Da smo načisto: – ovo je samo moje amatersko glazbeničko naklapanje na koje svi mi slušatelji imamo pravo unatoč onoj, ili baš zato da „o ukusima ne treba raspravljati“(De gustibus non est disputandum), – pa ja, evo hoću i na temu glazbenog djela raspravljati s vama poštovani čitatelji.
Znate, po mome glazbenom ukusu – gledano kroz dugogodišnje iskustvo – „Cesarica“ Zlatana Stipišića u izvornoj studijskoj izvedbi Olivera Dragojevića, najbolja je skladba tzv. šlager, od kada ja pratim (slušam) lakoglazbene note i tijekove. – U tako dugom razdoblju, đalmatinski „đir“, pa i klapska izvedba kratke forme zabavne glazbe, zavladali su prostorima gotovo svih krajeva Hrvatske.
Istovremeno; danas, „narasla“ je tamburaška glazba do nekada neslućenih razmjera, ali samo (i uglavnom) u „gornjoj“ Hrvatskoj – kako ja poimam kontinentalni dio Lijepe naše. – I tu je nastalo cijelo carstvo lakoglazbenih nota do te mjere da se može razabrati bolje od lošijega; pravih tamburaških kompozicija čak do antologijskih uradaka majstora glazbeničkog izričaja. Elem, – tambura je postala „ravnopravaan“ instrument u odnosima sa simfonijskim klasičnim glazbalima, a, što prije, recimo stedamdesetak godina ranije nije bio slučaj.(Tambura je bila seljačka primitivna svirala, i točka. Kakav instrument; kakva ozbiljna svirka; cigansko tamurašenje i gotovo.)
Ali, – vremena su se promijenila. – Tambura je – rekoh – postala strukovno glazbenički gledano, respektabilan glazbeni instrument kao i svaki drugi instrument. Tamburaškom glazbom – pored amatera, među kojima ima i majstora nad majstorima, – tamburom su se, dakle, počeli baviti (svirati tamburu) i visokokvalificirani glazbenici, među kojima također ima majstora nad majstorima. Mislim da i na Glazbenoj akademiji postoji odsjek tambure.
Kakve veze sad ima „Cesarica“ i njezini autori (glazbe i teksta/stihova), -pitate vi mene sada.
Evo ovako: palo mi je na pamet nâći pandan Cesarici u tamburaškoj glazbi i produkciji. – potpuno subjektivno, a s namjerom da budem i objektivan kao Siniša Škarica ili koji drugi meritorni sudac naprimjer.
Po mome prvotnom sudu to bi bila pjesma/skladba „Svirci moji“ autora Siniše Leopolda s tekstom/stihovima Drage Britvića u izvedbi Đuke Čajića i Tamburaškog orkestra HRT-a. Izvrsno, savršeno. Bez konkurencije! – Ali !? – Ta je pjesma/skladba nastala u „laboratorijskim“ uvjetima vrhunskih profesionalaca maestra Leopolda i vrhunskog pjesnika Drage Britvića; do savršenstva notno, kompozicijski, aranžerski i kako sve ne, stvorena je pjesma slavonskoga štiha, reklo bi se. – Opet, ali,- tu, čini mi se ipak nešto nedostaje. Nešto što se ne vidi, a ipak fali i nedostaje. – Pa, što to!? – Ovako: unatoč cijeloj toj izvrsnosti te pjesme/skladbe, meni se čini da tu nema (ili se ne može osjetiti) one prave, izvorne slavonske duše, onoga što čovjek dobije rođenjem u majci Slavoniji, da ne kažem bečkom perivoju, Županji, Strošincima, Bošnjacima, Gunji ili Gradištu naprimer.
Zato sve vraćam na početak tražeći pandan Cesarici.
Iskreno govoreći prošlo je jako puno godina i životne dobi pisca ovih redaka, slušajući desetke pa možda i stotinjak festivala, smotri, „zimi“ i „ljeta“,- kako se sve ne zvaše parade lakoglazbeničke, šlagerske glazbe, ali i bivših i sadašnjih slavonskih „Požega“, „Zlatnih žica“ i drugih oblika manifestacija novonastalih tamburaških natjecanja i parada. – K navedenome, uobražavajući sebi da cijenim i volim slušati i tzv. ozbiljnu, klasičnu glazbu, upuštam se, evo i u ovakva razmišljanja o popularnoj muzici.
Evo ovako: taj pandan „Cesarici“ po mome skromnom ali kategoričnom sudu je tamburaška antologijska pjesma “U SAN MI DOĐU TAMBURE“ !!! autora KREŠIMIRA STIPE BOGUTOVCA i Hrvoja Bogutovca. – To je najbolja, rekoh antologijska, po svim kriterijima glazbene izvrsnosti tamburaška skladba. To je glazbeničko Djelo majstora nad majstorima. – Da je to tako, a jest tako, nađite na YouTubu sljedeće: „U san mi dođu tambere“, autora Krešimira, Stipe, i Hrvoja BOGUTOVCA, u aranžmanu Krunoslava Dražića, pod ravnanjem dirigenta Bože Potočnika, izvedeno na Šokačkoj rapsodiji 2013. godine u Lisinskom u Zagrebu. – Još jednom poslušajte. – Izvolite, ustanite i plješćite !!! Preslušano dvaipo milijuna puta !!!
Ta pjesma je čisti izraz stanja čovjekove duše, a Stipa je znao i mogao, kao pravi umjetnik, stanje duše iskazati glazbeno, muzički, kako to samo pravi umjedtnici zanata znaju i umiju.
I još nešto što dokazuje ovu tvrdnju: „U san mi dođu tambure“ skladba je kompatibilna (spojiva) i sa šlagerom, ali i s djelima ozbiljne glazbe što dokazuje Stanko Šarić dodajući klavirski preludij u izvedbi TS Đeram, – pa ako baš hoćete i mojom Rapsodijom na Savi,“ Ljetno jutro na Savi kod Muzeja.“