“Kapela napuštenih duša”
Sunce je obasjalo konjušnicu staroga vlasnika, gazde koji je inače bio Židov njemačkoga podrijetla, suhoga tijela i bolesnog lica. Kočijaš Jakob bio je radnik na istome imanju vlasnika poštenog Židova koje se zvalo “SCHULE SCHWEIN” (Škola za svinje). Toga svježeg travanjskog jutra glavni sluga naredio je jakobu da upregne najbolju kočiju i ode u varoš gdje će ga u krčmi lipa čekati odvjetnici g. Marko i g. Stojan koji žurno moraju u Osijek. Jakob je pažljivo kao i uvijek, prvo očešljao Sokola, a onda Donu, podvezao im repove u dva čvora i tek tada upregao ih stavivši im novu ormu ukrašenu šarama i dva puta prošivenu’ kakvu si je mogao priuštiti samo imučan’ gazda ondašnje Kraljevine Jugoslavije. Konji su kaskali kroz varoš ponosno podignutih glava, a putem su im se divili bogatuni, nadničari i drugi pučani slavonske povelike varošice.
-Oooj -Zapovjedi Jakob konjima, koji su navikli na Jakobov glas, da stanu. Ušavši u Krčmu, Jakob ugleda dva lijepo obučena gospodina koji sjede u kutu krčme nervozno čekajući brzu kočiju, nervozno zureči u ulazna vrata krčme. i nadajući se skoroj pojavi kočijaša koji će im se obratiti…
-Idemo gospodo! Ponizno molim, jasam Jakob kočijaš kojega ste naručili. Jadan od njih srdit zbog čekanja upita ga podcjenjivački grubim glaso. -A di’ ti je “dobar dan gospodo”? – Ma ti ne bih mogao ni svinje učiti da jedu. – Oprostite mi, ponizno molim, ali svinje se ne mora učiti da jedu, to znaju. -Kakve li drskosti, da nam se ne žuri prijavio bih te gazdi da te kazni. -Nemojmo gubiti vrijeme na neukog težaka, oprosti mu moramo požuriti! Reče drugi naočit gospodin koji je ciljao pogledom ispod šešira malo, malo ga navlačeći na oči do krajnje granice vidnoga polja. Ušli su u kočiju mrmljajući ne zadovoljni udobnošću koju pruža brza kočija. Na izlazu iz varoši stajao je usađen križ, a nedaleko s druge strane puta čekala su nekoga poput kapele napuštenih duša vješala s povišenjem iskovanim od hrastovih dasaka i stubama. Približavajući se križu i vješalima, Jakob uspori konje, okrene se licem prema vješalama, skine kapu, pokloni se glavom ponizno spustivši pogled prema tlu pa se prekriži desnom rukom držeći u lijevoj kajase. Potom potjera konje da brže idu, kao da se ništa nije dogodilo. Dva su gospodina odostraga gledala to sve zbunjeno i s nerazumijevanjem. Od tada više nisu mrmljali niti prigovarali kako vozi i da pazi na rupe. Stigavši u Osijek, gospoda su namjestila svoje kapute, utegla kragne i tada prvi put progovorila tumačeći Jkobu gdje da vozi i gdje će se zaustaviti. Stao je ispred jedne velike žute zgrade na zapovijed njegovih putnika. -Koliko? -Šezdeset dinar, ponizno molim. -Zadrž’ kusur! -Hvala, plemeniti gospodine. Reče Jakob klimnuvši zahvalno glavom. -Još nešto da te pitam. Reče mlađi gospodin podigavši šešir koji mu je duboko bio navučen na oči, kojima je gledao s visoka. Pitao je Jakoba zašto se nije prekrižio ispred križa, a ispred vješala je. I zbog čega se uopće križa kad dođe pred vješala na izlazu varoši? Odgovorio mu je s pauzom posegnuvši za kapom koju je skinuo s glave stišćući je snažno s objema šakama kao da se boji da će mu pobjeći. -Ponizno kažem, gospodine uvaženi, da se prekrstim svaki put kad dođem do vješala zato što su se mnoge poštene duše na tome mjestu oprostile od života koji u današnje vrijeme ne vrijedi više od kile masti ili litre mlijeka, a ne prekrstim se pred križem jer na njemu je jedna poštena duša ugasila svoj život otkupivši našu slobodu duha. Gospodin sa šeširom, koji ga je upitao, ostao je stajati zamišljen zamrznutoga lica i pogleda kojim nije više ciljao s visine. Jakob potjera konje pomalo već umorne ne od tolikoga dugog puta za njih koliko od lošega druma punoga rupa s ustajalom vodo i dubokim blatom razmišljajući o tome gdje će stati odmoriti se s konjima. Uperivši pogled u nebo, koje je izgledalo da će svaki čas pasti kiša i znajući da mora stići prije mraka, ubrza konje glasom povikavši… -Ajmooo, Sokole! – Đihaaa Donaaa!
Po istinitoj priči iz Đakovštine
Damir Besednik