavili u javnosti.
Slijedio je polagani ulazak u dvoranu. Oni mlađi sjedili bi uglavnom u prednjim redovima, a oni nešto stariji i ozbiljniji, i oni što su se prvi puta javno prezentirali zajedno pred kinom, – oni bi se prilikom projekcije držali i za ruke, a bilo je i poljubaca u zadnjim redovima ili u publici na balkonu. (Nije me briga al` neki kojih se još i danas sjećam u tim nježnostima znali su i pretjerati pogotovo za one koji su ni krivi ni dužni sjedili do njih.) – Zapravo, predstava je započinjala „Filmskim novostima“ u crno bijeloj tehnici, sadržaj kojih su bile društveno-političke aktualnosti u Jugoslaviji, a završavale su posebno očekivanom petminutnom reportažom neke od derbi utakmica prve nogometne lige, ali odigranih prije tjedan-dva. – Kada bi završile „Filmske novosti“ nastupila bi 5-minutna stanka i upalila bi se sva svjetla kako bi mogli ući i oni koji su zakasnili, a onaj dio publike iz prednjeg dijela gledališta uglavnom bi ustao i okrenuo se prema zadnjem dijelu jer … „trebao si vidjeti ima li tko koga si želio vidjeti, i biti viđen od nekoga tko te možda želio vidjeti!“
I, konačno, desetak minuta prije kraja (THE END-a) teta Marica ili bilo tko drugi, a često je to bio i dežurni vatrogasac, otključao bi ona izlazna vrata sa strane dvorane kako bi publika što prije, bez gužve mogla napustiti dvoranu. Rijeka gledatelja u međusobnom prepričavanju radnje ili pojedinih dijelova (scena), izlazila je u mrak i noć još jednog filmskog događaja. – Neki od onih što su za vrijeme projekcije činili ljubavne izljeve mogli su šmugnuti i nastaviti u sjenovitom parku oko restorana i kina „Kristal“ – kina našeg djetinjstva, mladosti, momkovanja, djevojaštva i svega onoga što životnu čaroliju te životno doba donosi.
Ovom Kozerijom htio sam reći da „Kino predstava“ nije bila samo gledanje filma nego uistinu „Kino predstava“ ma što to značilo.
I još nešto nezaboravno: „Hej, igra li danas kino na Šećerani!?“
Zdravi i veseli bili !