Od kada postoje zapisi o Županji, uvijek je spominjana ili naznačena i neka vrsta korza tj šetnice. Danas je to šetnica na nasipu i/ili dio centra oko Trga kralja Tomislava gdje je najveća koncentracija šetača. Nekada je bilo drugačije. Po mnogim opisima i zabilješkama nekadašnji najpopularniji dio Županje je bio u ulici Veliki kraj do nasipa, što i nije toliko čudno budući da je prije mjesto bilo daleko otvorenije i više povezano sa Savom, ponajviše zbog pristaništa.
I Stanislav Oršolić je jednom prilikom zapisao kako je prvi “pravi” korzo zauzeo poziciju na savskom nasipu na potezu od Agencije prema Čardaku. Na tom dijelu nasipa bili su posađeni kesteni i postavljene plinske svjetiljke a ispod njih klupe za odmor. Prema nekim zapisima taj je korzo “radio” od 1920. do 1940. godine. Rijetko je tim korzom šetalo domaće seosko stanovništvo, uglavnom su ondje vrijeme provodili gospođe i gospoda, viđeniji činovnici i žandari, obrtnici i radnici, i pokoji đak. “Običan puk” podsmijavao se tim gospodskim novotarijama smatrajući to dangubicom i šepurenjem. No vremenom i po ugledu na veće gradove gdje su mnogi županjci išli na školovanje, korzo postaje mjesto susreta i sastajanja ali i prilika za upoznavanje ljudi i saznavanje najnovijih vijesti i događaja.
Taj novomodni običaj korziranja provodio se blagdanima, državnim praznicima, subotom na večer i nedjeljom prijepodne. Vremenom, povezanost mjesta sa Savom opada, a bome i zbog ogromnog broja komaraca pa se i korzo premješta više prema današnjem centru u glavnoj ulici od crkve do svratišta “Weinberger”. Naravno tome je pridonijela i crkva ali i mnoge radnje i lokali koji su bili smješteni u Velikom kraju. Osim toga na tom dijelu postojala je i popločana staza koja je uvelike uzrokovala da baš taj dio Županje bude najposjećeniji.
U vrijeme Kraljevine SHS i NDH korzo je funkcioniralo u tri strane! Režim hodanja bio je takav da su od crkve prema centru šetali Šokci i Šokice i gospoda “razne fele” što bi rekli krema Županje. Sredinom glavne ulice šetali su momci i cure, mlade gospojice i starije frajle, a uz dućane BATE (Borova), NAJLENDERA (Komiteta), birtije kod Vace Rančića, apoteke Kozjak-Hrenčević, Brunšnita (Posavina-Slavonka) pa do suda i solare šetali su đaci i studenti ili netko tko je došao sa strane da nešto dobro “uškica”!
Šetali su tuda svi. Opremljeni u najbolju obuću i odjeću momci i djevojke potajno su se pogledavali, snaše i gospoje natjecale su se u ljepoti “ruva”,bogatstvu i eleganciji, muška gospoda je važno paradirala u novim “ancugima” i šeširima, a mjesni kicoši pušili i dobacivali doskočice prolaznicima. Djeca zalizana i čista prkala su jedni drugima lizalicama, šećernim šipkama i bombonima koje su im roditelji ponosno kupili na štandu kod Štroka, a babe “bezazleno” sjedeći na klupicama ogovarale sve i svakoga.
Ovaj je korzo funkcionirao vrlo često u vrijeme misa, napose večernjica, ali i u svim prigodnim danima ili večerima. Brojnost šetača na tom korzu bila je velika. Taj središnji korzo održavan je sve do 1955. godine, kad je prestao funkcionirati zbog nepoznatih razloga.
Nakon Drugog svjetskog rata, sve do sredine 50-ih godina, postavljena je tzv. doronga, i to u središtu sela, bočno ispred svratišta “Weinberger”. Bila je to “građevina” na nekoliko hrastovih stupaca s položenom tesanom gredom na te iste stupove. Tu su uglavnom sjedili bećari žandari i kočijaši, pijuckajući iz čokanja rakiju i hvalisajući se čekali neke svoje prilike!
S nestankom korza sastajalište mladih postala je “špica”. To je bila lokacija kod hotela Jelen, uz ogradu osnovne škole, tj. današnje Gradske knjižnice. Uglavnom su tu bili gimnazijalci, rjeđe “šupovci”, ali i studenti, koji su donosili nove “fore ili štosove” iz Zagreba ili Osijeka. Tada je među mladima bila popularna uzrečica: Veni vidi vici (u neki sat) na špici! Na tim pozicijama bilo je više momaka, tek poneka djevojka, jer mame nisu dale da se “klate po ćoškovima”! Ipak mnoge današnje županjske bake tu su srele i upoznale svoje buduće muževe, a brojni stariji županjci sa osmjehom će vam rado ispričati poneku dogodovštinu sa “špice”.
Već 60-tih godina Županja postaje vrlo značajno industrijsko mjesto i broj žitelja naglo raste. Osviještena omladina rado prati svjetske trendove vješto ih uklapajući u socijalistički način života, pa stari duh korza umire. Radnička klasa se okuplja po restoranima, zabavama kinima i plesnjacima a špica ostaje još samo kao okupljalište određenih grupacija mladeži koji su tu “prodavali zjake!”.
Od 1965. do 1967. godine u zgradi Komiteta oformljen je klub mladih, koji je povremeno znao puštati pop i rock preko zvučnika ispred zgrade. Na taj se način htjelo oživiti korzo ali je taj pokušaj propao!
Tek izgradnjom tzv. “crvenog trga” Županja ponovo dobija mjesto gdje se okupljaju i stari i mladi pa se duh korza ponovo osjetio, ali rekonstrukcijom trga i ponovo ugasio. Zatvaranjem prometa i stvaranjem pješačke zone u dijelu Velikog kraja u ljetnim mjesecima kao i izgradnjom šetnice na Savi, pokušavalo se više puta oživjeti korzo ali to nikada više nije uspjelo.
Zoran Lucić